Piše: Joe Macaron, thebosniatimes.ba
Eksplozija, koju zvaničnici povezuju sa neispravnim lagerovanjem 2.750 tona amonijom nitrata u bejrutskoj luci od septembra 2013. godine, odnijela je više od 200 života i povrijedila više od 5.000 osoba. Poslala je potresne talase širom grada, što je načinilo ogromnu štetu zgradama, čak je polomilo prozore na udaljenim predgrađima libanske prijestolnice.
Bejrut je grad koji zna kako da se digne iz pepela – kažu kako je najmanje sedam puta tokom svoje 5.000-godišnje historije bio razaran i obnavljan. Ova posljednja katastrofa, međutim, gora je od bilo kojeg perioda nakon rata, invazije ili zemljotresa koji su pohodili ovaj antički grad jer je nisu napravili ni vanjski neprijatelj niti priroda, već vlastite vladajuće elite Libana.
Još nije u potpunosti jasno šta je izazvalo eksploziju u teretnjaku punom jako eksplozivnog materijala, nemarno ostavljenog u civilnoj luci otkako je napušten prije skoro sedam godina. No, nema sumnje kako ovo što se desilo nije samo nesreća. Ovo je posljednja smrtnonosna posljedica duboko ukorijenjene kulture korupcije, neznanja i nemara libanskog državnog aparatusa.
Luka Bejruta radi bez ikakve stvarne kontrole vlasti. Njome zajedno upravljaju Carinska uprava i Uprava luke Bejrut. Dok je prva strana pod kontrolom ljudi lojalnih predsjedniku Michelu Aounu, drugu stranu vode birokrate lojalne bivšem premijeru Saadu Haririju. Obje uprave, tehnički gledano, kontrolira Vlada, ali u praksi one ne podliježu nikakvoj hijerarhijskoj niti parlamentarnoj kontroli poput drugih tijela i institucija Libana koje račune polažu samo sektaškom lideru ili grupi koja ih štiti.
Uzevši u obzir užasnu situaciju u Libanu kada je riječ o istrazi korupcije i nemara vlasti, mnogi koji su pridonijeli tragediji sa najvišeg dijela libanske države vjerovatno nikada neće odgovarati. Ovo je problematično jer pridonosi daljem propadanju povjerenja ljudi u Vladu.
Kako pomoći građanima?
Eksplozija će također imati užasan i razarajući utjecaj na libansku posrnulu ekonomiju, osjetljivi status quo u politici, te na status u međunarodnoj politici.
Nije poznato da li će vlasti moći osigurati dovoljno novca kako bi se obezbijedio krov nad glavom za 300.000 ljudi koji su ostali bez domova, te kako bi se osigurao protok osnovnih potrepština nakon eksplozije. Na kraju će to morati dodati na postojeći domaći i strani dug kao i troškove obnove i izgradnje, čime će libanska vlast postati još ovisnija o stranoj pomoći, te sa oslabljenom pozicijom u pregovaranju sa IMF-om.
Rezultat toga će biti produbljivanje postojećih podjela u državi o stranoj politici, sa rivalskim političkim grupama koje se bore oko toga kome da se Bejrut obrati za pomoć u vrijeme ove ogromne tragedije. Francuska, SAD i Iran već šalju i nude pomoć, a neki se u Libanu već zalažu za to da pozovu Kinu da obnovi bejrutsku luku.
Razaranje i javni bijes zbog eksplozije, zajedno sa povećanim stranim uplitanjem u državi, dodatno će oslabiti libanske vlasti i dodati goriva na vratru domaćih političkih tenzija. Premijer Hassan Diab i njegove pristalice će vjerovatno pokušati iskoristiti tragediju da umanje utjecaj nad državom koji ima bivši premijer Saad Hariri. Hariri, sa druge strane, mogao bi se povezati sa liderom Druza Walidom Jumblattom kako bi pokrenuo kampanju protiv libanske Vlade i možda predsjednika. Hezbollah, još jedan veliki igrač libanskog korumpiranog političkog sistema, mogao bi iskoristiti ove tenzije da zadrži svoj utjecaj u državi.
Zahtjevati priznanje odgovornosti
Danas, libanski narod se suočava sa neviđenom tragedijom. Nakon užasne ekonomske propasti i pokušavanja odbrane od pandemije sa ograničenim resursima, sada su suočeni sa ogromnim zadatkom liječenja povrijeđenih i obnove prijestolnice i glavne luke. Postoji osjećaj ogorčenja i umora nakon svega kroz šta je država prošla.
Libanski narod bez sumnje treba svu pomoć koju može dobiti od međunarodne zajednice. No, elitama države, koje su direktno ili indirektno odgovorne za ovu tragediju, ne bi se smjelo dozvoliti da koriste međunarodnu pomoć kao pojas za spasavanje od odgovornosti. Međunarodna zajednica se čini odlučnom da smatra eksploziju u Bejrutu samo kao humanitarnu krizu.
Davanje pomoći libanskom političkom sistemu bez da se propituje njegova rola u ovoj tragediji i ekonomskom padu će, međutim, naštetiti libanskom narodu umjesto da mu pomogne. Ponovo će dati priliku korumpiranoj eliti da izbjegne odgovornost, prebaci je na druge i izbjegne provođenje strukturalnih reformi koje država očajnički treba. Imaju načini kako pomoći Libanu mimo tradicionalnih, zvaničnih kanala.
Zbog ovoga međunarodna zajednica, ako zaista želi pomoći Libanu, treba to uraditi ne samo slanjem pomoći i davanjem podrške, već i priznanjem šta se zaista desilo 4. augusta u Bejrutu: propala država, nemarom, neznanjem i korupcijom, uništila je vlastitu prijestolnicu i pobila vlastite građane.
(TBT, Al Jazeera)
