ANALITIKA
Dakle, ni životinje ne predstavljaju
okrutni primjer borbe za opstanak, kako su se nadali materijalisti. Štaviše, mi
nismo životinje koje su programirane da unište kako bi opstale. Ljudska priroda
se zasniva na ljubavi, požrtvovanju, prijateljstvu i miru.
Piše: Harun Yahya, thebosniatimes.ba
Ne prođe ni dan a da ne čujemo termin
„nacionalni interesi“ u zvaničnim izjavama, analizama i komentarima. On
predstavlja jedan od omiljenih izraza svjetskih vođa kada objašnjavaju svoje
dogovore ili neslaganje sa drugim državama.
Imajući na umu „nacionalne interese“,
predstavnici država razgovaraju o geopolitičkim problemima na različitim
međunarodnim platformama. Za vrijeme takvih sastanaka, sve strane se okupljaju
oko stola, sa već smišljenim potezima koje će povući protiv drugih. Ova
okupljanja obično ne donose rezultate, jer političko kockanje nikada ne donosi
željeni rezultat, niti istinski služi interesima bilo koje političke stranke.
Problem sa kojim se Kipar suočava već 50
godina, primjer je takvih birokratskih pregovora. Bez obzira na silne proračune
koji se tiču broja stanovnika, zemlje, vode i drugih bogatstava, jasno je da
nema pomjeranja sa mrtve tačke. Za vrijeme posljednjih 40 godina, pitanje
zemljišta je postalo komplikovano u toj mjeri, da sada postoje 22 kategorije
vlasništva za koje se mora naći rješenje.
Ovaj užasni problem sa zemljištem je razlog zašto su neki Turci morali
predati svoje domove Grcima i obratno.
Čini se da se ovaj projekat “ujedinjenja” ili “suživota” zasniva samo na
proračunima vezanim za zemlju.
Sam koncept nacionalnog interesa, koji se
godinama izučavao kao najefektivnije oružje realpolitike, predstavlja, u
stvari, primjenu materijalističkog i egocentričnog mentaliteta na politiku, što
rezultira društvenim kolapsom. Materijalisti su nastojali nametnuti svoj
egocentrični pristup ne samo društvu, nego i međunarodnim odnosima. Odmah nakon
što se pojavio pojam realpolitike, pojavila se i teza o sukobu civilizacija, te je tako pripremljena osnova kojoj se težilo.
Prema ovoj tezi, države moraju zaštititi svoje interese i boriti se kako bi u tome uspjele. Na taj
način je u društvu predstavljena materijalistička teza koja je zasnovana na
ideji o opstanku najjačeg. Dok i dalje postoje neslaganja, i dok dolazi do
raspada zajednica, počinju ratovi, ali
za razliku od najvećih civilizacija koje će imati koristi od toga, sve slabije
civilizacije će nestati.
Jasno je da se živa bića bore za opstanak,
ali ne možemo zanemariti humanističke tendencije. Obično ni jedno živo biće ne
oklijeva da rizikuje vlastiti život kako
bi spasilo one koje voli. Dakle, ni životinje ne predstavljaju okrutni primjer
borbe za opstanak, kako su se nadali materijalisti. Štaviše, mi nismo životinje
koje su programirane da unište kako bi opstale. Ljudska priroda se zasniva na
ljubavi, požrtvovanju, prijateljstvu i miru. Možemo biti sretni samo onda kada
društvo u kojem živimo vjeruje u ove vrijednosti. Ne čudi nas činjenica da su ljudi nesretni u svijetu
neprestanih smaknuća, u svijetu gdje su ljudi primorani da svoje domove ograde
bodljikavom žicom, gdje se provjeravaju rendgenskim napravama svakog puta kada
žele ući u neku zgradu, u svijetu gdje su podignuti visoki zidovi koji dijele
zemlje. Nacionalna politika je u sukobu sa ljudskom prirodom.
Upravo ovdje nastaje greška svojstvena
hladnom, sebičnom sistemu poznatom kao “nacionalni interes”. Ova pojava koja
proturiječi razlozima zašto je stvoren čovjek, nikada neće biti prihvaćena od
strane ljudi. Sebičnost će uvijek uništiti ljubav kojom se vode ljudi, te
izazvati mržnju. Zvanične delegacije će doći i otići, održat će se sastanci na
kojima će se dati zvanične izjave, ali problemi neće biti riješeni, budući da
svi moraju biti “na prvom mjestu”.
Da se vratimo problemima na Kipru – razlozi
koje smo već naveli upućuju na to da Kipar ne ide u susret boljoj budućnosti.
Skorašnji pregovori nisu uvažili ljubav i bratstvo koje je više nego ikad
potrebno ljudima koji žive u ovoj regiji. Ako težimo suživotu na ovom otoku,
onda se moramo skoncentrisati na ljubav među masama, prije nego na hladne,
političke izjave koje se tiču podjele zemlje, administrativnih prava i
društvenog položaja. Ljudi na otoku su braća koja žive zajedno već stotinama
godina, oni su prijatelji koji dijele istu kulturu i tradiciju, imaju
zajedničku historiju i sudbinu, i njih čeka ista budućnost. Natjecanje u tome
ko će se prije žrtvovati jeste karakteristika tih naroda. To je način na koji
oni djeluju. Ljudi koji su odgojeni u takvoj kulturi bi htjeli da se žrtvuju za
svoje prijatelje i goste koje prime u svoj dom, za ljude s kojima žive na
svojoj zemlji. Oni ne uživaju u tome da se bore oko onoga što je njihovo ili
nečije drugo. Alergični su na materijalističko djelovanje koje je usvojila
politika.
Ljubav nije utopija o kojoj ljudi vole
razgovarati, ali smatraju da je nemoguće prakticirati. Bez ljubavi nestaje
život, nestaje svijet, politički sistemi odumiru i ekonomija propada. Ljubav
nije nepraktični luksuz, nego “krv našeg života” koja je nasilno oduzeta od nas.
Iz tog razloga, ako istinski tražimo
rješenje za Kipar, prvo što moramo uraditi jeste skoncentrisati se na
prijateljstvo između ova dva naroda. Naglasak mora biti na bratstvu. Jednako
kao što ne bismo izbacili gosta koji nas posjeti u našem domu, tako ne smijemo
izbaciti ni ljude koje smo prozvali “okupatorima”, a koji su stotinama godina živjeli na tom
području. Kada je riječ o prijateljstvu,
problem sa zemljom, pregovori i proračuni neće imati smisla. Zar bi iko ikada
pravio proračune, dok uživa u životu ispunjenom ljubavlju i prijateljstvom?
Isto se odnosi na svađe među bratskim zemljama kao što su Jermenija i
Azerbejdzan, Indija i Pakistan, kao i mnoge druge. Moramo njegovati politiku
koja se zasniva na bezuvjetnoj ljubavi, a ne na
“nacionalnim interesima”. Trebamo shvatiti da materijalistički
mentalitet šteti i ljudima, i državama. Ljubav koju neki ljudi smatraju
utopijom je, u stvari, rješenje svih problema.
(The Bosnia Times)