Kako vrijeme odmiče, a SDA sve nervoznije nastoji zakrpiti brod koji pušta na sve strane, „kapetan“ Bakir Izetbegović sada već i osobno sve otvorenije prijeti oponentima i u prve redove istura ekstremne likove koji bi valjda već i pojavom trebali nekog zastrašiti. Već godinama je jedan od perjanica tamne, siledžijske strane politike SDA Fikret Prevljak, ratni komandant Hrasničke brigade ARBiH, „guverner“ Tunela DB ispod aerodromske piste i najodaniji poltron porodice Izetbegović.
Najskoriji period njegove karijere obilježio je nelegalni izbor na mjesto predsjednika KO SDA Sarajevo i kandidatura za načelnika Ilidže na predstojećim izborima.
Za zatvora, a ne za politike
„Fikro nije neki intelektualac, ali ako je znao voditi brigadu, znaće voditi i stranku,“ samo je jedan od bizarnih odgovora Bakira Izetbegovića, kada mu prigovore nelegalni izbor Prevljaka u KO SDA kroz „aferu Asim“. A ova afera samo je jedan u nizu razloga zašto Fikret Prevljak ne bi trebao biti ni na kakvoj funkciji, niti kandidat, nego u zatvoru! Dug je spisak aferima, a svi imaju dvije karakteristike: ili je marifetlucima sticao nelegalnu korist ili je slijepo slušao direktive članova familije Izetbegović. Priču je nakon „afere Asim“ načeo novinar Muhamed Kovačević objavivši na jednom portalu otvoreno pismo sa 10 pitanja Fikretu Prevljaku o nedjelima od kojih je svako za dobrog zatvora.
Pljačka policijskog skladišta u Krteljima, bombaški napad na ilidžanskog načelnika Huseina Mahmutovića, pogibeljni (pljačkaški) pohod na Famos u kojem je radi Fikrinog ćeifa i gluposti poginulo 32 vojnika, komandna ne-odgovornost tj. ignoriranje pa čak i naređivanje ubistava, silovanja i zatvaranja Srba u zoni 104. brigade ARBiH, puštanje ubica iz pritvora (Mirko Bunoza Hakala) bez procesuiranja, šverc, falsificiranje dokumenata… sve su to djela koja je Kovačević taksativno pobrojao u otvorenom pismu na koje Prevljak niti je dao demant, niti je suvislo odgovorio. A i kako bi kad se radi „o stvarima za koje u Hrasnici i Sokolovićima svi sve znaju“.
Šta je bilo u crnoj kožnoj torbi ?
Najinteresantnija u nizu bila su pitanja upućena Prevljaku: da li je istina da si policijskom motorolom naredio likvidaciju Abdulaha ef. Kubata i trojice Arapa 30. januara 1994. godine na planini Igman i da li je istina da je jedan pripadnik tvoje brigade odbio tvoju naredbu i nije htio da puca u hodžu i Arape, a da je drugi pripadnik tvoje brigade pucao na hodžu i Arape?
Radi se o događaju o kojem se i danas potiho govori, jer je pozadina pomalo misteriozna, posebno su velom tajne (dosad bili) ovijeni događaji koji su prethodili višestrukom ubistvu iz klasične sačekuše na zaleđenom igmanskom ratnom putu. Pozadina je političko-obavještajna intriga čiji akteri su osim Arapa, hodže kubata i egzekutora bili i oficiri MI6 iz britanskog bataljona UNPROFOR-a, ali i politički vrh u Sarajevu. Ključni značaj u svemu imala je crna kožna torba koja je nakon ubistva nestala.
Svjedok (poznat TBT-u) koji je otkrio priču tvrdi da su Arapi zapravo bili u kontaktu sa britanskom obavještajnom službom te da su kobnog januara 1994. godine putovali iz srednje Bosne preko Zenice i Igmana namjeravajući da dođu u Sarajevo i kontaktiraju vojni vrh bosanske Armije i države, konkretno Aliju Izetbegovića. Sa sobom su nosili vrlo važnu dokumentaciju – obavještajne podatke o srpskom agresoru oko Sarajeva i detaljno razrađen plan deblokade glavnog grada Bosne, a koji je sačinjen u štabovima britanske vojske! Dakle, dokumenti su imali strateški nivo što i ovom događaju da je mnogo veći značaj od običnog višestrukog ubistva u ratu.
Nastavak priče kaže da su Arapi stigli u Hrasnicu u drugoj polovini januara te da su se smjestili kod hodže Kubata. Čekali su odobrenje da prođu kroz tunel u Sarajevo, ali je neočekivano (ipak su oni bili emisari koji su pošli kod predsjednika Alije) nešto zapelo!? Naime, komandant 104. hrasničke brigade je odugovlačio da ih propusti. Tada se znalo da je Fikret Prevljak gospodario tunelom sa hrasničke strane te da je „njegov procenat“ bio neizbježan kada je u grad trebala ući roba.
Zasjeda na Igmanu
Međutim, u čemu je problem nastao sa grupom Arapa? Sigurno je da „Arape koji idu kod Alije“ Prevljak nije zadržavao po vlastitoj odluci. Za takvo nešto je morao dobiti signal iz Sarajeva. Također, vjerovatno je da je u Hrasnici od Arapa saznao kakve dokumente oni nose te da je o tome izvijestio „prvog predsjednika“. Da li je čarlama upravo u tome da nekome u Sarajevu nije odgovaralo da se donesu dokumenti koji bi obavezali politički i vojni vrh na akciju, a koja njima tada nije odgovarala?
Sve ove dileme dovode nas do ključnog pitanja – kome i zašto u Sarajevu tada nije odgovaralo da se operaciji deblokade pristupi ozbiljno?
U očekivanju nekog rješenja tih dana je došlo i do svađe između Arapa koji su tražili prolaz i Prevljaka koji to nije dozvoljavao da bi Arapi konačno odlučili da se vrate u Zenicu neobavljenog posla i o tome nekog izvijeste. No, opet je neko odlučio da im ne dozvoli ni odlazak.
Prema Zenici pratio ih je hodža Abdulah ef. Kubat. Njihov terenac sačekan je na pustom dijelu puta preko Igmana i izrešetan. Niko nije preživio napad. Kada je na lice mjesta stigla vojna policija, pronađena su četiri tijela, ali ne i crna kožna torba.
Neki akteri ovog događaja i danas žive u Hrasnici, Ilidži i Sarajevu. Jedan od njih otkrio je da je osim dokumenata u torbi bio i milion njemačkih maraka. On tvrdi da je novac završio kod Prevljaka, a da likvidaciju tada u toj zoni slobodne teritorije i nije mogao izvršiti niko drugi osim njegovih ljudi te da su napadači bili na direktnoj radio-vezi sa Prevljakom. Otud i pitanje novinara Kovačevića upućeno Fikri – „da li je istina da si policijskom motorolom naredio likvidaciju Abdulaha efendije Kubata i trojice Arapa 30. januara 1994 godine na planini Igman?“
Komandant Armije, ali vojnik partije
Klupko se razmotava pa ćemo možda uskoro dobiti jasniju sliku maglovitih dijelova ove priče, posebno o tome kakve su emisari dokumente nosili i zašto ih u Sarajevu očigledno nisu htjeli prihvatiti pa je Fikret Prevljak odigrao svoju rolu i upokojio Arape. No, u godinama koje su slijedile on je izdašno nagrađen od stranke SDA kojoj vjerno služi pa danas važi za jednog od najbogatijih demobiliziranih komandanata ARBiH, dok njegovi borci, i borci uopće, rove po kontejnerima.
Fikreta smo sretali u svim situacijama kada je trebalo pokazati mišiće u odbranu Stranke. Kao kantonalni zastupnik u Skupštini KS prije nekoliko godina trgao je transparente kojim je opozicija napadala SDA većinu, u svim izbornim ciklusima prijetio je po Ilidži svima koji ne glasaju za SDA jer „mi znamo za koga je ko glasao“, kada su se ortopedi na KCUS-u usprotivili direktorici Sebiji Izetbegović zavrtao je ruke po klinici svima koji su bili „za“ dr. Ismeta Gavrankapetanovića, a ovih dana sprema se da upravo on, kao šef kantonalne SDA, iz stranke izbaci Aljošu Čamparu.
Prevljak se ovih dana trudi da sa par nemuštih rečenica namontira Čampari neku krivicu, ali to zvuči kao kad bi Tarzan držao predavanje o etici. Znamo da bi on najradije Čampari zdrobio ruku prilikom rukovanja, što je inače njegov gorštački običaj kad se rukuje (da se odmah vidi ko je ovdje – baja) i tako završio sa „izdajnikom koji šuruje sa neprijateljima iz RS“.
Možda će se nešto nasilno i desiti. Kako ovdje napisa Dino Mustafić, Bakir okuplja kerbere, a to ne sluti na mirnu predizbornu kampanju. Međutim, režim u ovom slučaju oličen u SDA, mora znati da se njihove sile više niko ne boji, i niko im ništa ne vjeruje. Oni su ti koji bi trebali da se boje konačnog i neospornog prosvjetljenja ovog naroda o tome ko su Bakir Izetbegović and co. ali i vremena ponovne uspostave reda i zakona preko čijih granica su oni odavno prešli.
(TBT, Istraživački tim)