Ko je otkrio treću po veličini rijeku u Africi, rijeku Niger? Čak i u školskim knjigama u Nigeru piše da je otkrio škotski istraživač Mungo Park godine 1796.
Faith Odele je to također tako učila. “Ali sam se počela čuditi”, kaže povjesničarka koja sad mališane poučava povijest njihove zemlje. “Nije li te rijeke bilo i prije nego što je tu došao Mungo Park? Zar nije bilo tu ljudi koji su lovili ribu u toj rijeci? Zašto mi tu u Nigeru učimo djecu da je tek Mungo Park otkrio tu rijeku?”
Takvih primjera ima bezbroj širom država Afrike. Tako udžbenik sociologije u Gani učenike pita: “Koje su pozitivne posljedice kolonijalizma?” Moguće je više odgovora: “a) Uspostava škola, b) Uvođenje engleskog jezika, c) Zanimanje za stranu robu, d) Rast gradova”.
“Uspostava škola” za vrijeme kolonijalizma se doista događala, ali je pitanje i što se to učilo afričke mališane. Jer i nastavnik je redovno bio – bijelac.
I šezdeset godina nakon što je praktično završena kolonijalna vladavina u Africi se čini da to razdoblje još uvijek dominira nastavom povijesti u mnogim zemljama tog kontinenta. “Ja sam učila samo malo iz perspektive mog naroda”, kaže spisateljica Siyanda Mohutsiwa iz Botsvane. “A ako smo što učili, onda je naša povijest počela tek nezavisnošću 1966.”
Kako bi više naučila o povijesti svoje zemlje Mohutiwa je išla na tečaj setsvane, službenog jezika Botsvane. “Na jeziku setsvana ‘kolonijalizam’ se kaže ‘promjena’. To je stvarno veoma higijenski izraz za ono što se dogodilo. I učitelji pokušavaju izbjeći to razdoblje. Kao da im je neko prije 20 godina rekao: to ne smijete poučavati.”
Mohutsiwa je tako kao učenica učila o utrci za područjima Afrike koncem 19. stoljeća, ali onako kako su to vidjeli njemački car ili Velika Britanija. “Jer oni su i pisali te knjige. Tako sam sjedila i mislila: valjda će Njemačka dobiti što želi.”
“Širenje kulture”
Afrička spisateljica je uvjerena kako je problem duboko u prošlosti i već u samoj prirodi obrazovanja. “Kad je školstvo kakvo danas poznajemo uopće uvedeno u Velikoj Britaniji sredinom 18. stoljeća, to se događalo istovremeno s kolonijalnom ekspanzijom. Tako se i britansko stanovništvo moralo uvjeriti kako je dobra ideja ljude otjerati u ropstvo.” A sa školama i nastavom su taj mentalitet evropske sile onda eksportirale i u svoje kolonije.
To je veliki problem, smatra i nigerijanska povjesničarka Odele. Jer povijest vlastite zemlje je odlučujuća za vlastiti identitet. “Mi se ne sastojimo samo od naše sadašnjosti, nego i od naše prošlosti. Ako se predstavlja kriva slika, onda se tako nastavljaju nepravde iz prošlosti.”
Dok je ona pohađala školu u devedesetima, povijest njene zemlje uopće nije bila dio nastavnog plana. Tako danas postoje čitavi naraštaji građana Nigera koji uopće ne poznaju kolonijalnu prošlost svoje zemlje.
Povijest je u Africi izuzetno eksplozivna tema: vladama je zapravo draže da ljudi niti ne znaju vlastitu prošlost – i borbu protiv ugnjetavanja. Tu bi moglo biti “opasnih” misli…
Ona za to krivi vladu Nigera koja još uvijek nije uvela nove planove nastave. “Naša vlada ne želi da se onda i borimo za naš napredak. Iz njene perspektive je najbolje za državu ako ljudi ne poznaju svoju prošlost i ako uopće ne znaju kako je bilo i nemira i protesta za vrijeme kolonijalizma. Jer onda bi se tako moglo i od ove vlade zahtijevati promjene”, smatra Odele.
Dolaze nove generacije
Odnos prema školskoj nastavi u Africi se ipak polako mijenja: tako je prošle godine Kenija objavila kako će prihvatiti prijedloge Svjetske organizacije i UNESCO-a o nastavi povijesti same Afrike u školama. I u tom prijedlogu se kao cilj postavlja “rekonstrukcija povijesti Afrike kako bi se oslobodila rasističkih predrasuda koje su nastale iz trgovine robljem i kolonijalizma kako bi se potakla afrička perspektiva.” To je projekt koji već dugo traje: još od 1964. na tome radi više od 230 povjesničara i drugih stručnjaka.
Naravno, ljudi su živjeli u Africi i davno prije nego što je tamo došao neki Evropljanin. Ali opet su kolonijalne sile bile te koje su u pravilu odredile i državne granice kakve i danas postoje.
Ministrica obrazovanja Južnoafričke Republike Angie Motshekga je koncem prošle godine uvela obaveznu nastavu povijesti te zemlje do 12. razreda, tri godine duže nego što je bilo do sad. Najavila je i donošenje novog nastavnog programa. A i u Botsvani se polako mijenjaju stvari, među ostalim i zato što dolaze i nove generacije učitelja. “Dugo vremena smo imali samo bijele učitelje, moj nastavnik povijesti je također bio bijelac”, kaže nam Mohutsiwa. “Učitelj koji danas poučava mog brata je Botsvanac. Stvari se polako mijenjaju, već s tim učiteljima koji su se tu školovali i koji su tu rođeni.”
(TBT, DW)
