Ovo može zvučati besmisleno, ali zapamtimo da je međunarodna zajednica često pokušavala sa progonima revolucionarnih pokreta, da bi ih kasnije nerado priznala kada bi oni pokazali svoju državnotvornu snagu.
Vrijeme
je da razmislimo o jednoj uznemirujućoj mogućnosti: Šta da radimo ako pobijedi
Islamska država? Sa”pobjedom,” ne znači da će se Islamska država proširiti
kao požar širom muslimanskog svijeta, eventualno će ova država uspostaviti
kalifat od Bagdada do Rabata pa i malo šire. To je zapravo ono što njeni lideri
kazuju da će učiniti, ali revolucionarne ambicije nisu realne i ta mogućnost je
ustvari teško dostižna. Umjesto toga, pobjeda islamske države bi značila da je
grupa zadržala vlast na područjima koja sada kontroliše i uspješno prkosi svim
vanjskim naporima da se “degradira i uništi”. Dakle, pitanje je: Šta
da radimo ako islamska država postane stvarna država i pokaže pravu
državotvornu moć?
Ta mogućnost se čini više
realnom ovih dana, s
obzirom na nemogućnost Bagdada da izvrši uspješnu protivofanzivu. Ako je MIT Barry Posen upravu (a on to obično i
jeste), iračka vojska više ne postoji kao smislena borbena snaga. Ne samo da ovo otkriva neuspijeh američkih napora da obuče iračke
snage (i kolektivni neuspijeh svih komandanata koji su vodili velike napore i uporno nudili optimistične
procjene napretka), već isto tako ovo znači da jedino strane intervencije velikih razmjera mogu vratiti izgubljeno
samopouzdanje i na kraju uništiti Islamsku državu. To se neće dogoditi sve dok koalicija arapskih država ne pristane da pošalje hiljade svojih vojnika na bojno
polje, jer Sjedinjene Američke
Države neće i ne trebaju da se bore za države čiji će udio u konačnici prelaziti njihov vlastiti
udio.
Da se ne shvati pogrešno – svi bi bili zadovoljni kada bi se islamska država odlučno porazila,
a njihove nasilne poruke krajnje diskreditovale. Ali, treba planirati, a ne
samo čekati ono što bi željeli da se dogodi, čak
trebamo planirati i u slučaju vrlo realne mogućnost ukoliko ne postignemo ono što želimo – ili barem ne po
onoj cijeni koju smatramo prihvatljivom.
Dakle, šta da radimo ako Islamska država uspije da opstane na svojoj teritoriji i postane jedna stvarna/realna država? Posen kaže da SAD, kao i druge države, trebaju da se sa islamskom državom ophode na isti onaj način kojim se tretiraju sve druge države stvorene
od strane revolucionarnih pokreta:
dakle, govorimo o politici suzdržavanja. Jasno.
Uprkos svojim krvoločnim
i jezivim taktikama, Islamska država nije moćan globalni akter. Njena poruka privlači regrute među marginaliziranom omladinom drugih zemalja ali možda brojka od 25.000 loše obučenih sljedbenika iz
reda ukupne globalne populacije, nešto veče od 7 milijardi, i nije toliko značajna. To čak može biti i neto dobitak,
ukoliko ti ljudi napuste svoju zemlju porijekla, a onda
iskuse surovu vladavinu džihada. Neki od njih će shvatiti
da je Islamska država brutalna i nepravedna i pravi recept za katastrofu; ostatak će biti izoliran
i sadržan na jednom mjestu, umjesto da izazivaju problem kod kuće.
Ono što je važnije je da relativno malo stado od nekoliko stranaca hrli da se bori pod zastavom Islamske države, a oni zapravo predstavljaju samo mali dio svjetske muslimanske populacije kao i fanatične džihadske poruke koje pokazuju male znakove pobjede značajne
su za podršku velike i raznovrsne muslimanske populacije.
Ne treba biti naivan. Islamska država ima sljedbenike koji su bez sumnje spremni sprovesti terorističke akte i
uzrokovati druge oblike problema na različitim mjestima. Međutim to je daleko od
mogućnosti da Islamska država bude u stanju da se širi takvim nasiljem širom islamskog svijeta. Ova grupa očito ima potencijal da uzrokuje probleme izvan poteza pustinje koju trenutno kontrolira, ali još uvijek nije pokazala značajnu sposobnost
da se proširi izvan otuđene sunitske populacije zapadnog Iraka i
istočne Sirije.
Osim toga, teritorij islamske države ima male resurse i malu
industrijsku snagu. Njene vojne snage, iako je sposobna
da ih vodi, ne spadaju u velike sile (pa čak ne spada ni u regionalne sile). Islamska država se suočava sa snažnim
otporom kad god pokušava da se proširi izvan područja
gdje žive suniti (npr. u Kurdistanu ili u Bagdadu
sa šiitskom dominantnom skupinom), gdje se ne može iskoristi lokalna ogorčenost protiv Bagdada ili Damaska.
Islamska država se suočava sa još jednom važnom preprekom: više ne uživa u prednosti faktora iznenađenja.
Neočekivano su se pojavili iz haosa post–invazijskog
vremena u Iraku i usljed sirijskog građanskog rata, ističući u prvi plan brak između ekstremističkog krutog islama i nekih istaknutih bivših Baathista (BATH stranka) službenika koji su
znali kako pokrenuti policijsku
državu. Ova kombinacija je bila iznenađujuće efikasna, baš kao što je i iračka vojska (ne iznenađuje) korumpirana i nepouzdana. Ali potencijal koji ima Islamska država da izazove probleme sada je jasan i arapskim državama od Perzijskog zaljeva do
Egipta i šire. U ovom trenutku će
se ići na značajne mjere kako bi bili sigurni da model Islamske države ne uzme korijen u njihovim društvima. Libija je druga stvar, nakon odvažne zapadne intervencije, islamska država se tu pojavila
kao klon.
Sada upotrijebimo svoju maštu. Pretpostavimo da Islamska država opstane i da takva država uspostavi vladajuće institucije. Baš kako i dolikuje grupi koja svoje korijene vuče iz bivše Baathističke
elite prepoznatljive da bdije na uspostavljanju državne administrativne
strukture: ubirući porez, uspostavljajući državne granice, te da gomila oružane
snage, kooperira s lokalnim grupama, itd… Danas neke njihove komšije prećutno priznaju činjenicu o poslovanju sa Islamskom državom zatvarajući oči na šverc
i trgovinu s njima. Ako se to nastavi, koliko dugo će ovo
sve potrajati prije nego i druge zemlje počnu da priznavaju “Islamsku državu”, kao legitimnu vladu?
Ovo
može zvučati besmisleno, ali zapamtimo da je međunarodna zajednica često
pokušavala sa progonima revolucionarnih pokreta, da bi ih kasnije nerado
priznala kada bi oni pokazali svoju državnotvornu snagu. Zapadne sile odbijale
su da priznaju Sovjetski Savez nekoliko godina nakon 1917., tik poslije
boljševičke revolucije, a Sjedinjene Američke Države to nisu učinile sve do
1933. godine. Slično ovome, Sjedinjene Američke Države nisu uspostavile prave
diplomatske odnose sa vladom najmnogoljudnije zemlje na svijetu – Narodnom Republikom Kinom – do 1979.
godine i to skoro punih 30 godina nakon što je osnovana Narodna Republika Kina.
S obzirom na ove (i druge) presedane, možemo li biti sigurni da Islamska država
možda neće jednog dana postati legitimna članica međunarodne zajednice, sa
sjedištem u Ujedinjenim nacijama?
Možda bismo rekli: islamska država se barbarski ponaša – porobljava žene, muči civile, odrubljuje glave taocima – zauvijek će se isključiti
iz zajednice civiliziranih naroda. Zar nije više vjerojatno da će njeni
lideri završiti na optuženičkoj
klupi na Međunarodnom krivičnom
sudu nego da se obrate Generalnoj
skupštini UN-a? Bilo bi lijepo da mislimo tako, ali historija nam kazuje cinične lekcije.
Da li danas ponosni i civilizovani Britanci uživaju gledajući na
Downton Abbey? Njihovi preci su tu stvorili Ujedinjeno Britansko Kraljevstvo
nasilnim i brutalnim djelima prisile i osvajanja (ovo vam može potvrditi svaki dobro
upućeni Velšanin ili Škot). Možda herojski američki narod koji je proširio
“carstvo slobode” širom Sjeverne Amerike? Oni su na tom mjestu
masakrirali, silovali i glađu ubijali Indijance – i na taj način ovako usput prikupili
za sebe današnje vlasništvo. Možda boljševici i maoisti koji su stvorili SSSR i
Narodnu Republiku Kinu? Kreatori SSSR-a naravno da nisu vlast konsolidovali putem
blagih pregovora baš kao što to nisu učinile ni vehabije pod vodstvom Ibn Sauda
ili pak cionisti koji su osnovali današnji Izrael. Kao što je (danas već
pokojni) Charles Tilly jasno u svom orijentiru prinude napisao Kapital u
evropskim državama i izgradnja države je vijekovima bila brutalno preduzeće, a
pokreti koji danas grade novu državu u prošlosti su učinili mnoge stvari koje
bismo ih danas osudili kao krajnje barbarske. (I da se ne bi prevarili naše
današnje “napredno” društvo je jednako uglađeno i moralno. Jedna nevina
osoba raznesena u razmjeni neprijateljeske vatre od pogrešno usmjerenog drona je
samo broj na na listi žrtava kao i ona osoba kojoj je Islamska država brutalno
odrubila glavu.)
Norme
današnjeg “prihvatljivog” stanja ponašanja dramatično su se
promijenile u proteklom stoljeću, što je razlog zašto s pravom smatramo da je
današnje ponašanje islamske države
posebno odvratno. Istaknimo da su i drugi graditelji država u prošlosti postupali
jednako loše, ne kao izgovor niti opravdanje na ono što džihadisti danas rade u
Iraku i Siriji. Ali ova naša duga povijest nas podsjeća da su pokreti koji su
nekada bili izvan granica prihvatljivog ponašanja ponekad završavali kao opće
prihvaćeni i legitimni, naravno ukoliko su uspijevali da pokažu dovoljnu dugu
državotvornu snagu.
Međutim, da bi bili prihvaćeni u zajednici naroda, radikalni ili
revolucionarni pokreti na kraju moraju napustiti neke (ako ne i sve) svoje najsurovije
prakse. Kao što je to Kenneth Waltz istakao prije više od 30 godina, na kraju
sve radikalne države postaju “drugovi u sistemu.” S vremenom, oni nauče da njihove grandiozne ideološke
ambicije neće biti ostvarene bez beskompromisne vjernosti spram prvobitnih revolucionarnih
ciljeva, sve skupa bi to moglo biti kontraproduktivno, a možda čak i prijetnja za
njihov dugoročni opstanak. U okviru pokreta, javljaju se glasovi za poziv na
kompromis, ili barem više pragmatični pristup prema vanjskom svijetu. Umjesto
“svjetske revolucije”, predstoji vrijeme za izgradnju
“socijalizma u jednoj zemlji.” Umjesto širenja “Islamske
Republike”, predstoji vrijeme da se
smanji interes za Velikog i Malog šejtana. Nove države postupno se prilagođavaju
važećim međunarodnim normama i praksama, a na kraju se kreću od parcijalnih partnerstava,
posebno kada njihovi interesi počnu da se podudaraju sa interesima drugih
država. Ako Islamska država opstane i konsoliduje se, to je ono što je za
očekivati i što bi moglo da se desi.
Ali da ne bude
zabune: Ovaj proces “socijalizacije”
ne dešava se automatski. Radikalne države nisu naučile da je zvjersko ponašanje skupo, osim ako druge države ne udruže snage kako bi im nametnuli potrebnu kaznu. Ako se Islamska država uspije održati na vlasti i konsoliduje svoju poziciju, stvori istinsku de facto državu kao ono
što je bilo ranije u dijelovima Iraka i Sirije, onda će druge države morati raditi zajedno kako bi ih naučile “životnim” činjenicama u međunarodnom
sistemu. Međutim, sama činjenica da Islamska država nije
moćna, i da je to spriječava od
daljnjeg proširenja ili povećanja njenih snaga, te da joj se nameću
troškovi zbog njenog gnusnog ponašanja, nije cijena zbog koje Islamska
država žali.
Glavni zadatak za američke državne stručnjake, dakle, trebao bi biti koordinacija
i back up međunarodnih kampanja u
kojima bi lokalni akteri kao što su Saudijska Arabija, Jordan, Turska i Iran – imali najviše razloga da preuzmu vodeću ulogu u borbi protiv Islamske države. To također znači pomaganje
drugih kako bi uložili vlastite napore u suprotstavljanju Islamskoj državi i njenoj poruci koju širi uvjeravanjem drugih država da učine više te da im ograniče izvore prihoda i da strpljivo čekaju da se Islamska država obruši iznutra.
(Izvor: foreignpolicy.com, Preveo i priredio The Bosnia Times Team)