ANALITIKA
Rigidni i krvavi nacionalizam u kojemu je u
ratu Republika Srpska stvorena i monoetnička forma u kojoj joj je Dayton dao da
se može u miru razvijati – umrtvljavali su i obeshrabrivali i ono malo
autokritičke svijesti koje je eventualno bilo kod pojedinaca starijih
generacija, i svi su se oni ponašali ili kao aktivni podržavatelji režima ili
kao šutljivi komformisti.
FOTO: Lovrenović (RFE, RL)
Bakir Izetbegović, pak, na čiji je priziv
Ustavni sud i odlučivao – pozdravlja odluku, iako bi baš njemu u aktualnoj političkoj
situaciji moglo biti draže da je Sud još malo pričekao (kad je već čekao tri
godine).
Poraz za porazom
Nikakav bolji poklon od ovoga Milorad Dodik
nije mogao poželjeti pred novogodišnje praznike. Njegova politika omraze prema
“političkom Sarajevu”, Bošnjacima i svemu bosanskohercegovačkome kao garanciji
opstanka Republike Srpske i srpskoga naroda već duže vrijeme trpi poraz za
porazom, a u skladu s tim i njegov lični položaj je daleko od položaja
neupitnoga nacionalnog i entitetskog vođe kakav je uživao u prethodnom
razdoblju.
Najprije, politička opozicija u Republici
Srpskoj u ovome se izbornom ciklusu prvi put uspjela konsolidirati i na
izborima izbaciti Dodika iz vlasti na razini BiH a u Republici Srpskoj značajno
relativizirati njegovu političku moć. Zatim, tu je naglašeno pomirljiva i
prijateljska retorika Aleksandra Vučića prema Sarajevu, Bosni i Hercegovini i
posebno prema Bošnjacima, te u skladu s njom i vidno promijenjeno držanje prema
vlasti u Banjoj Luci. To se u nacionalističkoj i protubosanskoj politici Banje
Luke doživljuje kao najozbiljniji udarac.
Antidejtonske ideje
Na to se nadovezuju upozorenja iz Amerike i
Evrope, mnogo glasnija i odrešitija nego ikada prije, o ozbiljnim
konzekvencijama koje će Dodik i Republika Srpska morati snositi ako se ostvare
Dodikove prijetnje o raznim antidejtonskim referendumima.
Svoju javnost Dodik je zbog toga počeo
zasipati pričama o protusrpskim zavjerama “zapadnih svjetskih moćnika”, koje će
se ostvarivati tako što će ti mračnjaci prvo pokušati svrgnuti njega, a onda će
im biti odriješene ruke da ukinu Republiku Srpsku.
Nezamislive stvari
Opću sliku posrnuća Dodikovoga režima
upotpunjuju korupcionaške i financijske afere, koje se množe jedna za drugom i
za koje opozicija tvrdi da su sve redom izravno povezane s Dodikom.
S druge strane, javna klima i neki novi
glasovi u kulturnom i medijskom prostoru Republike Srpske, koji u sarajevskoj i
bosanskoj javnosti gotovo da još uopće nisu registrirani, svjedoče da se i u
tom pogledu u “manjem entitetu” (kako sarajevski mediji imenuju Republiku
Srpsku, izbjegavajući joj izgovoriti ime u djetinjastoj nadi da time
poništavaju i stvarnost koju ono označava) događaju stvari koje su dugo poslije
rata bile nezamislive.
Podređenosti režimu
Tu prije svega mislim na individualne
intelektualno-političke i umjetničke glasove, iako je važno spomenuti pojedine
medije koji uspješno odudaraju od potpune podređenosti režimu i Dodiku lično
kod većine medijskih kuća, javnih i privatnih podjednako, u čemi prednjači
državna radio-televizija Republike Srpske.
Takav jedan izuzetak je bijeljinska RT BN,
koja jest naglašeno nacionalna, ali je isto tako naglašeno u opoziciji spram
Dodika. Jedinstven je primjer internetski portal Buka, možda i
najemancipiranija internetska platforma u cijeloj Bosni i Hercegovini.
Ipak posebno valja naglasiti spomenute
individualne glasove i njihove nekonvencionalne istupe – tekstove, intervjue,
književna, dramaturška ostvarenja.
Oslobađajuća svijest
Njihova imena? Evo ih, za primjer i za ovu
priliku, barem tri: socijalni psiholog Srđan Puhalo (1972.), kulturolog Srđan
Šušnica (1976.), pisac, redatelj Darko Cvijetić (1968.). Svaki od njih na svoj
način, onim diskursom koji im je vokacijom i profesijom prirođen, demonstriraju
oslobađajuću kritičku svijest u odnosu spram najbolnijih i najvažnijih tema
bliske prošlosti i naopake političke sadašnjosti, lišenu pošasti
nacionalističkih samoopravdanja, relativizacije, negacionizma.
Njih treba spomenuti i isticati naprosto
zato što se na takve glasove u Republici Srpskoj čekalo gotovo dva desetljeća.
Rigidni i krvavi nacionalizam u kojemu je u ratu Republika Srpska stvorena, i
monoetnička forma u kojoj joj je Dayton dao da se može u miru razvijati –
umrtvljavali su i obeshrabrivali i ono malo autokritičke svijesti koje je
eventualno bilo kod pojedinaca starijih generacija, i svi su se oni ponašali
ili kao aktivni podržavatelji režima ili kao šutljivi komformisti.
Puhalo, Šušnica, Cvijetić i drugi njima
slični neće, naravno, promijeniti režim niti je to njihov cilj i posao. Ali oni
mogu učiniti nešto u dugoročnom smislu važnije od toga – unijeti, učiniti
važnom i mogućom, čak i poželjnom (osobito kod mladih ljudi) plemenitu
subverzivnu volju i energiju bez koje i ne može doći do bilo kakvih ozbiljnijih
društvenih i mentalitetnih promjena.
Bilo je potrebno sve to ocrtati barem u
najkraćem obliku, da bi se stekla predodžba o onomu što je prizivom Bakira
Izetbegovića i odlukom Ustavnoga suda o Danu Republike Srpske proizvedeno kao
sredstvo političkog oporavka Milorada Dodika, barem kratkoročnoga, ali i kao
indikacija imanentnoga nacionalizma cjelokupne srpske političke strukture u
Bosni i Hercegovini.
Politička odluka?
Ukratko, koliki god jaz i neprijateljstvo
postoji između Dodika i prvaka opozicije u borbi za vlast, u ovoj stvari svi su
mu oni došli “na noge”, i svi se bez iznimke, monolitno i homogeno izjasnili o
neprihvaćanju i neprovođenju odluke Ustavnoga suda, proglasivši je političkom i
neprijateljskom spram Srba i Republike Srpske.
Osim toga, srpski stranački čelnici ističu
da je odluka donesena preglasavanjem; odnekud je procurila informacija da su za
odluku glasala tri člana Suda iz inozemstva i dvoje Bošnjaka, dok je ostalih
četvoro (Hrvati i Srbi) bilo protiv ili uzdržano. I inače, svi iz Republike
Srpske odavno se zalažu za to da se iz Ustavnoga suda BiH izbace stranci.
Izborni zakon i Mostar
Načelno, stav o neprovođenju i ignoriranju
Ustavnoga suda kao i pogrdno komentiranje njegovih odluka jest neprihvatljivo i
skandalozno. Ali to u Bosni i Hercegovini ne znači zapravo ništa, jer se odluke
Ustavnoga suda ionako ignoriraju: evidencija pokazuje da od 2004. godine do
danas 91 odluka ovoga suda stoji neprovedena, i to i u Republici Srpskoj i u
Federaciji BiH. Jedan od drastičnijih primjera je neprovođenje odluke Ustavnoga
suda o dijelu Izbornoga zakona BiH koji se odnosi na grad Mostar.
(The Bosnia Times)
