Piše: Nedžad Latić, thebosniatimes.ba
Jesenje je doba pa su asocijacije na opalo lišće neizbježne. Parabola opalog lišća sa citatima Alije Izetbegovića, koje je neko uklesao u mramorno-sive kamenčuge i postavio po ulicama Sarajeva, čini sasvim umjesnom. Dakle, Alijini citati mi djeluju poput opalog lišća sa stabla njegove političke ideje. Da li lišće opada sa stabla zbog mrazovite jeseni ili zbog dotrajalosti samog stabla, više nije ni bitno. Oni koji smatraju da je to bitno neka sačekaju proljeće i vide da li će stablo opet listati i ogrnuti se zelenom krošnjom kao i u prethodnih tridesetak proljeća.
POLITIČKI KIČ
Citatima se ne vrijedi baviti jer će poput opalog lišća biti pometeno sa ulica i struhnuti negdje u zapećku vremena.
Zapravo to i nisu njegovi citati, već, najčešće kompilacija nečijih izreka, ideja i misli za koje je Izetbegović smatra da su mudre i zanimljive te ih zapisivao u svoju bilježnicu tokom dugogodišnje robije. U vrijeme interneta takve citate ugravirati u kamenu je posebno glupo jer sve se to moglo uraditi na web-stranici Stranke demokratske akcije, ili na stranicama fondacija i memorijalnih kompleksa koja nose ime Alije Izetbegovića. Možda bi nekome te mudre izreke i ideje koje se pripisuju Aliji Izetbegović izgledale „seksi“, što bi rekao koautor knjige “Mislilac i državnik Alija Izetbegović” Selmo Cikotić, pa bi se dijelile po društvenim mrežama kao što se dijele citati Paula Coelha. Ko je uspio pročitati pregršt Alijinih citata onako u mimohodu dok prolazi pored mramornih kamenčuga mogao bi i prepoznati ko je vršio selekciju i izbor citata. To su uradili upravo autori knjige o Aliji Izetbegoviću Fikret Muslimović i Cikotić. Za pretpostaviti je da je cenzuru istih izvršio Upravni odbor Fondacije “Alija Izetbegović” kojeg čine: Hilmo Neimarlija (predsjednik), Sabina Berberović, Muzaffer Čilek, Fikret Karčić, Zijad Ljevaković, Fikret Muslimović i Faris Nanić, ali ne mora značiti jer bi se bar neko od njih potrudio da ih bar pravopisno standardizira kako bi čitalac vjerovao da je Izetbegović govorio i pisao na bosanskom jeziku. Po Pravopisu Senahida Halilovićrečenica „Pametan čovjek zna da govori, a mudar zna da šuti“, ne bi mogla biti tako objavljena, jer „dakavica“ tukne na srbizam, pa bi glasila „Pametan čovjek zna govoriti, a mudar zna šutiti“.
Imam zaista mnogo argumenata zbog kojih vjerujem da Izetbegović ne bi odobrio mnoštvo akcija njegove stranke koje spadaju u domen stvaranja kulta ličnosti, kao što sam uvjeren da nikad ne bi dozvolio da Muslimović, kao ni Cikotić budu autori knjige u njemu kao državniku. Posebno ne bi dozvolio da se na ovako prizeman način ofira njegove ime jer bi i sam to ocijenio političkim kičem.
Svjedočio sam jednoj situaciji koja danas može poslužiti kao argument naprijed iznesenim tvrdnjama o Izetbegovićem poimanju političkog kiča. Bilo je zimsko ratno doba 1994./95. godine kada je zasjedao Glavni odbor SDA. Vjerujem da je zasjedanje bilo „u proširenom sastavu“, tako da su bili prisutni i predstavnici vjerskog i vojnog vrha Bošnjaka, jer se na takvim skupovima u doba rata sagledavalo „stanje nacije“. Takve skupove bih pratio kao novinar nacionalnog sedmičnika „Ljiljan“ koji je podržavao politiku Alije Izetbegovića, odnosno SDA. Potrudio bih se doći ranije i zauzeti mjesto u ćošku pored sporednih vrata u sali kako bih mogao napuštati salu tokom zasjedanja jer sam bio strastveni pušač i jer nisam imao strpljenja slušati duge nesuvisle govorancije. Dakle, bio sam u ćošku pored sporednih vrata sale na koja je iznenada bahnuo Alija Izetbegović sa svojom pratnjom. Zeleni zidovi sale bili su oblijepljeni plakatima na kojima je bio crtež Alije Izetbegovića, par nišana i stećaka, te tekst pjesme „Da te nije Alija“ koju pjeva Dino Dervišhalidović Merlin. Mogao bih opisati do u detalje Izetbegovićevu reakciju u kojoj je pokazao ljutnju i bijes, ali važno je da su na njegov znak plakati brzo skinuti sa zidova. To je bila velika šamarčina Hilmi Neimarliji, sadašnjem predsjedniku UO fondacije „Alija Izetbegović“, jer je te plakate radio njegov intimus akademski slikar iz Visokog.
TAKO JE GOVORIO ALIJA
Da se kanimo pretpostavki i prihvatimo političku realnost kakvu već poznajemo kad je u pitanju stvaranje kulta ličnosti. Takve iste izreke i citate na isti način stavljali su i komunisti sa potpisom predsjednika Josipa Broza Tita kojima su omeđavali „Titove staze revolucije“. Sjećam se takvog kamena, bijelog mermera na Makljenu na kojem je pisalo: “Prozor mora Pasti“. Nije ovog nikakva mudra izreka, ali ona je bila vezana za događaj i vrijeme i imala je smisla zato što se njome slavila pobjeda partizana nad nacistima.
Alijini citati nisu birani po takvom rezonu i stoga se ne doimaju da imaju ikakve veze sa stvarnošću. A nije da Alija Izetbegović nije izrekao veoma umne i mudre misli i povijesne poruke. Recimo, on je poručio oficirima Armije BiH: “Sličite na svoj narod“, potom je poručio svojim političkim sljedbenicima, „Ne dajte stranku činovnicima i uskogrudim ljudima“ itd.
Navodno je jednoj grupi zabrinutih Bošnjaka koji su ga pohodili dok je bio u bolesničkoj postelji, da bi ga nagovorili da stranku ostavi sinu Bakiru u amanet, na ceduljici Alija napisao: “Moj Bakir ne zna voziti avion“. Ovo je, naravno, jedna od mnogobrojnih glasina, ali i kao takva djeluje suvislo i veoma realno. Realnije i suvislije od svih citata i plagijata koje je neko isklesao na kamenu pripisujući autorstvo samom Aliji Izetbegoviću.
(TBT)