Piše: Nedžad Latić, thebosniatimes.ba
Licemjerno naricanje bošnjačke elite iz Sarajeva zbog ugroženosti crnogorskih muslimana samo je jedan od mnogobrojnih izraza njihove političke nemoći u koju su se sami doveli. Da, bez obzira na sve otežavajuće okolnosti nakon balkanske golgote koju su preživjeli u krvavim ratovima na prostorima bivše Jugoslavije, za sadašnje bespomoćno stanje crnogorskih muslimana kriva je prvenstveno sarajevska bošnjačka nacionalna i vjerska elita. Zašto? Odgovor se krije u činjenici da je Bošnjačka stranka, kao preimenovana SDA, osvojila samo 3 mandata, dok je jedno političko derle Dritan Abazović, sa svojom koalicijom „Crno na bijelo“, osvojio 4 mandata.
OSVETA ZBOG IZDAJE
Može biti samo zanimljivo, ali uopće nije bitno da je Hazbija Kalač, kao predsjednik „Zukorlićeve stranke“ za Crnu Goru (SPP), koalicioni partner Abazoviću. To je mali segment koji ukazuje na dugogodišnje međubošnjačko političko nejedinstvo i nacionalnu raspolučenost. Viđi vraga, da baš Kalač živi u Pljevljima i da je sjedište njegove stranke u gradu gdje su se desili napadi na muslimane?!
Reakcije na povampireni pravoslavni fašizam identične su onima kad su u pitanju muslimani u Kini, Uyguri, ili Rohinge u Myanmaru, Palestinci u Gazi itd. Očito su muslimanske manjine sa periferije islamskog svijeta ugrožene uslijed talasa globalne islamofobije u svijetu. Poučeni tim iskustvom crnogorski muslimani ne očekuju zaštitu islamskih zemalja, kao što ne mogu računati ni na zaštitu Evrope iako su izvršavali njenu volju kada su na referendumu podržali crnogorsku nezavisnost kao i njeno pristupanje NATO-savezu. Ali, podržavajući evropski put Crne Gore Bošnjačka stranka, na čelu sa Rafetom Husovićem, kao i Islamska zajednica CG, na čelu sa reisul-ulemom Rifat ef. Fejzićem slijepo i poltronski podržavali su crnogorski režim kojeg je oličavao Milo Đukanović. Tako da danas reis Fejzić javno priznaje kapitulaciju ustvrdivši da je mitropolit Amfilohije Radovićpobjednik parlamentarnih izbora u Crnoj Gori i da, faktički, o(p)stanak muslimana u Crnoj Gori ovisi o njegovoj milosti.
Iako se malo ko usuđuje izricati najcrnje prognoze raspleta crnogorske političke drame, već je sasvim izvjesno da je među muslimanima zavladao toliki strah i da će početi novi val iseljavanja. Naravno, muslimani nisu naivni kad su u pitanju životi njih i njihovih porodica i znaju da su pravoslavni crnogorski Srbi željni osvete zbog „muslimanske izdaje“, kako su cijenili njihovu podršku crnogorskom režimu.
CRNOGORSKI ZET
Ni reis Fejzić, kao ni Husović neće moći ubijediti svoje sunarodnjake da ostanu na svojim ognjištima, jer oni dobro znaju kolika je njihova (ne)moć i da nemaju niti jednog moćnog saveznika u svijetu koji bi stao u njihovu zaštitu. Kao što sigurno ne vjeruju ni da su Bakir Izetbegović, ni reis Husein ef. Kavazović kadri učiniti išta više osim verbalne osude nasilja i izražavanja zabrinutosti zbog pogoršanja političkih prilika u Crnoj Gori. Reis Kavazović, na primjer, nikad nije posjetio Podgoricu. Izetbegović je to učinio jednom i to u pratnji svoje supruge Sebije Građević, tako da su ga Crnogorci više dočekali kao svog zeta, nego kao državnika i nacionalnog lidera Bošnjaka, što on, kao lider najveće bošnjačke stranke (SDA), nominalno i jeste.
Trenutačna drama crnogorskih muslimana mogla bi poslužiti kao opomena muslimanima Balkana generalno, a posebno bosanskim muslimanima, da se konačno zapitaju nad svojim nacionalnim politikama, odnosno kreatorima tih politika. Svi znamo da su se nacionalne političke vođe Bošnjaka od Sulejmana Ugljanina i Bakira Izetbegovića, do Rafeta Husovića, „ispilili ispod istog šinjela“, dakle iz SDA, i da svaki od njih ima po jednog svoga reisa; Izetbegović ima Kavazovića, Husović ima Fejzića, Ugljanin Seada Nasufovića. To bi bila konstanta bošnjačke politike već tridesetak godina izumu li se neke intervencije koje su bile rezultat izvanjskih vanrednih okolnosti. Zar to dovoljno ne govori o okoštalosti bošnjačke nacionalne politike koja više nije u stanju adekvatno odreagirati na napade i odbraniti, eto, gole živote svojih sunarodnjaka.
Analitičari su kao uzrok kraja vladavine Mile Đukanovića naveli dva krucijalna uzroka. Prvi je da se on suviše dugo bavi politikom da bi odbranio svoje enormno bogatstvo, koje je stekao na nezakonit način. Drugi uzrok njegovog pada je previd njegovih međunarodnih mentora i zaštitnika na koje se on naslanjao. Oni su, posebno evropski lideri, zbog silnog insistiranja na regionalnoj sigurnosti, zanemarili mahane Đukanovićeve, očito, kriminalne politike. Treći uzrok nije ni potrebno navoditi jer su prethodni dovoljno ubjedljivi. Ali, za poznavaoce bosanskih političkih prilika i objektivne analitičare oba ova uzroka pada Đukanovića mogu se u identičnoj formi uočiti i kod Izetbegovića. Pa stoga, priznali to ili ne, priželjkivali to ili ne, logično bi bilo očekivati i identičan njegov politički pad.
Posebno bi to crnogorski muslimani trebali imati na umu kako ne bi počinili još goru grešku uzdajući se da će ih spasiti njihov zet Bakir Izetbegović. On sa ovako okoštalom politikom i sklerotičnom strankom uskoro neće moći pomoći ni sam sebi, a kamo li da spašava tazbinu po Crnoj Gori!
(TBT)
