ANALITIKA
Za Amerikance je mnogo vjerovatnije da će sami sebi oduzeti
život nego da će nastradati u napadu džihadista, a nedavna tragedija u San
Bernadinu samo produbljuje sveprisutni osjećaj ranjivosti i nesigurnosti.
Piše: Robert Reich, thebosniatimes.ba
Velika američka srednja klasa je postala klasa anksioznih –
i revoltiranih. Prije nego što objasnim kako se taj revolt manifestira
ispitajmo uzroke anksioznosti. Pođimo od činjenice da se srednja klasa
smanjuje, kao što pokazuje novi izvještaj istraživačkog centra Pew. Izgledi za
pad u siromaštvo su zastrašujuće veliki, naročito za većinu bez fakultetskih
diploma.
Dvije trećine Amerikanaca živi od jednog do drugog čeka.
Većina svakog trenutka može izgubiti posao. Mnogi su postali dio sve brojnije
armije radne snage „na čekanju“ – poslodavci ih angažiraju po potrebi i plaćaju
kada i koliko mogu. S druge strane, ako preskoče ratu kredita ili ostanu bez
novca za namirnice i račune, izgubiće tlo pod nogama.
Stres ima svoju cijenu. Prvi put u historiji skraćuje se
životni vijek bijelih pripadnika srednje klase. Prema rezultatima istraživanja nobelovca
Angusa Deatona i njegove saradnice Anne Case, sredovječni bijeli muškarci i
žene u SAD umiru sve ranije. Truju se drogama i alkoholom ili odlučuju izvršiti
samoubistvo.
Za Amerikance je mnogo vjerovatnije da će sami sebi oduzeti
život nego da će nastradati u napadu džihadista, a nedavna tragedija u San
Bernadinu samo produbljuje sveprisutni osjećaj ranjivosti i nesigurnosti.
Anksiozna klasa osjeća da je prepuštena na milost i nemilost silama koje ne
može kontrolirati. Bez ikakvog razloga se događaju užasne stvari, a oni se više
ne mogu oslonuti na državu i od nje zatražiti zaštitu.
Cijepaju se sigurnosne društvene mreže. Većina onih koji
ostanu bez posla ne kvalificira se za pomoć za nezaposlene. Država i ne
pokušava spriječiti preseljenje njihovih radnih mjesta u Aziju i zapošljavanje
ilegalnih imigranata. Nije u stanju ni da ih zaštiti od zlih ljudi sa puškama i
bombama. Zato se anksiozna klasa naoružava i kupuje više oružja nego ikada.
Oni vjeruju da je vlast više nezainteresirana nego
nesposobna i da radi prije svega u interesu moćnih i bogatih – za kapitaliste s
dobrim vezama koji finansiraju političke kandidate i zauzvrat traže usluge.
Kada sam ove jeseni putovao kroz države s republikanskom većinom, svuda sam
iznova slušao ljutite tirade o administraciji koju kontroliše Wall Street, o
bankarima koji su upropastili ekonomiju i dobili novac da pokriju gubitke, o
korporacijama koje su dobile jeftinu radnu snagu, o milijarderima koji se
provlače kroz rupe u poreskim zakonima.
Prošle godine su dvojica uglednih politikologa, Martin
Gilens i Benjamin Page, pažljivo ispitali 1.799 odluka usvojenih u Kongresu u
posljednjih 20 godina i interese koji su iza tih odluka stajali. Došli su do sljedećeg
zaključka: „Izgleda da mišljenja i stavovi prosječnog Amerikanca imaju
zanemarljivo mali, statistički beznačajan uticaj na formiranje državnih
politika“. Bilo je samo pitanje vremena kada će revolt anksiozne klase
proključati.
Sada su spremni podržati jakog lidera koji će ih zaštititi
od haosa, spriječiti izvoz radnih mjesta, zauzdati Wall Street, pokazati zube
Kini, riješiti se ilegalnih imigranata i spriječiti ulazak terorista u SAD.
Potreban im je jak lider koji će od Amerike ponovo napraviti veliku zemlju – u
prijevodu: učiniti da se prosječan radni čovjek u Americi ponovo osjeća
sigurnim.
To je naravno iluzija, mađioničarski trik. Nijedan čovjek to
ne može sam uraditi. Svijet je previše složeno mjesto. Nije moguće podići zid
na cijeloj granici sa Meksikom. Nije moguće izbaciti iz Amerike sve muslimane.
Nije moguće spriječiti korporacije da sele pogone van zemlje. To ne treba ni
pokušavati. Osim toga, još uvijek ne živimo u diktaturi već u demokratiji,
koliko god ona nesavršena bila.
Ali ljudi su spremni povjerovati da je njihov kandidat
dovoljno sposoban i čvrst da sve to sam izvede. Bogat je, naziva stvari pravim
imenom, svako političko pitanje za njega je test snage. I sam govori o sebi kao
jakom, a o protivnicima kao slabima. Nema veze što je neotesan i neuljudan;
možda je baš to potrebno da bi se zaštitili obični ljudi u današnjem svijetu
punom neizvjesnosti.
Već godinama slušam sve bližu tutnjavu anksiozne klase. Osjećam
kako njeno nezadovoljstvo raste u sindikalnim salama i barovima, u rudnicima i
kozmetičkim salonima, u tržnim centrima i zabitima ruralne Amerike. Čujem
njihove prigovore i cinizam, teorije zavjere i bijes. To su većinom pristojni
ljudi, a ne rasisti ili licemjeri. Naporno rade i imaju razvijen osjećaj za
pravdu. Ali njihov svijet propada i ruši se. Uplašeni su i svega im je dosta.
A onda se pojavio veći siledžija od svih koji su ih godinama
zlostavljali, ekonomski, politički i fizički. Privlačnost je razumljiva, mada
krivo usmjerena. Ako ne Donald Trump, biće neko drugi. Ako ne u ovom izbornom
ciklusu, onda u sljedećem. Doba revolta anksiozne klase tek dolazi.
(The Bosnia Times, Preveo Đorđe Tomić, Peščanik.net)
