Sve glasnije se zvecka oružjem nakon najava Ankare da će poslati istraživački brod Oruk Reis u blizinu grčkog otoka Kastelorizo u Egejskom moru koji se nalazi svega tri kilometra od turskog kopna. Tu bi, prema najavama, turski brod mjesec dana trebao ispitivati potencijalna podvodna nalazišta prirodnog plina i nafte. No tu morsku zonu Grčka smatra svojim teritorijalnim vodama i zonom u kojoj ima ekskluzivno pravo istraživanja i eksploatacije podmorja.
Vojske obje zemlje su u pojačanoj pripravnosti i, prema saznanjima lista Bild, samo je posredovanje njemačke kancelarke Angele Merkel u utorak navečer spriječilo otvoreni sukob. Kako taj list piše, turski vojni zrakoplovi su nadlijetali Kasteloriko, grčki avioni su također bili u zraku, i tek je telefonski kontakt kancelarke s turskim predsjednikom Erdoganom i grčkim premijerom Mitsotakisom spriječio vojni sudar.
Pregovori jedino rješenje
“Može se pretpostaviti da će Erdogan nastaviti svoju politiku vojnog bockanja”, kaže za DW Günter Seufert iz berlinskog Centra za primijenjene turske studije. On je uvjeren da turski predsjednik neće odustati od bušenja u podmorju u oblasti koju Grčka smatra svojom, baš kao što je ušao u oblast na koju Kiprani polažu pravo.
“Hoće li zato doći do rata, ovisi od tome kako će se Grčka ponašati: hoće li ponuditi Turskoj pregovore ili ne”, nastavlja Seufert. “I ovisi od tome kako će se postaviti EU i prije svega SAD. Konačno, Grčka i Turska su članice NATO-a i tu bi se velike članice NATO-a trebale umiješati kao posrednici.”
Seufert smatra da su pregovori jedino rješenje za suprotstavljena tumačenja pomorskog prava. Dok Grčka smatra da more oko njenih otoka spada u grčke teritorijalne vode (na temelju prava na “ekskluzivnu ekonomsku zonu 200 nautičkih milja oko otoka) – makar otoci bili tik uz tursku obalu – Turska tvrdi da to ne podrazumijeva ekskluzivno pravo na energente.
Neodlučnost EU-a i SAD-a
Dok se EU za sada ograničava na priopćenja i prijetnje sankcijama Turskoj, Sjedinjene Države su u teškoj poziciji, smatra Seufert. “S jedne strane ionako imaju dosta prijepora s Turskom – pomislite samo na tursku nabavku ruskog proturaketnog sistema S-400. S druge strane, SAD pokušava suzbiti utjecaj Rusije u istočnom Sredozemlju i Libiji i to uz pomoć Turske. Washington izgleda još nije odlučio želi li se primarno pozicionirati protiv Rusije ili primarno disciplinirati Tursku.”
“Erdogan naveliko koristi tu cik-cak politiku SAD-a, kao i neodlučnost EU-a”, zaključuje Seufert. Ovaj nekadašnji dopisnik iz Turske i predavač na sveučilištima u Istambulu i Nikoziji, podsjeća da je EU svojevremeno imao koherentnu politiku prema Turskoj u okviru pregovora s tom zemljom o pristupanju Uniji. “Kako je taj proces bio veoma normativno ustrojen – naime prema primjeni demokratskih reformi u Turskoj – sve države EU-a su mogle stati iza njega”, kaže Seufert.
No to je propalo. “Sada su u prvom planu mnoge pojedinačne teme – izbjegličko pitanje, energetska politika, uloga Turske u Siriji i Libiji. U svim tim pitanjima pojedine države EU-a imaju različite pozicije u skladu s nacionalnim interesima”, dodaje Seufert.
Erdoganov cilj je “Velika Turska”
Na pitanje novinara DW je li slučajnost to što se istog dana (24. jula) kada se održava prva islamska molitva u Aja Sofiji koja je ponovo pretvorena u džamiju, planira i polazak turskog broda u blizinu grčkog otoka i obilježava godišnjica ugovora iz 1923. kada je definirana granica između Turske i Grčke, Seufert kaže:
“To nije slučajno. Politika gospodina Erdogana ima za cilj stvaranje Velike Turske. Radi se o Turskoj koja se ne orijentira prema Zapadu kao Turska Kemala Ataturka, već o Turskoj koju prožimaju povijest i imperijalna veličina Osmanskog carstva”, navodi ovaj stručnjak.
Erdoganov moto je, kaže, da Turska postane najjača sila u regiji u vakuumu koji nastaje povlačenjem SAD-a i zbog slabosti EU-a, te da Turska zastupa interese sunitskih muslimana na Bliskom istoku. “Praktične posljedice te politike su naoružavanje turske vojske i militarizacija vanjske politike u istočnom Sredozemlju. Ta politika ima i velike simboličke dimenzije poput pretvaranja Aja Sofije u džamiju.”
(TBT, DW)
