KOLUMNA
Do nas dopire poruka da “totalni rat” protiv ISIL-a nije
ozbiljan – akteri koji ga tobože vode nisu posvećeni tome. Sve je izvjesnije da
ovdje nije riječ o sukobu civilizacija (kršćanski zapad protiv radikalizovanog
islama), već o sukobima unutar svake od ove dvije strane: na kršćanskoj je to
sukob između Amerike i Rusije, a na muslimanskoj sunita i šiita.
Piše Slavoj Žižek, thebosniatimes.ba
Ima nečeg lažnog u svečanim izjavama da smo svi u ratu
protiv Islamske države – sve svjetske supersile protiv jedne klero-militantne
bande koja kontroliše dio neke pustinje. Ne kažem da ISIL ne treba uništiti, i
to bezuvjetno, bez ikakvog “ali”. Tu se jedino “ali” odnosi na nužnost da se STVARNO
posvetimo uništavanju ISIL-a, a ne patetičnim izjavama i pozivima na
solidarnost svih “civiliziranih” snaga protiv demonskog fundamentalističkog
neprijatelja.
Treba preskočiti uobičajenu litaniju lijevih liberala: “Protiv
terorizma se ne može boriti terorom, nasilje rađa veće nasilje”. Vrijeme je za
neprijatna pitanja: kako je moguće da tzv. Islamska država opstaje? Kao što svi
znamo, uprkos zvaničnim osudama i odbacivanju sa svih strana, postoje snage i
države koje je prećutno tolerišu i pružaju joj pomoć. Na primjer, dok se u
ratom razdiranoj Siriji vode žestoki sukobi između ruske vojske i terorista tzv.
Islamske države, mnogi povrijeđeni borci ISIL-a prelaze na tursku teritoriju i
završavaju u turskim vojnim bolnicama.
Kao što je nedavno rekao David Graeber, da je Turska uvela
potpunu blokadu teritorija ISIL-a, poput one u dijelovima Sirije koje drže
Kurdi, a pogotovo da je prema Kurdistanskoj radničkoj partiji (PKK) i kurdskim
vojnim snagama (YPG) pokazala isti “dobroćudni nemar” kao prema tzv. Islamskoj
državi, ova bi se odavno srušila i možda ne bi bilo pariskih napada. Umjesto
toga, Turska ne samo da je diskretno pomagala ISIL zbrinjavajući njegove
ranjene vojnike i omogućujući izvoz nafte sa njegovih teritorija, već je i
žestoko napala kurdske snage, JEDINE lokalne snage koje se ozbiljno bore protiv
ISIL-a. Turska je oborila i ruski borbeni avion koji je napadao položaje ISIL-a
u Siriji. Slične stvari se događaju i u Saudijskoj Arabiji, ključnoj saveznici
SAD-a u regionu (kojoj odgovara rat ISIL-a protiv šiita), a čak je i Izrael
sumnjivo rezerviran u osudi ISIL-a gubeći se u oportunističkim kalkulacijama o
ISIL-u koji se bori protiv pro-iranskih šiitskih snaga, koje Izrael smatra
svojim glavnim neprijateljem.
Dogovor između EU i Turske objavljen krajem novembra, da će
Turska ograničiti priliv izbjeglica u Evropu u zamjenu za veliku finansijsku pomoć
(za početak tri milijarde eura) besramno je odvratan čin, prava
etičko-politička katastrofa. Da li “rat protiv terorizma” treba voditi
prihvatanjem turske ucjene i nagrađivanjem jednog od glavnih krivaca za uspon
ISIL-a u Siriji? Oportunističko-pragmatično opravdanje tog sporazuma je jasno
(podmićivanje Turske kao najbrži način da se zaustavi priliv izbjeglica u
Evropu), ali će njegove dugoročne posljedice biti pogubne.
Iz pozadine ove igre interesa, do nas dopire poruka da
“totalni rat” protiv ISIL-a nije ozbiljan – akteri koji ga tobože vode nisu
posvećeni tome. Sve je izvjesnije da ovdje nije riječ o sukobu civilizacija (kršćanski
zapad protiv radikalizovanog islama), već o sukobima unutar svake od ove dvije
strane: na kršćanskoj je to sukob između Amerike i Rusije, a na muslimanskoj
sunita i šiita. Obje strane se pretvaraju da ratuju protiv ISIL-a, ali
čudovišnost tzv. Islamske države je samo paravan iza kojeg pljušte udarci namijenjeni
pravom neprijatelju.
(The Bosnia Times, Peščanik.net, Prevela Slavica Miletić)