Piše: Nedžad Latić, thebosniatimes.ba
Tokom komemorativnog obilježavanja dana genocida u Srebrenici ignorirao sam objavljivati izjave svjetskih lidera na ovom portalu. Tako smo objavljivali samo ono što su žene; Dunja, Nejra, Zorica, Angelina …, govorile i pisale o Srebrenici. Pritom uopće ništa ne zamjeram organizatorima ovogodišnje, Bože mi oprosti, da tako kažem jubilarne 25. obljetnice genocida u Srebrenici. Čak organizatori zaslužuju čestitke što su tako dostojanstveno i odgovorno obavili svoju dužnost u vrijeme pandemije. Moje ignoriranje izjava domaćih i svjetskih zvaničnika je neki oblik bunta da danas kao muškarci cmizdre nad srebreničkim žrtvama nakon što su ih oni ili njihovi prethodnici kukavički prepustili satanskim sinovima i krvoločnim hordama Ratka Mladića.
BIJELI ŠTIT NAD BOSNOM
Bez obzira na njihov pokajnički ton u obraćanju putem video linka, velika većina sunarodnjaka srebreničkih žrtava ne vjeruje da bi ti isti i danas bili išta hrabriji od njihovih prethodnika i da bi se išta više bili spremni žrtvovati da ih zaštite ukoliko bi se, ne daj Bože, ponovo pojavio neki novi Ratko Mladić sa svojim hordama. I pored toga, duboko vjerujem, da bosanski muslimani danas mirno spavaju jer zaista vjeruju da se genocid nad njima nikad više neće ponoviti. Oni vjeruju da je nad Bosnom veliki štit satkan od bijelih ćefina srebreničkih šehida i da ne postoji ta svjetska sila koja ga može probiti i njihovu zemlju pokoriti!
Osim toga uočio sam da o Srebrenici počinju govoriti i pisati djeca srebreničkih šehida poput Sabine Hodžić Mehmedović koja je objavila sjećanja pod naslovom „Mom srebreničkom heroju“ Ona priča kako je babi na rastanku tutnula u džep svog malog plastičnog lutka i da ga je po tome prepoznala u mrtvačnici. Prošle godine je isto tako Đehva Avdić objavila svoja sjećanja pod naslovom „Moj osmijeh je moja osveta“. Priče Sabine i Đehve su skoro istovjetne jer govore o njihovim rastancima sa očevima. Iako se formalno predstavljam kao pisac, jer sam objavio neke kratke priče i romane, vrlo rijetko ili skoro nikako ne iznosim kritičke sudove o književnim djelima napisanim na bosanskom jeziku. Ali ovaj put ću sebi dopustiti da dam vrijednosni sud i kritiku ovih djela sa umjetničkog aspekta i reći da je to nešto najbolje što je napisano o Srebrenici uopće. Ovim komplimentom zapravo više iskazujem kritiku na brda knjiga patetičnih panegirika sa patriotsko-didaktičkim porukama čiji su autori afirmirani pisci. Čitao sam i neke knjige sa nebulozama kako pisac nad kaburom razgovara sa srebreničkim šehidom te on preko njega šalje poruke nama i cijelom svijetu. Meazallah, takvu nebulozu onda hvali jedan (bivši) vjerski poglavar! Zato mislim da je lik plastičnog malog lutka kojeg je Sabina na rastanku tutnula babi u džep, a koji je stvaran i realan, ljepši i veći od svih likova koje je nadrispisateljska mašta u formi religijskih mitologija kreirala pišući o Srebrenici.
Prerano smo srebreničke šehide poslali u džennet zamišljajući ih kao zelene ptice koje lepršaju u džennetskim perivojima. Sabina i Đehva u svojim knjigama ih vraćaju na dunjaluk, u njihove stvarne živote. Nisu to bili bogzna kakvi životi. Vidim ih kako se s jeseni, na primjer, blatnjavim putom vraćaju kući u gumenim čizmama, sa sepetima šljiva na leđima, gladni od posta i umorni od posla, dok ih radosna porodica iščekuje da se iftare hladnom vodom sa Jadra i vrelim pitama pečenim pod sačem u mutvaku…. Ali kakvi god da su bili njihovi životi, njima su bili lijepi i dragi i niko nije imao pravo oduzeti im ih na tako brutalan način. Upravo na takav način se Đehva u svojim sjećanjima sveti krvolocima jer joj nisu uspjeli ubiti sjećanje, volju i želju za životom kakvim su nekad živjeli njeni roditelji.
SEDAM (HILJADA) KAPLJICA KRVI
Pojava ovakvih umjetničkih iskaza iz prsa mladih Srebreničanki je važno i zbog jednog drugog aspekta. Na to je u svojoj hutbi na neki način ukazao reisul-ulema Husein ef. Kavazović pozivajući bosanske muslimane da ne poginju glavu pred zlom i nasiljem, uz opasku kako je „priroda naše vjere zahtijeva pobunu protiv poniženja.“ Doduše, reis nasilnike vidi u drugim narodima, a ja mislim, da se ova opaska može odnositi i na nasilnike iz naših redova koji su koptisali u poraću, a koje je uzgojio i regrutirao bošnjački režim (SDA) da šire mržnju i nasilje kako po haremima džamija tako i po društvenim mrežama. Radi se upravo o nadri piscima, hodžama i stranačkimbotovima koji se zaklanjaju iza „cvijeta Srebrenice“ i napadaju oponente režima i intelektualce. Nije to nikakav naš novum, jer je diljem Evrope na djelu trend javnog sramoćenja i ostracizma, te “zasljepljujuće moralne uvjerenosti”. Nedavno je 150 evropskih intelektualaca potpisalo peticiju da im se uskraćuje drugačije misliti. Međutim, iza bošnjačkih mržnjehara i botova, očito stoji obavještajno podzemlje i oficijelno OSA, koju kontrolira bračni par Bakir i Sebija Izetbegović preko Osmana Mehmedagića Osmice. Nedavno otkriće identiteta jednog bota iz Buxellesa, koji je napao novinarku jednog sarajevskog portala jer je otkrila aferu „Respiratori“, to dokazuje. Četvero njenih kolega je nedavno davalo izjavu u FUP-u tim povodom gdje se ustanovilo da famozni botovi imaju „logističku podršku“ agenata OSA-e. Najčešće takve botove OSA-e vrbuje po džematima u dijaspori i Sandžaku kako bi im se teže otkrio identitet, ali i da su formalno nedostupni organima gonjenja pošto se bave nedopustivim i kriminalnim radnjama prijetnji i zastrašivanja ljudi.
Za sada se ispostavilo da su ovim psihopatama „poslastica“ novinarke i intelektualke koje u javnim nastupima kritiziraju vjerske i političke „autoritete“ i „institucije“. To su naši moljci koji nagrizaju bijele ćefine srebreničkih šehida i treba ih pod hitno deratizirati. Ako stvarni zločinci i nasilnici nisu dostupni, bar našoj, ruci pravde, ovi jesu i nećemo imati opravdanja da to nismo učinili.
Jer, upravo naš odnos prema ženi, u ovom slučaju Srebreničanki, najviše govori o nama kao naciji. Ako je Majka Marija simbol Evropske unije, sa dijademom od dvanaest zvjezdica koje simboliziraju dvanaest apostola, zašto jedna Srebreničanka sa bijelom mahramom, poput bijelog ćefina, pokapanom sa sedam (hiljada) kapljica krvi kao dijademom, ne bi mogla biti simbolom naše nacije?! Takve Srebreničanke su već rođene i mi ih trebamo samo prepoznati, zaštiti i poštovati onako kako sve civilizirane nacije poštuju i štite ženu!
(TBT)