ANALITIKA
Nacionalni front može uljepšavati svoju fasadu koliko god
želi, ali ona nikada nije bila, nije i ne može postati normalna partija
Piše: Bernard-Henri Lévy, thebosniatimes.ba
I ja, kao ni mnogi drugi, neću pokušavati sakriti svoje
zadovoljstvo zbog toga što vidim da uobraženi nitkovi FN-a pucaju po šavovima.
Prije nego što je drugi krug regionalnih izbora u Francuskoj
održan u nedjelju, većina prognoza je ukazivala da će pet, možda šest
regionalnih vlada pasti u ruke Nacionalnom frontu (FN). Međutim, francuski
narod se prisabrao i izašao na glasanje u mnogo većem broju nego što je bilo ko
očekivao. To je rezultiralo time što je ksenofobična, rasistička stranka, koja
je neprijateljski nastrojena prema svemu od suštinskog značaja za duh i
dostojanstvo Francuske, poražena u svim utakmicama na kojima je trebalo da pobijedi.
Neki će biti iznenađeni zbog ove čudne zemlje, koja nikada
nije dostojanstvenija nego kada je na ivici provalije. Oni će brinuti, i to s
pravom, da je bila neophodna situacija izuzetne opasnosti, prave prijetnje po
naciju, prije nego što su Francuzi povratili zdrav razum i krenuli putem
razuma.
I ja, kao ni mnogi drugi, neću ni pokušavati sakrivati svoje
zadovoljstvo zbog toga što vidim da uobraženi nitkovi FN-a pucaju po šavovima i
ponovo govore svojim riječnikom i autentičnim tonom, odnosno riječnikom mržnje
i razjarene mase. To je, zapravo, bila pobjeda republike – trijumf narodnog
otpora.
Francuzi su izašli na birališta da zajedno kažu da ne žele
da banda Le Pen posjeduje njihove regione. To je najvažnija lekcija s glasanja
od nedjelje, i to umirujuća. Ali šta je navelo narod da se vrati u normalu?
Očito se ništa nije dogodilo između prvog i drugog kruga
izbora, što je uticalo na “boljku” francuskog naroda. Niti je nešto
posebno obećano kao odgovor na “teška pitanja” koja su samo nedjelju
dana ranije postavljali glasači FN-a. Ne. Ono što smo umjesto toga vidjeli
jeste moralni nalet među Francuzima – čin samoodbrane političkog tijela.
Sljedeća jednostavna ideja se ušunjala u izborno tijelo
između dvije runde glasanja – Nacionalni front može uljepšati svoju fasadu
koliko god želi, ali on nikada nije bio, nije i ne može postati normalna
partija. Koliko nam dugo moralne i političke institucije Francuske govore da
“stigmatizacija” Nacionalnog fronta ne daje rezultate, da ona ne
slabi, već jača partiju? Pa, to je bilo pogrešno i prije 20 godina i još uvijek
je pogrešno.
Ne može se dovoljno često ponavljati da kada su moralna ljevica
i desnica jake, kada grupe poput SOS Rasizam postavljaju granice koje su
blistave i jasne, FN je u izbornom smislu zauzdana. Ali kada su te granične
linije zamućene, kada brane popuste, a organizacije za borbu protiv rasizma
dozvole da budu zastrašene ili spuste svoj gard, FN pokušava da se odomaći.
To važi i danas. Prijatno iznenađenje s regionalnih izbora
nema apsolutno nikakve veze s poravnanjima sa FN velikih partija koje su
navodno “čule poruku bijesnih birača” (retorika kojom su nas
bezobzirno bombardovali). Naprotiv, dovoljan broj birača je počeo shvatati da
upravo u tom bijesu – u onima koji ga zastupaju i u riječima koje se koriste da
bi se izrazio, vreba opasnost po republiku, demokratiju i suštinske vrijednosti
nacije. To je druga lekcija. Šta nas sutra čeka? Kako možemo biti sigurni da
talas FN-a, koji se povukao, neće povratiti snagu i udariti još većom
destruktivnom snagom na predstojećim predsjedničkim izborima?
Bez sumnje, biće neophodne bolje “cifre o
nezaposlenosti”. Brži “rast” sigurno. Takođe će nam biti
potrebni “napori” i “gestovi” ka trećini ljudi ispod 30
godina starosti i ka gotovo polovini radnika koji rade u industriji i javnom
sektoru za koje se priča da su izrazili svoju “frustraciju” i
“anksioznost” time što su glasali za FN. Dobro. Ali ništa od toga
nikada neće biti zamjena za lidere koji zastupaju visoke moralne standarde i
vraćaju izgubljeni sjaj našem javnom diskursu.
Nijedna strategija neće dati rezultat ako je primjenjuju
mediokriteti koji u političkoj komediji nečasni koliko i sujetni jure u
televizijske studije da izjave, s rukom na srcu, da su “jasno i
glasno” čuli birače. Ključ će biti u tome da francuski lideri kažu što
glasnije moguće i onoliko često koliko je neophodno da ne postoji odgovor na
“teška pitanja” onako kako ih FN postavlja. I, sviđalo im se ili ne,
to se mora reći ne samo liderima FN već i biračima.
Bilo je drugih vremena u francuskoj historiji kada su čitavi
segmenti izbornog tijela izlazili iz igre, a da pritom ostatak igrača nije
pojurio da ih moli da se vrate. Georges Clemenceau, Jean Jaurès i Raymond
Poincaré na početku 20. vijeka se nisu ulagivali gotovo polovini izbornog tijela
koje je za vrijeme afere Dreyfus otišlo iz republike.
Niti je Charles de Gaulle imao bilo kakvih dilema kada je
zagovornicima francuskog Alžira rekao da ih na kraju ne razumije. Niti je Pierre
Mendès France 1950-ih oklijevao da kaže komunistima da ne želi da oni glasaju
za njegovu vladu.
Francuska sada mora da se sjeti ovih velikih trenutaka u
njenoj republikanskoj tradiciji i istakne ih kao model za današnje lidere. Jer
ono što će biti potrebno da bi se zadržala teritorija koju je republika gotovo
izgubila zbog FN jeste vrsta političke hrabrosti koja je trenutno u deficitu.
(Autor je osnivač pokreta Novi filozofi (Nouveaux
Philosophes)
(The Bosnia Times)
