ANALITIKA
Odbacivanje srednjovekovnog mita o
kosovskom zavjetu i obnovi Dušanovog carstva, tog kamena temeljca srpskog nacionalizma
i propisanog identiteta bez koga Srbi ne mogu opstati, bio bi suštinski
preokret. A baš njega nema ni na vidiku
Piše: Vesna Pešić, thebosniatimes.ba
Tek što smo izašli iz državnog udara koji
je protiv samog sebe organizovao lično premijer Vučić da bi od javnosti sakrio
svoje brljotine, evo nas „u novom poglavlju srpske historije“ u koje smo ušli
otvaranjem poglavlja 32 o kontroli finansija i 35 o normalizaciji odnosa sa
Kosovom. Na upriličenom događaju u Briselu premijer Vučić je izjavio da je
ponosan na svoju zemlju i čestitao građanima taj veliki dan kad više ne moramo
sanjati snove o Evropskoj uniji. Oni su postali gotovo java, ukoliko budemo
nastavili da teško i marljivo radimo.
Tako smo opet imali priliku da slušamo da
samo treba naporno i marljivo raditi i snovi su na domak ruke. To nam neće biti
nikakav problem, jer su radinost i marljivost Vučićeve najjače osobine, o čemu
smo svakodnevno obavještavani. U autorskom tekstu objavljenom u Telegrafu,
premijer je poručio to isto: ne smijemo zaboraviti da nas je do današnjeg dana,
u Evropu, doveo rad – neprekidan i težak, i da on ne smije stati. Marljivost
nas je dovela dotle da smo uspjeli napraviti razliku između Srbije mita, na
nebu, i Srbije stvarnosti, u Evropi. Tu se našao i pobjedonosni zaključak da
sada stvarno možemo krenuti u budućnost, onu koju vuče Srbija.
Vučićeve tvrdnje o marljivom radu, koji nas
je doveo dotle da uvidimo razliku između mitske Srbije na nebu i ove realne u
kojoj više nema Kosova, u stvarnosti se ničim ne potvrđuju. Odbacivanje
srednjovekovnog mita o kosovskom zavjetu i obnovi Dušanovog carstva, tog kamena
temeljca srpskog nacionalizma i propisanog identiteta bez koga Srbi ne mogu
opstati, bio bi suštinski preokret. A baš njega nema ni na vidiku. Nema ga u
programu Vučićeve stranke i Vlade, a rječju se obećava da Srbija nikada neće
priznati Kosovo. Predsjednik Nikolić uporno podsjeća da ako ulazak u EU
podrazumijeva priznanje Kosova, od te rabote neće biti ništa. Pri tom niko od
sadašnjih aktera ne misli ozbiljno da je Kosovo dio Srbije. Svi znaju da je ono
izgubljeno, a zna se i to da ne postoji nikakav plan da se ono reintegrira u
Srbiju zbog čega bi Srbija odbijala da ga prizna. Ali žulj u mozgu o kosovskom
zavjetu još uvek najmarljivije radi po formuli – neka bude što biti ne
može. Čekat ćemo narednih pet vijekova, nije važno koliko, ali se odustati ne
smije i ne može.
U svečarskom raspoloženju o ostvarenim EU
snovima, kosovska tema se gura pod tepih. Ali ona nas je već sustigla. Iz EU
jasno poručuju da bi zaostajanje u realizaciji poglavlja 35 o punoj
normalizaciji odnosa Srbije i Kosova zaustavilo otvaranje drugih poglavlja i
obustavilo pregovarački proces. Samo jedan sahat po otvaranju prvih poglavlja,
u Briselu je objavljen dokument o pregovaračkoj poziciji EU u vezi sa
poglavljem 35. U dokumentu se detaljno objašnjavaju tri najvažnije stavke:
sveobuhvatna normalizacija odnosa sa Kosovom, poštovanje i realizacija dosada
postignutih sporazuma i povezivanje evrointegracije Srbije sa daljim napretkom
u tom procesu. Pregovori o poglavlju 35 neće zamijeniti dijalog Beograda i
Prištine pod pokroviteljstvom Visoke predstavnice EU. Čitav ovaj proces bit će
pomno praćen, o ćemu će bar dva puta godišnje biti obavještavan Ministarski
savjet EU.
Situaciju otežava ne samo nekakva mitska
zatucanost, nego i činjenica da je vlast „marljivo“ radila i uspjela da u
odnosu na 2013. godinu kada je potpisan Briselski sporazum znatno pokvari
odnose sa Kosovom, o čemu je dosta pisano povodom njegovog prijema u Unesco i
druge međunarodne organizacije. Sa naše strane vođena je besomučna
nacionalistička i neprijateljska kampanja, koja nam se sada vraća kao bumerang.
Radilo se na dva kolosijeka: potpisivani su kooperativni sporazumi sa Kosovom
zbog čega su poglavlja otvorena, ali je u realnim odnosima urađeno sve da se
oni suštinski pokvare. A ispostavilo se da je Kosovo rampa ili ulaznica za
nastavak pregovora i ostvarivanje evropskih snova.
Teorija o marljivosti i teškom radu koji
nas vode u članstvo Evropske unije ne funkcionira ni po jednoj stavci.
Naprotiv, ono što vidimo je premijer Vučić koji je svoju marljivost usmjerio u
suprotnom pravcu. Na temu šta nam donose poglavlja koja smo otvorili, premijer
kaže da nas ona vode ka izgradnji normalne, pristojne i zdrave Srbije i dodaje
još i “pravnu državu, u kojoj ćemo jačati institucije, boriti se protiv
korupcije, napredovati u ekonomiji i time pokazati kakvom tipu društva želimo
da pripadamo”.
U stvarnosti, on je veoma marljivo porušio
sve institucije, okomio se na građansku opoziciju, učvrstio korupciju za račun
svoje tajkunske klike, enormno povećao partijsko zapošljavanje koje podriva
profesionalnu strukturu i učvršćuje burazersku selekciju kadrova u svim sferama
života. Od velike priče o reformama nije ostalo ništa, građani su iscjeđeni do
ivice bijede, pritiskaju se poljoprivrednici i privatni sektor da bi se
rasipalo na kabinete, kupovinu glasova, korumpirana javna preduzeća, nacionalne
stadione, Beograd na vodi i komociju najbližih saradnika.
Da bi se ovakva “evropska politika”
prikrila, mediji su stavljeni pod kontrolu ucjenama i pritiscima. Potkopana je
medijska privatizacija tako što su lokalne medije pazarili Vučićevi ljudi koji
su brže bolje iz budžeta te pare dobili nazad. Pitanje je i kojim su novcem
obavili te kupovine. Širenjem ludila, sukoba, haosa i konfuzije, o čemu Vučić
vodi posebnu brigu, namjerno se sprečava sazrijevanje svijesti o društvu u kome
živimo danas, jednako koliko i kritička svijest o našoj bližoj i daljoj
prošlosti. Dovoljno je prisjetiti se kako je dočekan i kojim toplim
riječima je obasut general Lazarević kada se vratio u zemlju nakon izdržane
kazne za ratne zločine počinjene na Kosovu. Tako je potvrđena ispravnost
politike devedesetih, umjesto da se odbaci. Radi kompletiranja slike, treba
dodati besomučnu kampanju o majci Rusiji i velikom Putinu, uz širenje
netrpeljivosti prema zapadu (odande ruše Vučića), kome navodno težimo
učlanjenjem u EU.
Svečarsko raspoloženje o ostvarenim
evropskim snovima kvari i činjenica da Srbijom u mirnodopskim uslovima nikada
nisu vladali lošiji ljudi, tako niske kulture i obrazovanja. Možda najviše zbog
toga nije teško zaključiti da smo iznutra podjednako daleko od pristojne države
i dobrog upravljanja koliko nam je spolja uzaludna nada o pripadanju
prosvijećenoj Evropi i njenim vrijednostima.
(The Bosnia Times, peščanik.rs)
