REPORTAŽA
Od 216 hiljada muslimana u austrijskoj
prijestolnici policija nadzire njih dvije hiljade, radikalnih militantnih
salafista koje je okupio Nedžad Balkan, osnivač Vijesti Ummeta, web-stranice s
koje se poziva na klanje nevjernika u ime ISIL-a
FOTO: (TAUSEEF MUSTAFA/AFP)
Od 216 hiljada muslimana u austrijskoj
prijestolnici policija nadzire njih dvije hiljade, radikalnih militantnih
salafista koje je okupio Nedžad Balkan, osnivač Vijesti Ummeta, web-stranice s
koje se poziva na klanje nevjernika u ime ISIL-a.
Mirna ulica svijetlo obojenih trokatnica, niti
petsto metara od Ringa koji opasuje najstroži centar Beča, od Volkstheatra i
velike izložbe u Leopoldmuseumu o Beču 1900., u vrijeme najvećeg sjaja
prijestolnice Austrougarske Monarhije koja je početkom prošlog stoljeća imala
300 hiljada stanovnika više nego danas. Tu, malo izvan bečke buke i najvećeg
sjaja, na adresi Lindengasse 1 nalaze se hipsterski restoran, studentsko
udruženje mladih kršćana i psihološka ordinacija bračnog para Grohs.
Ugodno je ovdje živjeti: od proljeća u ovu se
mirnu ulicu preselio trendovski Rundbar, sada R&bar, restoran uređen u
stilu pedesetih, preko puta je šarmantna pekara. Sve je tu elegantno, fino,
decentno: nekoliko ulica dalje crveni plakat poziva vas na vikend predavanja iz
marksizma, o tome kako prepoznati fašizam i kako se boriti protiv širenja
netrpeljivosti prema muslimanima.
Ovdje vas Rund poziva na čaj: u nedjelju od 15
do 21 sat. Osam stanova u zgradi na broju 1 je prazno, ili njihovi stanari ne
žele da im se znaju imena. Tu negdje među tim bijelim poljima je ono koje
aktivira zvono u stanu na drugom katu, gdje je na rat protiv nevjernika pozivao
Nedžad Balkan, jedan od lidera islamskih radikala u ovom dijelu Evrope, na
potezu od Beča do Skoplja. Danas džamiju Sahaba pamti samo Google maps.
Radikalni islamisti, većinom s područja bivše
Jugoslavije, okupljali su se u džamiji Sahaba oko bivšeg kick-boksača Nedžada
Balkana. Sigurnosne službe smatraju da on stoji iza Vijesti Ummeta,
web-stranice koja “na naš” prevodi materijale ISIL-a, njihova službena
saopštenja i videoporuke. Nedžad Kučević Balkan porijeklom je iz Tutina kod
Novog Pazara, a u Njemačkoj je prije vjerskog prosvjetljenja gradio karijeru
kick-boksača.
Vjeruje se da je on vrbovao Mevlida
Jašarevića, koji je pucao po američkoj ambasadi u Sarajevu. Ovdje danas nema
nikakva traga islamskih radikala, ali nema ni u otmjenom 2. becirku, gdje je u
džamiji Altun Alem propovijedao Mirsad Omerović, poznat kao Abu Tejma.
Čitava se Austrija digla na noge kad je u aprilu
prošle godine otkriveno da su dvije djevojčice, Sabina Selimović (15) i Samra
Kešinović (16), pobjegle u Siriju. Djevojčice su odlazile na vjeronauk u
džamiju Altun Alem, smještenu u podrumu zgrade u Leopoldstatu. U velikoj akciji
potkraj prošle godine provedenoj u Grazu, Linzu i Beču, austrijska policija
uhapsila je Mirsada Omerovića i još 12 osoba pod sumnjom da vrbuju dobrovoljce
za priključivanje teroristima ISIL-a.
U jednoj od najvećih antiterorističkih akcija
u povijesti Austrije uhapšen je Omerović, austrijski državljanin i otac petero
djece. Austrijanci smatraju da je on glasnogovornik evropskog ogranka ISIL-a, s
direktnom vezom s Al Bagdadijem. Jedno je vrijeme boravio u Gornjoj Maoči,
salafitskom naselju kod Brčkog, a bio je i u vezi sa Bilalom Bosnićem, koji je
nedavno osuđen u Sarajevu za regrutiranje mladića za rat u Siriji. Omeroviću
prijeti doživotni zatvor. Omerovićevim hapšenjem austrijska država objavila je
rat protiv terorizma. U tom se trenutku 130 građana Austrije borilo u redovima
ISIL-a. Danas se računa da se njihov broj popeo na 270.
“Tako mi je rekao direktor Saveznog ureda za
zaštitu ustavnog poretka i borbu protiv terorizma Peter Gridling prije mjesec
dana. Do danas ih je možda i više”, kaže za Globus Thomas Schmidinger, bečki
politolog i stručnjak za salafizam. On se s radi- kalizmom prvi put susreo kad
je istraživao Gorane na Kosovu.
“Bio sam tamo i jedan njihov imam me pitao,
što se to događa kod vas u Beču? Mladići odu tamo i vrate nam se kao radikalni
muslimani”, prenio je politolog.
Objašnjava nam salafističku scenu u Austriji:
riječ je o najviše dvije hiljade ljudi. Starija generacija političkih salafista
poput Nedžada Balkana podijelila se u različite grupe, ali mlađa generacija je
opasnija, kaže Schmidinger, izdvajajući skupinu oko Abu Tejme ili Mirsada
Omerovića. On nije oko sebe okupljao samo mlade muslimane s Balkana nego i
pripadnike drugih skupina koji govore njemački.
“Iako se oni nikad nisu opredijelili ni vezali
niti za Daeš niti za Al Kaidu, mnogi koji su išli u džamiju Sahaba poslije su
otišli u rat u Siriji”, objašnjava nam Schmidinger. Od 270 Austrijanaca u
Siriji, 70 ih se vratilo. Policija nadzire osam do deset sumnjivih džamija,
gdje navraćaju salafisti i pokušavaju misonarski djelovati na obične vjernike.
Ni za jednu se ne može reći da je potpuno salafistička. Regularni imami obično
propovijedaju protiv salafizma, kaže Schimidnger.
Danas je na adresi nekadašnje džamije Sahaba u
prizemlju zgrade u Lindengasse 1 ušminkana pivnica Kriterium III, sa zelenom
reklamom za Göser. Pivo je nešto poput češnjaka za radikalne salafiste,
pripadnike islamske sekte koji vjeruju da samo oni ispravno tumače islam, a svi
su ostali nevjernici.
Ipak, mladići s dugim neurednim bradama i
kraćim nogavicama nisu pobjegli od alkohola. Kad im je život pod policijskim kamerama
i uz stalne premetačine postao nesnosan, radikali su se razbježali. Neki su se
samo preselili u susjednu Mariahilfe strasse, gdje su postavili štandove i
besplatno dijelili Kurane. U glavnoj bečkoj trgovačkoj ulici štandovi
organizacije “Lies!”(čitaj) bili su tu do prije nekoliko dana.
Salafisti su dijelili Kurane i usput prodavali svoju verziju islama
zainteresiranima. Kad su im akciju zabranili u 6. bečkom becirku, samo su se
preselili na drugu stranu ulice. Jer s druge strane Mariahilfestrasse više nije
6. nego 7. becirk.
Podijelili su 25 miliona primjeraka Kurana u
Austriji, Njemačkoj i Švicarskoj od 2011. kad su pokrenuli kampanju
“Lies!”. Austrijska javnost dodatno se uzbunila sa hiljadama
izbjeglica koje su ovog ljeta stizale u Austriju, jer su salafitski aktivisti
postavili štand na Zapadnom kolodvoru i tamo vrbovali pridošle. Očajni ljudi
neizvjesne budućnosti savršena su im meta. Od jeseni su se pojačali glasovi sa
zahtjevom da ih se makne s ulice.
“Ali kako ćeš im zabraniti ispovijedanje vjere?
S kojom osnovom? To je kao da za braniš Jehovinim svjedocima da idu od vrata do
vrata”, prenosi nam austrijski novinar Christian Baumgarten delikatne dileme
jednog demokratskog društva. Stotinjak godina nakon propasti slavne monarhije
Austrija je danas centar poljuljanog bankarskog carstva, nabujalog na kreditima
u francima u zemljama jugoistočne Evrope – i glavni grad balkanskih džihadista:
ovdje se okupljaju i vjerski uzdižu radikalni salafisti od Sandžaka do
Slovenije.
Policija i tajne službe u bivšim
socijalističkim državama imaju manje razumijevanje za finese vjerskih sloboda i
ljudskih prava, pa su se mnogi sklonili ovdje, dobro uklopljeni u veliku
imigrantsku zajednicu Beča i Austrije.
No puno toga se promijenilo nakon bombaških
napada u Parizu 13. novembra u kojima je ubijeno 130 ljudi. Austrijski
radikalni islamisti našli su se pod intenzivnim pritiskom, posebno kad je
ministrica unutrašnjih poslova Johanna Mikli-Leitner objavila da je Salah
Abdelsalam u septembru bio u Austriji. Abdelsalam je još u bijegu, a vjeruje se
da je baš on bio mozak terorističkog napada u Parizu. U automobilu s dvojicom
prijatelja dva mjeseca ranije, 9. septembra, ušao je iz Njemačke u Austriju.
Policajcima je tokom rutinske kontrole oko 21 sat na odmorištu Aistersheim
rekao da u Austriji želi provesti odmor.
Gdje je išao, s kim se družio?
Policija je i u Austriji provela intenzivne
racije, svi su salafisti sada potencijalni sumnjivci, iako tek šačica njih
doista zagovara nasilje i poziva na odlazak na ratište u Siriju i Irak. Zato ih
sada na ulici uopšte ne možeš vidjeti, pa ni u doseljeničkim kvartovima, gdje
ih se prije moglo lako sresti, često u pratnji žena u burkama, potpuno
pokrivenih lica tako da im vire samo oči, koje bi pred sobom gurale dječja
kolica.
Dok su vlasti razbijale glavu tražeći rupe u
zakonu koje će im pomoći da salafiste maknu s ulica, oni su sami prošle sedmice
objavili da će, zbog histerije izazvane napadom u Parizu, pauzirati s
dijeljenjem Kurana do kraja februara. Krvave slike iz Pariza potaknule su i u
Austriji porast ksenofobije i nepovjerenja prema čitavoj muslimanskoj
zajednici. “Puno se promijenilo, nije to baš ugodno”, kaže Murat Ladjar iz
Novog Pazara, koji više od dvadeset godina živi u Beču. Od 8,5 miliona
stanovnika, u Austriji je oko pola miliona muslimana: 2012. bilo ih je 573.876
ili 6,8 posto, od čega u Beču 216.345 ili 12,5 posto. U odnosu na prethodni
popis iz 2001., broj muslimana u Austriji povećao se za 69,3 posto, a u Beču
78,6 posto. Nešto više od 11 posto stanovnika Austrije čine stranci.
Ko traži prave džamije s vahabitima odnosno
salafistima, razočarat će se. Čitava Austrija sa svojih pola miliona muslimana
ima ukupno četiri džamije, četiri posebno izgrađena vjerska objekta s
minaretima. Od te četiri džamije jedna je u Beču, u Florisdorfu na rubu grada,
na predzadnjoj stanici metroa, na dunavskom otoku. U Hrvatskoj je situacija
ponešto bolja: postoje tri džamije na 63.000 vjernika, koliko ih se tako
izjasnilo na popisu 2011. To je 1,47 posto stanovništva, nekoliko puta manje
nego u Austriji.
Kao što otomanska vlast u Bosni i Hercegovini
do sredine 19. stoljeća nije dopuštala izgradnju crkava sa zvonicima, za
muslimanske vjernike u 21. stoljeću u Evropskoj uniji nije bitno drukčije. I
još se pritom Hrvatska i Austrija ističu kao pozitivni primjeri, jer je u
Austriji 1912. islam službeno priznat kao religija, a u Hrvatskoj 1916.
Činjenica da je islam priznat u te dvije članice EU treba iskoristiti kao
motor-pokretač za druge zemlje da i one priznaju islam u svojim zemljama,
poručio je zagrebački muftija Aziz Hasanović prilikom nedavne posjete
vjernicima u Beču.
Zagrebačka delegacija tada je posjetila Džemat
Bosnu, smješten u prizemlju zgrade u Hippgasse u 16. becirku, Ottakringu. I to
je običan stan u prizemlju stambene zgrade, s dvije velike prostorije
prekrivene tepisima. U blizini su makedonska i albanska džamija, također u
stanovima. Ottakring je sa svojih 100.000 stanovnika jedna od bečkih četvrti s
najviše imigranata i najviše muslimana. I bez ijedne džamije. Austrijska djeca
u školi su manjina, većina učenika dolazi iz porodica u kojima se ne govori
njemački.
Na prometnom križanju u Brunnegasse nasmijani
mladić dijeli letak: poklon bon od 50 eura svakom ko u njegovoj školi odluči
učiti njemački – od početnog stepena nadalje. Primaju bonove državne pomoći.
Ovdje u Ottakringu doista možete sasvim solidno živjeti i bez znanja njemačkog.
Na sve se strane čuje naš jezik, od međimurskog dijalekta do bosanskog govora.
Tu je Brunnenmarkt, velika tržnica na otvorenom, egzotična bečka atrakcija s
katarskim datuljama, bugarskim sirom i košuljama za pet eura.
Kilogram vegete je 5,5 eura, pola kile
Franckove jubilarne kafe 4,5 eura, kupus za sarmu naplaćuju 1,49 eura, a domaće
kore za gibanicu i baklavu 2,5 eura. Kilogram baklave stoji 10 eura, Podravkin
i Vitaminkin ajvar po dva. Tu se prodaje halal meso, na više mjesta s natpisima
na arapskom, pored štanda s ukrasima za Božić i slikama Isusa i Majke Božje u
jarkim bojama. Na jednom štandu su pazarski ćevapi, na drugome već čvarci (1,29
eura) i pečena prasetina, a između njih tradicionalna bečka slastičarnica.
Jeftino se može pojesti: komad pizze je 1
euro, kebab od 1,9 eura do 2,5.
Tu je najjeftinija odjeća, jakne i prsluci s
vojnim maskirnim uzorkom i majice s natpisom I love Wien. Tu i u okolnim
ulicama sve je što može zatrebati specifičnoj zajednici: hrvatski navijački
rekviziti, leskovački roštilj i moda za pokrivene muslimanke.
Nakon napada u Parizu i ovdje je zavladala
svojevrsna antiislamska histerija, a zemlja se dodatno sledila kad je stigla –
još nepotvrđena – vijest da je u Siriji poginula Samra Kešinović, jedna od
dviju djevojčica koje su prije godinu i po pobjegle iz svojih bečkih domova da
bi otišle u Siriju.
“Vjerujem da su obje dobro. Te djevojke su
najbolja reklama za teroriste, i zato oni ne mogu dopustiti da im se išta
dogodi”, rekla je za Die Presse Samrina bivša nastavnica Corina Windsperger.
Puno je informacija i poluinformacija, ovih je
dana novinska agencija APA prenijela kako je u jednom bečkom dječjem vrtiću u
10. becirku, među literaturom za odgajatelje pronađena džihadistička brošura.
Tekst “Predavanja o islamu – odgoj naše djece” napisala je Fatima Grimm još
sedamdesetih. Otac vatrene muslimanske vjernice, što je ona prikrivala, bivši
je zapovjednik SS-a Karl Wolff, optužen za suučesništvo u ubistvu 300 hiljada
ljudi u nacističkom logoru Treblinka.
“I am Muslim, not a terrorist”, nalijepljeno
je na vratima kafića, odmah ispod naljepnice da pušenje šteti zdravlju. “Sezam”
je balkanski kutak na početku Brunnengasse. Tu možete dobiti pravu tursku kavu,
slušati Halida Bešlića i Doris Dragović i popiti odlično austrijsko pivo za
2,70 eura. Navečer dođe vlasnik obližnje buregdžinice (“Vučko ‘84” u
Märzstrasse) i donese gostima ono što mu je preostalo. Naprimjer, dobru krumpirušu.
“Baš smo sinoć razgovarali o tome, i onaj tamo
u šarenoj košulji kaže da neće ni da uđe u tramvaj kad ga vidi tamo gdje sjedi,
onako s dugom bradom i kratkim hlačama”, priča Murat Ladjar, vlasnik “Sezama”.
Živio je u Novom Pazaru, odlično zarađivao kao muzičar, pjevač. Onda su zarade
postale sve manje i nesigurnije, pa se sa suprugom odlučio na Beč. Religija je
napravljena tako da svađa ljude, kaže Murat. Ali ne sviđa mu se ni politika
Zapada: trebali bi oni misliti i o tome od čega počinje taj terorizam, ističe
on. “Ne može to tako, evo sad su se uključili i Rusi.”
Vani je kiša, austrijska policija je pokupila
nekoliko mladića u haustor prekoputa i sada ih pretresa. Crni mladići,
imigranti. “Droga”, objašnjava Murat. U kutu “Sezama” društvo mirno karta,
igraju remi. Muzičku podlogu daje DM televizija Dragane Mirković, srpske
pjevačice koja živi u Beču. Većinu gostiju čine Bosanci, Bošnjaci. Na vratima
wc-a plakat poziva na kocert Cece, pored njega drugi za donacije za obnovu
bolnice u Bihaću.
Postjugoslavensko bratstvo i jedinstvo. Murat
na trenutak otkopčava košulju: na mjestu srca ima tetoviranog Tita. Murat ima
dva sina, Denisa i Alena. Izgledaju kao članovi nekog boy benda, onako
ljepuškasti i plavi. Čisti Austrijanci. Mama Suzana čvrsto ih drži, idu u
gimnaziju i dobri su đaci. Denis ima 15, a Alen 17 godina, ima prijatelje Srbe,
Turke, Arape.
“Imao sam prijatelja Čečena, ali sam se morao
s njim prestati družiti”, kaže Alen. Čečeni, pričaju nam, jako drže do snage i
herojstva, časti i ponosa. Opsjednuti su svojim ratom, puno se bave borilačkim
vještinama. I njegov prijatelj naglo se okrenuo vjeri i počeo napadati druge.
Kad bi izlazili, izazivao je sukobe i Alen se prestao družiti s njim.
Čečeni su najbrojniji među austrijskim
muslimanima koji su otišli u Siriju u redove ISIL-a. Ne, ni Alen ni Denis ne
poznaju nikoga ko je otišao u Siriju. “Ali jest prijatelj moga prijatelja. Još
ne znamo zašto je to učinio”, kaže Denis.
Sve je to u psihi, misli njihova majka. Suzana
i Murat kažu da svojim sinovima prije svega žele da budu dobri ljudi. Važno im
je i da završe školu, ne mora to nužno biti fakultet iako bi bilo lijepo.
“Posla će imati”, kaže Suzana. Ali uvijek će
ih gledati kao strance, dodaje. Svejedno, oni se u Beču i Austriji svi osjećaju
kod kuće. I ne, ne bi se vratili. Dečki međusobno razgovaraju njemački. Imaju
džeparac od 20 eura sedmično, a ako žele više, moraju zaraditi. Na pitanje boje
li se da im se djeca ne radikaliziraju, Suzana i Murat odgovaraju da kod svakog
normalnog roditelja postoji taj strah. “Mogu ga ja čuvati 18-19 godina, a dosta
je dva-tri dana u lošem društvu pa da ga preokrenu”, kaže Suzana.
Denis i Alen sramežljivo vrte glavom. Je li
istina da su Samra i Sabina postale idoli drugim učenicima nakon što su otišle
u Siriju, kako tvrdi njihova učiteljica? Ne, oni se ne slažu.
“Zatvorili su ih u kuću, što one tamo mogu
promijeniti? Oni su svi tamo otišli bezveze, samo su uništili svoj život”, kaže
Denis.
Zbog povećane napetosti dvije su vladajuće
stranke u Austriji, SPÖ i VPÖ, dogovorile izmjenu zakona o državnoj sigurnosti
koji će centralizirati i dati veće ovlasti Državnom uredu za zaštitu ustavnog
poretka, koji je zadužen za terorizam. “Država želi pokazati javnosti da čini
nešto i ublažiti kritike ekstremne desnice da to što rade nije dovoljno”,
objašnjava politolog Thomas Schmidinger. No na ulici se ne vidi pojačano
prisustvo policije. Osim na granici, gdje je uz napušteni granični prijelaz
Šentilj austrijska policija usporila promet i zaustavlja neka od vozila koja
ulaze u zemlju.
Džihadisti koriste antimuslimansko
raspoloženje, ali antimuslimanski rasizam nije jedini uzrok terorizmu, kaže
Schmidinger. Uostalo, Austrija nije Francuska: ovdje društvo nije toliko
podijeljeno, muslimani ne žive u getima kao u Francuskoj niti ima toliko
diskriminacije. Vrlo su različiti razlozi zašto pojedinac postaje džihadist,
jer osim muslimana ISIL-u se pridružuju i oni koji su odrasli u nemuslimanskim porodicama
i potom prešli na islam.
Ponekad su to psihološki razlozi, puno faktora
igra u tome hoće li se neko pridružiti džihadistima”, kaže ovaj stručnjak za
salafizam i radikalizam. Ističe da su muslimani iz BiH u Austriji primjer
odlično integriranih imigranata, no problem predstavljaju neke druge skupine
poput Čečena, koji su došli u Austriju kao ratne izbjeglice prije 20 godina.
Njihov tačan broj se ne zna, jer dolaze kao ruski državljani, no smatra se da
čine većinu od gotovo 20.000 Rusa u Austriji. Čečeni čine polovicu svih
džihadista iz Austrije, sljedeća najbrojnija skupina su Bošnjaci.
Mnogi od tih mladih ljudi su kao djeca bili
žrtve teškog nasilja, a njihove traume nikada nisu profesionalno tretirane.
Jako istraumatizirana djeca 20 godina kasnije uzvraćaju nasiljem”, tumači to
Schmidinger. Iako tajne službe traže više ovlasti, on smatra da nije problem u
ovlastima, nego to što se u Austriji jako malo zna o Čečenima, o tome kako funkcioniše
njihovo društvo, a njihov jezik niko ne govori. Kako ih onda nadzirati?
Džamije su ovdje obično nacionalno
podijeljene, Turci idu u turske, Albanci u albanske. Ona jedina s minaretom, u
Floridsdorfu, mjesto je gdje dolaze svi. Pa i salafisti u potrazi za novima.
Na ulazu u Islamski centar u Floridsdorfu
dijele se leci “Vjera nikako ne može opravdati teror i rat”, “Islam se ne smije
zloupotrebljavati u svrhe terora i rata”. Na njemačkom, bosanskom i drugim
jezicima. Ako želite pomoći Siriji, tu su vam uplatnice islamskog humanitarnog
društva Care for Syria.
Džamijom upravlja Islamska vjerska zajednica
Austrije (IGGIÖ), službeno udruženje koje je vrlo aktivno u borbi protiv
širenja radikalizma među mladima. U javnim istupima osuđuju terorizam, izdali su brošuru kojom žele pomoći imamima da odgovore
radikalima koji truju mlade. Ljudi s kojima smo ranije pokušali kontaktirati,
odbili su nas.
“Shvatite, puno je negativnih iskustava.
Pošaljite mail, pa čekajte hoće li vam se odobriti”, kaže ovdje ljubazni
mladić. Takva je tema: što god kazali, iskoristit će ih se za priču o
radikalnim islamistima, o teroristima koji prijete uništenjem Evrope. Na
pitanje koja je najvažnija mjera austrijske Vlade protiv džihadizma, politolog
Schimidnger odgovara da je to telefonska linija uvedena za savjetovanje
roditelja koji se boje da im sin ili kći postaju džihadisti. Nema velike
kampanje po školama, ali organizuju se radionice, predavanja i konferencije na
kojima nastavnici uče o salafizmu. Sad je najvažnije da Evropa pronađe način
kako da zaštiti svoje slobode i demokratiju, a da ih ne uništi mjerama koje
uvodi kako bi ih zaštitila, kaže on. Važno je i zaustaviti rast netrpeljivosti
i antimuslimanskog raspoloženja. “Jer, nastavite li alijenirati muslimane, onda
džihadisti imaju pravo.”
Nakon Pariza on svakako očekuje novi
teroristički napad. Ali ne u Austriji. “Daešu je puno efikasnije da napadnu
neku veliku i moćnu zemlju, poput Njemačke i Velike Britanije, ili možda
ponovno Francuske, Španije ili Italije”, kaže Thomas Schmidinger. Ali nikad ne
možeš znati.
(The Bosnia Times, Autor Snježana Pavić,
Globus)