ESEJ
Šta je to što je pokrenulo Omera
na tako težak put, koja je to snaga koja je u njemu rasplamsala želju da sagori
na putu koji mu je Kur'an zacrtao, putu istine i pravde, i šta ga je to održalo
i hrabrilo da ustraje kad je putovanje bilo započeto, bez obzira na aveti koje
su se često pojavljivale u želji da ga ometu u njegovoj čvrstoj odluci?
Dr.
Imaduddin Halil, thebosniatimes.ba
Na
prethodnim stranicama pratili smo Omera ibn Abdulaziza dok je savlađivao opasne
prepreke na putu koji je vodio prema vrhu na koji se on popeo i na njemu
učvrstio. Gledali smo ga, prvo, sa udaljenosti, kako pravi duge i odvažne
korake prema cilju ostavljajući daleko iza sebe sav svoj raniji život: raskošnu
prošlost, svoj život ispunjen svim vrstama užitaka, zaustavivši se na vrhovima
koji se osvajaju samo odricanjima i ustezanjima od udovoljavanjima požudama. I
vidjeli smo kako niko kao Omer nije uspio u ovoj vrsti putovanja – putovanja po
unutarnjosti čovjekova svijeta – koje je nekad uobraženog emira dovelo u svijet
pobožnosti, svijet najvećih žrtava, pa čak i gladovanja, da bi njegovi podanici
imali dovoljno snage, da bi Omer sutra, na dan Velikog obračuna mogao lahko
položiti račun i za njih i za sebe. Zahvaljujući tom putovanju, Omer ibn
Abdulaziz ostao je da vrhuni na s mukom osvojenom vrhu, koji su oduvijek
nastojali osvojiti svi istinski velikani ljudskog roda. O tome je bilo dovoljno
govora.
A sada nam se nameće neizostavno pitanje: Šta je to
što je pokrenulo Omera na tako težak put, koja je to snaga koja je u njemu
rasplamsala želju da sagori na putu koji mu je Kur'an zacrtao, putu istine i
pravde, i šta ga je to održalo i hrabrilo da ustraje kad je putovanje bilo
započeto, bez obzira na aveti koje su se često pojavljivale u želji da ga ometu
u njegovoj čvrstoj odluci?
Na narednim stranicama pokušat ćemo otkriti tu silnu
snagu u Omerovu unutarnjem svijetu, koja ga je neodoljivo vukla novom životu.
Sagledat ćemo izbliza sve one nove momente u njegovu životu koji svjedoče o
njegovom velikom preobražaju.
Vratimo se sada prvim trenucima kada Omer preuzima
odgovornost hilafeta, jer u tim počecima naći ćemo ono za čime tragamo. Evo nas
s Omerom dok sluša tekst svečane obaveze. I samo što ga je saslušao, uzvikuje:
– Tako mi Allaha, ovu obavezu nisam nikada tražio!
Ali kad je dobra volja naroda bila da ih on vodi u
vrijeme pregolemih iskušenja za muslimane u Islamskoj državi, Omer je bio
čovjek i prihvatio povjereni mu amanet.
Ali Omer je učinio i nešto drugo: prije nego je
načinio prvi korak na ovom putu, on je želio biti načisto sa samim sobom. Stoga
pozva velikog šeriatskog pravnika Salima es-Sedijja i upita ga:
– Raduje li te moje prihvatanje ove obaveze ili ne?
– Kad je u pitanju narod koji ćeš predvoditi, onda
me raduje, a kad si u pitanju ti, to me nimalo ne raduje! – odgovori Salim
es-Sedijj.
– Bojim se da ću se sam upropastiti! – reče Omer.
– Dobro je što se bojiš, ali se ja bojim da se ti ne
budeš bojao – odgovori mu Salim.
– Daj mi savjet! – reče Omer.
– Naš praotac Adem izveden je iz Dženneta samo što
je učinio jednu pogrješku1 –
upozorio je Omera veliki šeriatski pravnik.
Eto, takav je bio ovaj veličanstveni Omerov početak
(Posavjetuj me…ja se, uistinu, bojim…). Ne, nije se Omer plašio kao što se
obično čovjek plaši, nije to bio onaj obični strah što često pogađa mnoge
ljude; Omer se istinski bojao, jer je od tog časa bio odgovoran Allahu za
muslimane i sve podanike Islamske države, koja se prostirala od granica Kine pa
sve do obala Atlantskog okeana.
I dok se sa dženaze Sulejmanove vraćao u svoj skromni
dom, nešto mu je počelo probadati srce, dok mu se na licu mogla primijetiti
velika zabrinutost. Ugledavši ga u tom stanju, njegov pratilac Muzahim mu reče:
– Mogu li znati šta je to što te bacilo u toliku
brigu?
– Položaj u kome sam sada baca me, zaista, u brigu
jer želim i moram zaštititi pravo svakog člana našeg društva ne čekajući da me
on na to podsjeti, da to od mene zatraži, – odgovori Omer, i hitro se poče
penjati na minber u džamiji s kojeg javno obznani svima: “O, narode,
nema Objave poslije Kur'ana ni poslanika poslije Muhammeda, neka je s njim
blagoslov i mir! Narode, znajte da ja nisam kadija (presuditelj) nego samo
izvršilac; nisam novator nego sam provoditelj Upute! Nisam bolji ni od jednog
od vas, samo sam ponio veću odgovornost. Čovjek koji bježi ispred silnika vođe
nije silnik! Znajte, nema pokornosti nikom u onome u čemu je grijeh prema
Stvoritelju!”2
Odmah poslije održanog govora dade uputiti knjigu omajadskom
namjesniku na istoku Jezidu ibn el-Muhellebu s porukom koju je izrekao u nastupajućoj
besjedi, a koja je, ustvari, označila početak novog doba u Islamskoj državi:
“Sulejman ibn Abdulmelik bio je jedan od Allahovih robova kojima je Allah
darovao blagodat Svoju, a zatim ga je usmrtio i mene učinio njegovim
nasljednikom. Poslije mene će, ako htjedne, time darivati Jezida ibn
Abdulmelika. To što me Allah učinio vođom nije mi nimalo lahko ni jednostavno!
Jer da mi je bila želja da se provodim u društvu sa ženama ili da gomilam
imetak, mogao sam to i bez ovoga, jer mi je Allah bio darovao više nego ikome u
moje vrijeme. Ali ja se, uistinu, bojim ovog iskušenja, bojim se odgovornosti i
teškog polaganja računa na Sudnjem danu, osim ako mi Allah ne oprosti i smiluje
se…”33)
Ja Allah (o, Bože)!
Zar nas ove jasne i iznad svega sadržajne riječi ne
podsjećaju na dane njegova djeda, velikog Omera ibn el-Hattaba, koji je na
svakom koraku pokazivao spremnost da svakom članu društva zaštiti njegovo pravo
i da potvrdi punu jednakost svih članova pred Allahom i Poslanikom Allahovim,
kao i da se dokraja razračuna sa svim oblicima nasilja i nepravde. Omer je
mogao tako postupati jer je u njegovoj svijesti stalno bila pomisao na Allaha,
Koji je naš Stvoritelj i Gospodar svih naših riječi i djela. I sada Omerov
unuk, Omer ibn Abdulaziz, dolazi da ljude ponovo na to podsjeti i da, u jednom
stalnoponavljajućem historijskom hodu, vrati sjećanje na vrijeme kada je
vrhunila istinska svijest i stalna misao na Allaha, a onda i pravda koja je iz
toga proisticala, kad su ljudi znali i htjeli istinski se odrediti prema
životu, smrti i vječnosti. A to, s druge strane, znači da su valjano uređivali
život i svijet. Omer dolazi da vrati za jedan trenutak sjećanje na vrijeme
svoga velikog djeda, Omera ibn el-Hattaba. A zna se, jer iskustvo o tom
svjedoči, da je visoka svijest, ta stalna misao na Allaha kao Stvoritelja i
Gospodara pred Kojim će se morati položiti račun za život na ovome svijetu,
valjano određenje prema životu, smrti i vječnosti, stalno sjećanje i prizivanje
u svijest i Dženneta i Džehennema, ono što čini ljude svjesnim njihovih obaveza
i odgovornosti. I ne samo svjesnim, već i dužnim da svoje obaveze izvršavaju na
najbolji mogući način. I čini ih da stalno strepe da sa Pravog Puta ne bi
skrenuli, Puta kojim je Allah jedino zadovoljan i na kome pruža putniku pomoć
Svoju, a prijeti onima koji ga zanemare ili odbace. Od čovjekova odnosa prema
Allahovu Putu ovisit će sutra njegovo mjesto na onom svijetu: da li će biti u
društvu onih koji će uživati u blagodatima džennetskim, ili će biti stanovnik
Džehennema, u kome su sve same muke…
Upravo ova misao snažila je Omera na novozapočetom
putovanju, i on ju je često ponavljao, kao i u jednoj poslanici u kojoj stoji,
između ostalog, i ovo: “Najviše, treba da Allaha slavi i boji se onaj
koga je Allah stavio u iskušenje kao što je moje. Stoga, nema nikog da sada ima
veću odgovornost od mene, a da je istovremeno sićušniji od mene u Allaha, ako
budem griješio. Mene pritišće moje stanje, i bojim se da me ovo u čemu sam ne
odvede u propast, ako me Allah ne obaspe milošću.”4
Drugom prilikom, obraćajući se narodu, rekao je ovo: “Ovaj svijet nije kuća vječnog boravka nego kuća koja se napušta i iz
koje njezini stanovnici polaze na put. Zato, Allah vam se smilovao, uljepšajte
svoje putovanje s ovog svijeta i dobro se osigurajte za put, a najbolja opskrba
na tom putu jeste stalno na Boga misliti.” I dok su mu se suze
slijevale niz lice, vlažeći bradu njegovu, on nastavi: “Uistinu, ovaj
svijet je kao sjenka koja se smanjuje dok na kraju sasvim ne iščezne, a čovjek
na njemu je stalni takmičar koji je zadovoljan ovim svijetom dok se ne istroši
sudbina koju mu je Allah dao i ne dođe čas smrti, kada sva njegova nastojanja i
svijet njegov budu istrgnuti iz njegova naručja i drugima predate njegove
radionice i mjesto boravka. Ovaj svijet ne donosi radost u mjeri u kojoj donosi
štetu, ne obveseljava koliko rastužuje.”5
U jednom drugom govoru iznio je svoje shvaćanje
života i smrti: “…Vi ste stvoreni za vječnost, ali prelazite iz kuće
u kuću. Sada ste u kući u kojoj vas vaša hrana davi a vaše piće guši, u kojoj
vas jedna blagodat ne obraduje a da vas druga koja vas napušta ne ožalosti.
Stoga, radite za kuću u koju odlazite i vječno u njoj ostajete!”6
Veličanstvena je poruka koju on upućuje svome
prijatelju izražavajući mu sućut u povodu smrti oca: “Mi smo stvoreni
za onaj svijet, a boravili smo privremeno na ovom svijetu, mi smo smrtnici,
sinovi smrtnika. Stoga, čudo je nad čudima, da smrtnik šalje riječi sućuti
smrtniku u povodu odlaska smrtnika sa svijeta ovog!”7 Drugi put, dolazi mu vijest o smrti jednog od njegove braće, da bi odmah potom
bila demantovana. Nakon toga Omer mu piše: “Stigla nam je bila vijest
koja je uplašila tvoju braću, a zatim nam je stigla druga vijest u kojoj
se demantuje ono u prvoj. Zato, raduj se, jer se i mi radujemo, mada je
ova radost kratkotrajna, jer ubrzo će doći vijest koja će potvrditi onu prvu.
Ti si, o, Božiji robe (Abdullahu), kao čovjek koji je okusio smrt, a onda
zamolio povratak u život pa mu molba uslišana, zar ne? A spreman je svakog časa
da preseli u kuću vječnog boravka, a kako i ne bi bio kad noć i dan žure svome
kraju; krajevi života se približavaju jedan drugom da bi se na kraju čitav
život istrošio…Tako se noći i dani troše dok ih potpuno ne nestane… Ja,
pustih li želja! Zar ti nisi kao čovjek čiji su dijelovi tijela, jedan po
jedan, odsijecani sve do njegova posljednjeg daha pa on svakog jutra i večeri
očekuje glasnika koji će mu i posljednji dah njegov uzeti?!”8
Kad bi svaki čovjek kao Omer svojim osjećanjima i
sviješću nadvladao smrt i vrijeme, kad bi kao on odnosio se prema danima,
mjesecima i godinama koje lete propadajući i sa sobom odnoseći živote ljudi,
kad bi svaki čovjek kao Omer dokraja bio svjestan da svako mora jednog dana
stati pred glasnika (smrti) kada će mu se učiniti da je proživio samo dio
jednog dana, tada ne bi bilo mjesta čovjekovu strahu, žalosti i kolebanjima
pred neizvjesnostima dana i noći i onoga što oni nose, ne bi bilo mjesta
slabostima i poniženjima pred silama koje pokoravaju čovjeka, sramno
zahtijevajući od njega svaku vrstu poniženja koje ne dolikuje čovjeku, a koje
prezire i Allah, Stvoritelj Jedini, Istinski Gospodar čovjekov. Jer, ovakvo
poimanje smrti, njezina stalna prisutnost u svijesti muslimana kao kod Omera
predstavlja njegovu najjaču snagu koja nadilazi sve životne poteškoće i jača je
od svih prepreka u njemu.
Ali Omerova svijest o pokornosti Bogu ne zaustavlja
se s njim kod granica života i smrti, jer on gleda dalje, u “noć koja
navještava Čas strašni, a čije je jutro Dan sudnji. O, strašne li noći i strašnog
li jutra!”9
Jedanput u društvu, gdje se razgovaralo o svemu i
svačemu, šutio je utonuvši u duboko razmišljanje, a na licu mu se moglo vidjeti
da je žalostan. Njegova šutnja bi povod da neko upita:
– Šta je s tobom, Vladaru vjernika, pa ne govoriš?
– Upravo sam razmišljao o onima koji će biti
stanovnici Dženneta, kako će se međusobno posjećivati, i o stanovnicima
Džehennema, kako će u njemu preklinjati za pomoć! – reče Omer i zaplaka.10
Omerove misli i osjećanja bili su stalno vezani za
Dan konačnog suda. Svaki korak, svaka riječ i svaki treptaj duše smjerali su u
svijesti Omerovoj ka Sudnjem danu i bili povezani sa sjećanjem na Allahovo
obećanje i upozorenje, kaznu i nagradu…
Jednog dana, prolazeći pokraj mezara nekih Omajada,
zaplaka, a zatim se okrenu Mejmunu ibn Mehranu i reče:
– Hajdemo brže! Tako mi Allaha, ne znam nikog
sretnijeg od onih u ovim grobovima, jer oni su se spasili Allahove kazne!11
Kur'anski ajeti koji govore o smrti ili predočavanju
Dženneta i Džehennema, do u dubinu duše potresali su Omera, budili njegova
osjećanja, a često ga i rasplakivali. Jedanput je slušao jednog učača Kur'ana
dok je učio ajet: “…a kad budu bačeni u vatru, tjesnac, vezanih ruku,
propast će tada prizivati! Ne prizivajte danas jednu propast, nego prizivajte mnoge
propasti!” pa je zaplakao, a kad ga plač savladala, ostavio je društvo
i otišao kući. Ubrzo potom i društvo se razišlo.12 Drugi put predvodio je klanjanje, i kada je, učeći Kur'an, došao do Allahovih
riječi: “…zaustavite ih, oni će biti pitani…”, zastao je i
počeo ponavljati ove riječi sav se tresući od plača.13 Klanjajući kao imam jaciju, učio je
kur'ansku suru “El-Lejl” i došavši do ajeta: “Zato vas
opominjem vatrom razbuktalom…“, zaustavio se jer se gušio u suzama.
Ponovio je učenje, ali se ponovo, iz istog razloga, zaustavio na gornjem ajetu,
pa je prešao na drugu suru i proučio je.14 Jednog dana prisutni u džamiji opazili su da je mjesto na kome je Omer činio
sedždu bilo natopljeno suzama.15
Sve nam ovo govori da je zaista Omerova misao bila
stalno okrenuta Danu kada će svaki čovjek morati stati pred Stvoritelja,
Gospodara svoga. Omer dobro zna da niko osim Allaha ne zna kada će tačno taj
dan nastupiti, zato ga on očekuje u svakom trenutku. Vidimo to i iz pisma koje
je uputio jednom od svojih namjesnika, a u kojem, između ostalog, stoji: “…i
kao da su se ljudi već vratili svome Stvoritelju, Gospodaru, da ih upozna o
onome što su radili…Umnogostruči sjećanje na smrt, jer ne znaš kada će ti
doći i ščepati te tako da se nećeš moći spasiti…! Umnogostruči sjećanje na
Sudnji dan i svu njegovu žestinu, jer će ti ona donijeti suzdržljivost u onome
što želiš i želju u onome u čemu se suzdržavaš.Umnogostruči razmišljanje o
poslu kojim si zadužen na ovom svijetu i samo se njemu predaj! Znaj da nećeš
postići znanje sve dok ga ne budeš dizao ponad neznanja ni istinu dok ne
ostaviš laž!”16
Ovakav Omerov ispravan odnos naspram svijeta
rezultat je njegove istinske svijesti o Bogu i iskrenosti. Islamski asketizam,
odupiranje životinjskim nagonima u čovjeku na način heroja, rad do posljednjeg
daha, pristajanje uz istinsko saznanje, odanost istini, borba protiv neznanja i
laži na svakom koraku, sve ovo bilo je, ustvari, samo vanjski odraz Omerove
unutarnje samopredanosti Višnjem Allahu. Pa zar se neko, poslije ovoga, usuđuje
ustvrditi da je Omera ova njegova visoka svijest dovela u negativan odnos
naspram života i porodila u njemu kukavičluk i strah od smrti, naspram odlaska
s ovog svijeta i prestanka njegovih užitaka?! Čovjek koga bi vjerovanje njegovo
odvelo u negativan odnos naspram ovog, pocijepalo ga u njegovom biću i
razrušilo njegov unutarnji svijet, ne bi, zaista, bio kadar učiniti bilo šta
veliko u svijetu, a kamoli učiniti ono što je Omer učinio: izvršiti taj
veličanstveni preobražaj, prvo u duši svojoj, koji je zatim nužno rezultirao
Omerovim potpuno novim odnosom naspram svega u svijetu oko njega, a što nije
moglo ostati bez velikih rezultata, kako smo to vidjeli, koji su uveliko
odredili novi tok islamskoj historiji. Jer, samo vjernik u Allaha i Sudnji dan
ne boji se smrti. Naprotiv, njegovo mu ukupno stanje omogućava ispravan odnos
naspram ove neumitnosti kao i naspram samog života, jer vjernik dobro zna da je
smrt samo seoba iz jednog u drugi oblik postojanja – preseljenje na onaj
svijet: “Vi ste stvoreni za vječnost, ali iz kuće u kuću
prelazite.” Ovakvo vjernikovo poimanje smrti njegovo je najbolje
sredstvo koje koristi u teškim trenucima odluke i izbora između čovječnosti i
postojanosti u životu, s jedne strane, i neljudskosti i nepostojanosti, s druge
strane, kao i odabiranje istinske radosti koja ne prestaje onog trenutka kad se
čovjek sjeti smrti i onog što ona donosi. U tom smislu Omer savjetuje: “Kad
te nešto od ovog svijeta ushićuje i privlači, sjeti se smrti, jer će to
sjećanje umanjiti privlačnost njegovu u tvojoj duši, a kad te pogodi
nešto u ovom životu i bude ti teško, sjeti se smrti, pa će ti to sjećanje
olakšati bol.”17
Smrt odnosi, uzastopce u nekoliko dana, Omeru
najmilije: savjesnog sina Abdulmelika, brata Sehla i vjernog pratioca i dobrog
druga Muzahima. Omeru prilazi jedan čovjek, i u želji da mu izrazi sućut u
boli, kaže: “Neka veliki Allah poveća tvoju nagradu, Vladaru vjernika!
Ne znam nikog da ga je zadesila veća nesreća od tvoje u nekoliko dana
zaredom…” Na ove riječi Omer samo obori glavu, što bi povod da jedan
od prisutnih uputi riječi prijekora Omerovom sagovorniku: “Uvrijedio si
Vladara vjernika!” Tada Omer podiže glavu i zatraži od svoga sagovornika
da ponovi gornje riječi, poslije čega reče: “Nije tako, jer tako mi
Onoga Koji im je smrt dao, ne bih volio da se bilo šta od onoga što se zbilo
nije zbilo!”18 pa podiže ruku i
prouči: “Moj Allahu! Ti znaš kolika su mi pomoć bili oni,
sad si ih uzeo, pa je to samo povećalo moju ljubav i učinilo da još više
sagorim u želji za onim što je u Tebe!”19 I tada otposla u sve krajeve Islamske države knjigu u kojoj izreče zabranu
tugovanja i naricanja za njegovim sinom, jer “Uzvišeni Allah je htio
smrt njegovu, i ja se utječem Allahu od svoga suprotstavljanja volji
Njegovoj!”20
Omer osvaja vrhove života i življenja na ovome
svijetu ne samo zato što ima ispravno poimanje smrti, nego zato što je dokraja
iskreno prihvatio Allahovo određenje – Sudbinu, i prema njoj se odnosio s
ljubavlju, onu sudbinu koju je Allah odredio svim ljudima. Omer je smiren kad
ga sudbina pogodi, jer on zna da samo Allah sve zna. On također zna da čovjeku
ponekad sudbina bude, na prvi pogled, crna, tek u daljnjoj perspektivi se
uvjeri da je ona, ustvari, bila dobro po njega, i obratno, ponekad mu sudbina
donese nešto što mu se, na prvi pogled, učini korisnim po njega, ali dani koji
poslije dođu otkriju mu da se prevario u ocjeni, jer to bude, ustvari, na štetu
njegovu. Koliko nam se sada, poslije svega ovoga, čine velikim Omerove riječi
kojima ocrtava stav vjernika prema sudbini koju je milostivi Allah darovao
robovima Svojim: “Ja nemam svoje volje u događanjima u svijetu, jer
moja volja je u Allahovoj odredbi svih događanja.”21 Stoga, Omer je često ovako Allaha
molio: “O, moj Allahu! Daj da budem zadovoljan Tvojom odredbom,
blagoslovi me u mojoj sudbini koju Si mi Ti dao, daj mi da ne poželim ubrzanje
onog što si Ti odgodio, niti odgađanje onog što si Ti ubrzao…!” I
ostajao bi da uči ovu dovu sve dok se ne bi uvjerio da mu je Allah uslišao i
podigao ga na najviši stepen koji može čovjek postići – stepen potpunog
zadovoljstva Allahovim određenjem – sudbinom svojom.22
p.s.
* Najveći dio ove studije
objavljen je u listu “Preporod” u periodu od 1978. do 1979. godine
pod naslovom “Unutrašnji preobražaj” u prijevodu istog
prevodioca.
(Prijevod s arapskog: Mehmedalija Hadžić, izvod iz
knjige „ODSJAJI ISLAMSKOG PREOBRAŽAJA u vladavini Omera ibn Abdulaziza“, Dr. Imaduddin Halil )
(The
Bosnia Times)
1 Ebul-Hasan Ali ibn el-Husejn el-Mes'udi, “Murudžuz-zehebi ve
ma'adinul-dževheri“, Darul-Endelusi, Bejrut, 1965., t. 2., str. 168.
2 Ibn Abdulhakem,
nav. djelo, str. 41-42; i Hasan Ibrahim Hasan, “Historija islama”, t.1., str. 327-328.
3 Et-Taberi, nav. djelo, t. 6., str. 567.
4 Ibn S'ad, nav. djelo, t. 5., str.
291-292.
5 Ibnul-Dževzi, nav. djelo, str. 197.
6 Isto, str. 204.
7 Isto, str. 214.
8 Ibn Abdulhakem, nav. djelo, str.
126-127.
9 Ibnul-Dževzi, nav. djelo, str. 102.
10 Isto, str. 181.
11 Isto, str. 183.
12 Isto, str. 184.
13 Isto, str. 185.
14 Ibn
Abdulhakem, nav. djelo, str. 49.
15 Ibnul-Dževzi, nav. djelo, str. 186.
16 Isto,
str. 218.
17 Ibn
Abdulhakem, nav. djelo, str. 168.
21 Isto, str. 271.
22 Ibn
Abdulhakem, nav. djelo, str. 111.
ESEJ
Šta je to što je pokrenulo Omera
na tako težak put, koja je to snaga koja je u njemu rasplamsala želju da sagori
na putu koji mu je Kur'an zacrtao, putu istine i pravde, i šta ga je to održalo
i hrabrilo da ustraje kad je putovanje bilo započeto, bez obzira na aveti koje
su se često pojavljivale u želji da ga ometu u njegovoj čvrstoj odluci?
Dr.
Imaduddin Halil, thebosniatimes.ba
Na
prethodnim stranicama pratili smo Omera ibn Abdulaziza dok je savlađivao opasne
prepreke na putu koji je vodio prema vrhu na koji se on popeo i na njemu
učvrstio. Gledali smo ga, prvo, sa udaljenosti, kako pravi duge i odvažne
korake prema cilju ostavljajući daleko iza sebe sav svoj raniji život: raskošnu
prošlost, svoj život ispunjen svim vrstama užitaka, zaustavivši se na vrhovima
koji se osvajaju samo odricanjima i ustezanjima od udovoljavanjima požudama. I
vidjeli smo kako niko kao Omer nije uspio u ovoj vrsti putovanja – putovanja po
unutarnjosti čovjekova svijeta – koje je nekad uobraženog emira dovelo u svijet
pobožnosti, svijet najvećih žrtava, pa čak i gladovanja, da bi njegovi podanici
imali dovoljno snage, da bi Omer sutra, na dan Velikog obračuna mogao lahko
položiti račun i za njih i za sebe. Zahvaljujući tom putovanju, Omer ibn
Abdulaziz ostao je da vrhuni na s mukom osvojenom vrhu, koji su oduvijek
nastojali osvojiti svi istinski velikani ljudskog roda. O tome je bilo dovoljno
govora.
A sada nam se nameće neizostavno pitanje: Šta je to
što je pokrenulo Omera na tako težak put, koja je to snaga koja je u njemu
rasplamsala želju da sagori na putu koji mu je Kur'an zacrtao, putu istine i
pravde, i šta ga je to održalo i hrabrilo da ustraje kad je putovanje bilo
započeto, bez obzira na aveti koje su se često pojavljivale u želji da ga ometu
u njegovoj čvrstoj odluci?
Na narednim stranicama pokušat ćemo otkriti tu silnu
snagu u Omerovu unutarnjem svijetu, koja ga je neodoljivo vukla novom životu.
Sagledat ćemo izbliza sve one nove momente u njegovu životu koji svjedoče o
njegovom velikom preobražaju.
Vratimo se sada prvim trenucima kada Omer preuzima
odgovornost hilafeta, jer u tim počecima naći ćemo ono za čime tragamo. Evo nas
s Omerom dok sluša tekst svečane obaveze. I samo što ga je saslušao, uzvikuje:
– Tako mi Allaha, ovu obavezu nisam nikada tražio!
Ali kad je dobra volja naroda bila da ih on vodi u
vrijeme pregolemih iskušenja za muslimane u Islamskoj državi, Omer je bio
čovjek i prihvatio povjereni mu amanet.
Ali Omer je učinio i nešto drugo: prije nego je
načinio prvi korak na ovom putu, on je želio biti načisto sa samim sobom. Stoga
pozva velikog šeriatskog pravnika Salima es-Sedijja i upita ga:
– Raduje li te moje prihvatanje ove obaveze ili ne?
– Kad je u pitanju narod koji ćeš predvoditi, onda
me raduje, a kad si u pitanju ti, to me nimalo ne raduje! – odgovori Salim
es-Sedijj.
– Bojim se da ću se sam upropastiti! – reče Omer.
– Dobro je što se bojiš, ali se ja bojim da se ti ne
budeš bojao – odgovori mu Salim.
– Daj mi savjet! – reče Omer.
– Naš praotac Adem izveden je iz Dženneta samo što
je učinio jednu pogrješku1 –
upozorio je Omera veliki šeriatski pravnik.
Eto, takav je bio ovaj veličanstveni Omerov početak
(Posavjetuj me…ja se, uistinu, bojim…). Ne, nije se Omer plašio kao što se
obično čovjek plaši, nije to bio onaj obični strah što često pogađa mnoge
ljude; Omer se istinski bojao, jer je od tog časa bio odgovoran Allahu za
muslimane i sve podanike Islamske države, koja se prostirala od granica Kine pa
sve do obala Atlantskog okeana.
I dok se sa dženaze Sulejmanove vraćao u svoj skromni
dom, nešto mu je počelo probadati srce, dok mu se na licu mogla primijetiti
velika zabrinutost. Ugledavši ga u tom stanju, njegov pratilac Muzahim mu reče:
– Mogu li znati šta je to što te bacilo u toliku
brigu?
– Položaj u kome sam sada baca me, zaista, u brigu
jer želim i moram zaštititi pravo svakog člana našeg društva ne čekajući da me
on na to podsjeti, da to od mene zatraži, – odgovori Omer, i hitro se poče
penjati na minber u džamiji s kojeg javno obznani svima: “O, narode,
nema Objave poslije Kur'ana ni poslanika poslije Muhammeda, neka je s njim
blagoslov i mir! Narode, znajte da ja nisam kadija (presuditelj) nego samo
izvršilac; nisam novator nego sam provoditelj Upute! Nisam bolji ni od jednog
od vas, samo sam ponio veću odgovornost. Čovjek koji bježi ispred silnika vođe
nije silnik! Znajte, nema pokornosti nikom u onome u čemu je grijeh prema
Stvoritelju!”2
Odmah poslije održanog govora dade uputiti knjigu omajadskom
namjesniku na istoku Jezidu ibn el-Muhellebu s porukom koju je izrekao u nastupajućoj
besjedi, a koja je, ustvari, označila početak novog doba u Islamskoj državi:
“Sulejman ibn Abdulmelik bio je jedan od Allahovih robova kojima je Allah
darovao blagodat Svoju, a zatim ga je usmrtio i mene učinio njegovim
nasljednikom. Poslije mene će, ako htjedne, time darivati Jezida ibn
Abdulmelika. To što me Allah učinio vođom nije mi nimalo lahko ni jednostavno!
Jer da mi je bila želja da se provodim u društvu sa ženama ili da gomilam
imetak, mogao sam to i bez ovoga, jer mi je Allah bio darovao više nego ikome u
moje vrijeme. Ali ja se, uistinu, bojim ovog iskušenja, bojim se odgovornosti i
teškog polaganja računa na Sudnjem danu, osim ako mi Allah ne oprosti i smiluje
se…”33)
Ja Allah (o, Bože)!
Zar nas ove jasne i iznad svega sadržajne riječi ne
podsjećaju na dane njegova djeda, velikog Omera ibn el-Hattaba, koji je na
svakom koraku pokazivao spremnost da svakom članu društva zaštiti njegovo pravo
i da potvrdi punu jednakost svih članova pred Allahom i Poslanikom Allahovim,
kao i da se dokraja razračuna sa svim oblicima nasilja i nepravde. Omer je
mogao tako postupati jer je u njegovoj svijesti stalno bila pomisao na Allaha,
Koji je naš Stvoritelj i Gospodar svih naših riječi i djela. I sada Omerov
unuk, Omer ibn Abdulaziz, dolazi da ljude ponovo na to podsjeti i da, u jednom
stalnoponavljajućem historijskom hodu, vrati sjećanje na vrijeme kada je
vrhunila istinska svijest i stalna misao na Allaha, a onda i pravda koja je iz
toga proisticala, kad su ljudi znali i htjeli istinski se odrediti prema
životu, smrti i vječnosti. A to, s druge strane, znači da su valjano uređivali
život i svijet. Omer dolazi da vrati za jedan trenutak sjećanje na vrijeme
svoga velikog djeda, Omera ibn el-Hattaba. A zna se, jer iskustvo o tom
svjedoči, da je visoka svijest, ta stalna misao na Allaha kao Stvoritelja i
Gospodara pred Kojim će se morati položiti račun za život na ovome svijetu,
valjano određenje prema životu, smrti i vječnosti, stalno sjećanje i prizivanje
u svijest i Dženneta i Džehennema, ono što čini ljude svjesnim njihovih obaveza
i odgovornosti. I ne samo svjesnim, već i dužnim da svoje obaveze izvršavaju na
najbolji mogući način. I čini ih da stalno strepe da sa Pravog Puta ne bi
skrenuli, Puta kojim je Allah jedino zadovoljan i na kome pruža putniku pomoć
Svoju, a prijeti onima koji ga zanemare ili odbace. Od čovjekova odnosa prema
Allahovu Putu ovisit će sutra njegovo mjesto na onom svijetu: da li će biti u
društvu onih koji će uživati u blagodatima džennetskim, ili će biti stanovnik
Džehennema, u kome su sve same muke…
Upravo ova misao snažila je Omera na novozapočetom
putovanju, i on ju je često ponavljao, kao i u jednoj poslanici u kojoj stoji,
između ostalog, i ovo: “Najviše, treba da Allaha slavi i boji se onaj
koga je Allah stavio u iskušenje kao što je moje. Stoga, nema nikog da sada ima
veću odgovornost od mene, a da je istovremeno sićušniji od mene u Allaha, ako
budem griješio. Mene pritišće moje stanje, i bojim se da me ovo u čemu sam ne
odvede u propast, ako me Allah ne obaspe milošću.”4
Drugom prilikom, obraćajući se narodu, rekao je ovo: “Ovaj svijet nije kuća vječnog boravka nego kuća koja se napušta i iz
koje njezini stanovnici polaze na put. Zato, Allah vam se smilovao, uljepšajte
svoje putovanje s ovog svijeta i dobro se osigurajte za put, a najbolja opskrba
na tom putu jeste stalno na Boga misliti.” I dok su mu se suze
slijevale niz lice, vlažeći bradu njegovu, on nastavi: “Uistinu, ovaj
svijet je kao sjenka koja se smanjuje dok na kraju sasvim ne iščezne, a čovjek
na njemu je stalni takmičar koji je zadovoljan ovim svijetom dok se ne istroši
sudbina koju mu je Allah dao i ne dođe čas smrti, kada sva njegova nastojanja i
svijet njegov budu istrgnuti iz njegova naručja i drugima predate njegove
radionice i mjesto boravka. Ovaj svijet ne donosi radost u mjeri u kojoj donosi
štetu, ne obveseljava koliko rastužuje.”5
U jednom drugom govoru iznio je svoje shvaćanje
života i smrti: “…Vi ste stvoreni za vječnost, ali prelazite iz kuće
u kuću. Sada ste u kući u kojoj vas vaša hrana davi a vaše piće guši, u kojoj
vas jedna blagodat ne obraduje a da vas druga koja vas napušta ne ožalosti.
Stoga, radite za kuću u koju odlazite i vječno u njoj ostajete!”6
Veličanstvena je poruka koju on upućuje svome
prijatelju izražavajući mu sućut u povodu smrti oca: “Mi smo stvoreni
za onaj svijet, a boravili smo privremeno na ovom svijetu, mi smo smrtnici,
sinovi smrtnika. Stoga, čudo je nad čudima, da smrtnik šalje riječi sućuti
smrtniku u povodu odlaska smrtnika sa svijeta ovog!”7 Drugi put, dolazi mu vijest o smrti jednog od njegove braće, da bi odmah potom
bila demantovana. Nakon toga Omer mu piše: “Stigla nam je bila vijest
koja je uplašila tvoju braću, a zatim nam je stigla druga vijest u kojoj
se demantuje ono u prvoj. Zato, raduj se, jer se i mi radujemo, mada je
ova radost kratkotrajna, jer ubrzo će doći vijest koja će potvrditi onu prvu.
Ti si, o, Božiji robe (Abdullahu), kao čovjek koji je okusio smrt, a onda
zamolio povratak u život pa mu molba uslišana, zar ne? A spreman je svakog časa
da preseli u kuću vječnog boravka, a kako i ne bi bio kad noć i dan žure svome
kraju; krajevi života se približavaju jedan drugom da bi se na kraju čitav
život istrošio…Tako se noći i dani troše dok ih potpuno ne nestane… Ja,
pustih li želja! Zar ti nisi kao čovjek čiji su dijelovi tijela, jedan po
jedan, odsijecani sve do njegova posljednjeg daha pa on svakog jutra i večeri
očekuje glasnika koji će mu i posljednji dah njegov uzeti?!”8
Kad bi svaki čovjek kao Omer svojim osjećanjima i
sviješću nadvladao smrt i vrijeme, kad bi kao on odnosio se prema danima,
mjesecima i godinama koje lete propadajući i sa sobom odnoseći živote ljudi,
kad bi svaki čovjek kao Omer dokraja bio svjestan da svako mora jednog dana
stati pred glasnika (smrti) kada će mu se učiniti da je proživio samo dio
jednog dana, tada ne bi bilo mjesta čovjekovu strahu, žalosti i kolebanjima
pred neizvjesnostima dana i noći i onoga što oni nose, ne bi bilo mjesta
slabostima i poniženjima pred silama koje pokoravaju čovjeka, sramno
zahtijevajući od njega svaku vrstu poniženja koje ne dolikuje čovjeku, a koje
prezire i Allah, Stvoritelj Jedini, Istinski Gospodar čovjekov. Jer, ovakvo
poimanje smrti, njezina stalna prisutnost u svijesti muslimana kao kod Omera
predstavlja njegovu najjaču snagu koja nadilazi sve životne poteškoće i jača je
od svih prepreka u njemu.
Ali Omerova svijest o pokornosti Bogu ne zaustavlja
se s njim kod granica života i smrti, jer on gleda dalje, u “noć koja
navještava Čas strašni, a čije je jutro Dan sudnji. O, strašne li noći i strašnog
li jutra!”9
Jedanput u društvu, gdje se razgovaralo o svemu i
svačemu, šutio je utonuvši u duboko razmišljanje, a na licu mu se moglo vidjeti
da je žalostan. Njegova šutnja bi povod da neko upita:
– Šta je s tobom, Vladaru vjernika, pa ne govoriš?
– Upravo sam razmišljao o onima koji će biti
stanovnici Dženneta, kako će se međusobno posjećivati, i o stanovnicima
Džehennema, kako će u njemu preklinjati za pomoć! – reče Omer i zaplaka.10
Omerove misli i osjećanja bili su stalno vezani za
Dan konačnog suda. Svaki korak, svaka riječ i svaki treptaj duše smjerali su u
svijesti Omerovoj ka Sudnjem danu i bili povezani sa sjećanjem na Allahovo
obećanje i upozorenje, kaznu i nagradu…
Jednog dana, prolazeći pokraj mezara nekih Omajada,
zaplaka, a zatim se okrenu Mejmunu ibn Mehranu i reče:
– Hajdemo brže! Tako mi Allaha, ne znam nikog
sretnijeg od onih u ovim grobovima, jer oni su se spasili Allahove kazne!11
Kur'anski ajeti koji govore o smrti ili predočavanju
Dženneta i Džehennema, do u dubinu duše potresali su Omera, budili njegova
osjećanja, a često ga i rasplakivali. Jedanput je slušao jednog učača Kur'ana
dok je učio ajet: “…a kad budu bačeni u vatru, tjesnac, vezanih ruku,
propast će tada prizivati! Ne prizivajte danas jednu propast, nego prizivajte mnoge
propasti!” pa je zaplakao, a kad ga plač savladala, ostavio je društvo
i otišao kući. Ubrzo potom i društvo se razišlo.12 Drugi put predvodio je klanjanje, i kada je, učeći Kur'an, došao do Allahovih
riječi: “…zaustavite ih, oni će biti pitani…”, zastao je i
počeo ponavljati ove riječi sav se tresući od plača.13 Klanjajući kao imam jaciju, učio je
kur'ansku suru “El-Lejl” i došavši do ajeta: “Zato vas
opominjem vatrom razbuktalom…“, zaustavio se jer se gušio u suzama.
Ponovio je učenje, ali se ponovo, iz istog razloga, zaustavio na gornjem ajetu,
pa je prešao na drugu suru i proučio je.14 Jednog dana prisutni u džamiji opazili su da je mjesto na kome je Omer činio
sedždu bilo natopljeno suzama.15
Sve nam ovo govori da je zaista Omerova misao bila
stalno okrenuta Danu kada će svaki čovjek morati stati pred Stvoritelja,
Gospodara svoga. Omer dobro zna da niko osim Allaha ne zna kada će tačno taj
dan nastupiti, zato ga on očekuje u svakom trenutku. Vidimo to i iz pisma koje
je uputio jednom od svojih namjesnika, a u kojem, između ostalog, stoji: “…i
kao da su se ljudi već vratili svome Stvoritelju, Gospodaru, da ih upozna o
onome što su radili…Umnogostruči sjećanje na smrt, jer ne znaš kada će ti
doći i ščepati te tako da se nećeš moći spasiti…! Umnogostruči sjećanje na
Sudnji dan i svu njegovu žestinu, jer će ti ona donijeti suzdržljivost u onome
što želiš i želju u onome u čemu se suzdržavaš.Umnogostruči razmišljanje o
poslu kojim si zadužen na ovom svijetu i samo se njemu predaj! Znaj da nećeš
postići znanje sve dok ga ne budeš dizao ponad neznanja ni istinu dok ne
ostaviš laž!”16
Ovakav Omerov ispravan odnos naspram svijeta
rezultat je njegove istinske svijesti o Bogu i iskrenosti. Islamski asketizam,
odupiranje životinjskim nagonima u čovjeku na način heroja, rad do posljednjeg
daha, pristajanje uz istinsko saznanje, odanost istini, borba protiv neznanja i
laži na svakom koraku, sve ovo bilo je, ustvari, samo vanjski odraz Omerove
unutarnje samopredanosti Višnjem Allahu. Pa zar se neko, poslije ovoga, usuđuje
ustvrditi da je Omera ova njegova visoka svijest dovela u negativan odnos
naspram života i porodila u njemu kukavičluk i strah od smrti, naspram odlaska
s ovog svijeta i prestanka njegovih užitaka?! Čovjek koga bi vjerovanje njegovo
odvelo u negativan odnos naspram ovog, pocijepalo ga u njegovom biću i
razrušilo njegov unutarnji svijet, ne bi, zaista, bio kadar učiniti bilo šta
veliko u svijetu, a kamoli učiniti ono što je Omer učinio: izvršiti taj
veličanstveni preobražaj, prvo u duši svojoj, koji je zatim nužno rezultirao
Omerovim potpuno novim odnosom naspram svega u svijetu oko njega, a što nije
moglo ostati bez velikih rezultata, kako smo to vidjeli, koji su uveliko
odredili novi tok islamskoj historiji. Jer, samo vjernik u Allaha i Sudnji dan
ne boji se smrti. Naprotiv, njegovo mu ukupno stanje omogućava ispravan odnos
naspram ove neumitnosti kao i naspram samog života, jer vjernik dobro zna da je
smrt samo seoba iz jednog u drugi oblik postojanja – preseljenje na onaj
svijet: “Vi ste stvoreni za vječnost, ali iz kuće u kuću
prelazite.” Ovakvo vjernikovo poimanje smrti njegovo je najbolje
sredstvo koje koristi u teškim trenucima odluke i izbora između čovječnosti i
postojanosti u životu, s jedne strane, i neljudskosti i nepostojanosti, s druge
strane, kao i odabiranje istinske radosti koja ne prestaje onog trenutka kad se
čovjek sjeti smrti i onog što ona donosi. U tom smislu Omer savjetuje: “Kad
te nešto od ovog svijeta ushićuje i privlači, sjeti se smrti, jer će to
sjećanje umanjiti privlačnost njegovu u tvojoj duši, a kad te pogodi
nešto u ovom životu i bude ti teško, sjeti se smrti, pa će ti to sjećanje
olakšati bol.”17
Smrt odnosi, uzastopce u nekoliko dana, Omeru
najmilije: savjesnog sina Abdulmelika, brata Sehla i vjernog pratioca i dobrog
druga Muzahima. Omeru prilazi jedan čovjek, i u želji da mu izrazi sućut u
boli, kaže: “Neka veliki Allah poveća tvoju nagradu, Vladaru vjernika!
Ne znam nikog da ga je zadesila veća nesreća od tvoje u nekoliko dana
zaredom…” Na ove riječi Omer samo obori glavu, što bi povod da jedan
od prisutnih uputi riječi prijekora Omerovom sagovorniku: “Uvrijedio si
Vladara vjernika!” Tada Omer podiže glavu i zatraži od svoga sagovornika
da ponovi gornje riječi, poslije čega reče: “Nije tako, jer tako mi
Onoga Koji im je smrt dao, ne bih volio da se bilo šta od onoga što se zbilo
nije zbilo!”18 pa podiže ruku i
prouči: “Moj Allahu! Ti znaš kolika su mi pomoć bili oni,
sad si ih uzeo, pa je to samo povećalo moju ljubav i učinilo da još više
sagorim u želji za onim što je u Tebe!”19 I tada otposla u sve krajeve Islamske države knjigu u kojoj izreče zabranu
tugovanja i naricanja za njegovim sinom, jer “Uzvišeni Allah je htio
smrt njegovu, i ja se utječem Allahu od svoga suprotstavljanja volji
Njegovoj!”20
Omer osvaja vrhove života i življenja na ovome
svijetu ne samo zato što ima ispravno poimanje smrti, nego zato što je dokraja
iskreno prihvatio Allahovo određenje – Sudbinu, i prema njoj se odnosio s
ljubavlju, onu sudbinu koju je Allah odredio svim ljudima. Omer je smiren kad
ga sudbina pogodi, jer on zna da samo Allah sve zna. On također zna da čovjeku
ponekad sudbina bude, na prvi pogled, crna, tek u daljnjoj perspektivi se
uvjeri da je ona, ustvari, bila dobro po njega, i obratno, ponekad mu sudbina
donese nešto što mu se, na prvi pogled, učini korisnim po njega, ali dani koji
poslije dođu otkriju mu da se prevario u ocjeni, jer to bude, ustvari, na štetu
njegovu. Koliko nam se sada, poslije svega ovoga, čine velikim Omerove riječi
kojima ocrtava stav vjernika prema sudbini koju je milostivi Allah darovao
robovima Svojim: “Ja nemam svoje volje u događanjima u svijetu, jer
moja volja je u Allahovoj odredbi svih događanja.”21 Stoga, Omer je često ovako Allaha
molio: “O, moj Allahu! Daj da budem zadovoljan Tvojom odredbom,
blagoslovi me u mojoj sudbini koju Si mi Ti dao, daj mi da ne poželim ubrzanje
onog što si Ti odgodio, niti odgađanje onog što si Ti ubrzao…!” I
ostajao bi da uči ovu dovu sve dok se ne bi uvjerio da mu je Allah uslišao i
podigao ga na najviši stepen koji može čovjek postići – stepen potpunog
zadovoljstva Allahovim određenjem – sudbinom svojom.22
p.s.
* Najveći dio ove studije
objavljen je u listu “Preporod” u periodu od 1978. do 1979. godine
pod naslovom “Unutrašnji preobražaj” u prijevodu istog
prevodioca.
(Prijevod s arapskog: Mehmedalija Hadžić, izvod iz
knjige „ODSJAJI ISLAMSKOG PREOBRAŽAJA u vladavini Omera ibn Abdulaziza“, Dr. Imaduddin Halil )
(The
Bosnia Times)
1 Ebul-Hasan Ali ibn el-Husejn el-Mes'udi, “Murudžuz-zehebi ve
ma'adinul-dževheri“, Darul-Endelusi, Bejrut, 1965., t. 2., str. 168.
2 Ibn Abdulhakem,
nav. djelo, str. 41-42; i Hasan Ibrahim Hasan, “Historija islama”, t.1., str. 327-328.
3 Et-Taberi, nav. djelo, t. 6., str. 567.
4 Ibn S'ad, nav. djelo, t. 5., str.
291-292.
5 Ibnul-Dževzi, nav. djelo, str. 197.
6 Isto, str. 204.
7 Isto, str. 214.
8 Ibn Abdulhakem, nav. djelo, str.
126-127.
9 Ibnul-Dževzi, nav. djelo, str. 102.
10 Isto, str. 181.
11 Isto, str. 183.
12 Isto, str. 184.
13 Isto, str. 185.
14 Ibn
Abdulhakem, nav. djelo, str. 49.
15 Ibnul-Dževzi, nav. djelo, str. 186.
16 Isto,
str. 218.
17 Ibn
Abdulhakem, nav. djelo, str. 168.
21 Isto, str. 271.
22 Ibn
Abdulhakem, nav. djelo, str. 111.