TEME
Svjesni da se u haškim sudnicama pored
glavne teme – utvrđivanja krivične odgovornosti optuženih – u isto vrijeme ispisuju
stranice nekih budućih udžbenika historije, odbrane su dijelom bazirane na tezi
da su rat u BiH izazvali Muslimani, uz podršku Hrvata, a da je svaki potez Srba
bio iznuđena reakcija.
FOTO: (Neda Radulović-Viswanatha)
Kao što dehumanizacija budućih žrtava
predstavlja uvod u svaki masovni zločin, tako posljednju fazu tog procesa
obično čini, ne negiranje kako se to obično misli, već opravdavanje počinjenih
nedjela. Kada su u pitanju zločini počinjeni nad bosanskim Muslimanima od
1992. do 1995. godine, pomenuta završna faza odvija se, između ostalog, u Hagu,
na procesima koji su vođeni ili se vode protiv bivših najviših pripadnika
rukovodstva bosanskih Srba, prije svih Radovana Karadžića i Ratka Mladića.
Svjesni da se u haškim sudnicama pored glavne teme – utvrđivanja krivične
odgovornosti optuženih – u isto vrijeme ispisuju stranice nekih budućih
udžbenika historije, odbrane su dijelom bazirane na tezi da su rat u BiH
izazvali Muslimani, uz podršku Hrvata, a da je svaki potez Srba bio iznuđena
reakcija.
U tom pogledu, do sada je iznošen cijeli
spektar teza, a najznačajnija je ona da su oni kao htjeli da se otcjepe, a mi
im kao nismo dali, pa se desio rat u kojem se, kao što biva, dešavaju zločini.
Uz neminovan dodatak – na svim stranama. U posljednje vrijeme haška odbrana
Ratka Mladića pokušava da iskoristi procese koji se odvijaju na globalnoj
političkoj sceni. Riječ je, dabome, o terorističkim napadima i drugim
aktivnostima islamističkog pokreta s jedne i rastućoj islamofobiji u svijetu sa
druge strane. Teza je, da skratimo, sljedeća: to što sada gledate širom planete
– krv i patnju nedužnog zapadnog čovjeka i osnivanje tzv. Islamske države
zasnovane na šerijatu – početke ima u političkom pokretu bosanskih Muslimana.
Od toga su Srbi nekad, kao cijeli svijet danas, morali braniti, pa im ne treba
zamjeriti zločine koji se, u obračunu sa takvim zlom, na mnogim mjestima i
danas čine.
Do sada je teza odbrane, doduše, stidljivo
plasirana, sa nadom da će sudije, za koje se računa da su upućeni u svjetsku
politiku i samim tim senzibilisani za pitanje prijetnje islama, shvatiti
diskretnu poruku. A onda se u sudnici pojavio Milorad Dodik.
Nasljednik Radovana Karadžića i Nikole
Poplašena na mjestu predsjednika Republike Srpske pred sudom je, svjedočeći u
odbranu Ratka Mladića, bez ustezanja rekao da su Alija Izetbegović i njegova
Stranka demokratske akcije (SDA) „u nekom smislu bili preteča sadašnjih
ideologija radikalnog islama koje vidimo po svijetu“. Ključni dokaz za to
predstavlja činjenica da je Izetbegović autor „Islamske deklaracije“ iz 1970.
godine u kojoj se, kako Dodik interpretira, zalagao za „muslimansko uređenje
zasnovano na šerijatu“. Uslijedio je zanimljiviji dio – unakrsno ispitivanje
koje je vodio jedan od najiskusnijih haških tužilaca Alan Tiger.
Ako je, pretpostavlja tužilac, „Islamska
deklaracija“ zaista bila toliki trn u oku bosanskim Srbima, onda je na njihovim
skupštinskim zasjedanjima sigurno bila vruća i česta tema. Dodik je uoči rata
kao kandidat Saveza reformskih snaga Ante Markovića bio izabran u parlament
BiH, a onda se zajedno sa drugim srpskim poslanicima, mahom onima iz Srpske
demokratske stranke (SDS), preselio u skupštinu bosanskih Srba kao nezavisni
poslanik i tu ostao tokom rata. Dobro se, rekao je, sjeća da su se stvari
odvijale upravo kako je tužilac sugerirao – kada su poslanici govorili o prijetnjama
i opasnostima po srpski narod, često su se čule slijedeće riječi: „Kako je napisano
u ‘Islamskoj deklaraciji’ Alije Izetbegovića…“
Stvarnost je, zapravo, sasvim drugačija.
Pažljivom pretragom transkripata skupštinskih zasedanja tužilaštvo je utvrdilo,
a podatak je lahko provjeriti, da se „Islamska deklaracija“ u govorima pred parlamentom
bosanskih Srba prvi put ne spominje ni 1991, čak ni 1992. godine, već tek na
35. sjednici održanoj 2. oktobra 1993. godine. Do tada je projekat stvaranja
etnički čiste srpske republike u BiH u najvećoj mjeri bio ostvaren, a većina
masovnih zločina, osim srebreničkog genocida, uglavnom počinjena.
Eto kako nastaju mitovi. Nebitno je da li
se Dodik i njegovi istomišljenici, uključujući Karadžića i Mladića, slučajno
ili namjerno loše sjećaju, važno je da njihovi sljedbenici to prihvataju. Kako
vrijeme bude odmicalo, mogućnost prećutkivanja i poricanja zločina sve je
manja, pa raste potreba za opravdavanjem. Mitovi koji se danas stvaraju su zato
neophodni. Pa će jednog dana u srpskim udžbenicima u cijelom regionu pisati da
su bosanski Muslimani, još u staroj Jugoslaviji a posebno početkom 90-ih, bili
preteča današnjeg terorističkog zla protiv kojeg su se tada digli Srbi, braneći
sebe, ali avansno i ostatak svijeta.
A je li to istina? Znamo li mi ko su
jugoslovenski Muslimani i sjećamo li ih se od ranije? Ako ne znamo mi, zna
američki tužilac Tiger: „Opšte je poznato da su muslimani iz
BiH vrlo evropeizirani, da nisu bili vrlo religiozni, a pogotovo ne radikalni
fundamentalisti“. Niko, naravno, ne želi da kaže da su „neevropeizirani
muslimani“ loši, samo se sugeriše da je Bosna i Hercegovina posljednje mjesto
na svijetu iz kojeg je prije 25 i više godina mogao biti iznjedren islamski
radikalizam i terorizam kao sredstvo borbe. Svjestan je toga i Dodik, zato i
nije otvoreno protivriječio, ali se, više za sebe, pitao – Kako je onda moguće da
su pošli za Alijom Izetbegovićem? Pošto se valjda kao aksiom uzima da je Alija
bezmalo Bin Laden.
Da stvar bude gora, u odbranu domaćih
Muslimana u jednom intervjuu iz 1990. godine, dokazu u posjedu optužbe, stao je
Radovan Karadžić (ispada da je on tada bio mekši nego Dodik danas): „U Evropu
islamski fundamentalizam dolazi sa ljudima druge rase i drugog jezika pa Evropu
hvata panika. Kod nas se radi o Muslimanima, slovenskom narodu, ljudima naše
krvi i našeg jezika, koji su se u najvećoj mjeri opredijelili za evropski način
življenja uz očuvanje islamske vjere. Tu nema mjesta panici ni kod Srba, ni kod
Muslimana“. Zna Dodik dobro da su tužilac (danas) i Karadžić (nekad) u pravu
kada govore u „evropeiziranim muslimanima“, „ljudima naše krvi i našeg jezika“
od kojih ne prijeti nikakva opasnost. Ali zašto smo ih onda ubijali i protjerivali?
Zato što su se zatekli na zemlji na koju su
Srbi polagali i još uvijek polažu pravo. Zločini nad njima su, a to je
potkrijepljeno brojnim dokazima i detaljno obrazloženo u više haških presuda
(čekaju nas najvažnije na tu temu – Karadžiću i Mladiću), počinjeni na
sistematičan i organiziran način, širom teritorije na koju je rukovodstvo
bosanskih Srba polagalo pravo i uz učešće zvaničnih vojnih i policijskih snaga
Republike Srpske. I što je posebno značajno – postoji obilje dokaza o tome da
su bili unaprijed planirani, a ne iznuđeni umišljenim otporom protiv terorizma.
To je dio istine o ratu u Bosni i
Hercegovini. Sve drugo su laži koje se vremenom pretvaraju u mitove, a
odupiranje tom procesu moguće je samo još neko vrijeme. Dok se sjećamo
bosanskih Muslimana iz vremena suživota sa njima.
(The Bosnia Times, Autor Nemanja
Stjepanović, novinar agencije SENSE)
