KOLUMNA
Mnogi od nas doživljavaju Pariz kao
otadžbinu upravo zato što se u našem sjećanju sjedinjuje stvarni i imaginarni
grad, kao da nam oba pripadaju ili da smo u oba živjeli.
Piše Umberto Eco, thebosniatimes.ba
U noći pariškog masakra, kao i svi ostali,
ostao sam prikovan za televizor. Pošto dobro poznajem mapu Pariza, pokušavao
sam shvatiti gdje se odigravaju ti tragični događaji, i da se prisjetim da li u
blizini stanuje neko od mojih prijatelja, koliko su ta mjesta udaljena od
sjedišta mog izdavača ili od rastorana čiji sam stalni gost kada sam u Parizu.
Sva ta mjesta nalaze se na desnoj obali Sene dok se moj osobni pariški
univerzum nalazi na lijevoj obali.
Ta činjanica nije ništa oduzimala
stravičnost i zaprepaštenje, naprotiv – izgledalo je kao da nisam sjeo u avion
koji se srušio ko zna gdje. Nije se razmišljalo, još uvijek, te noći, da bi se
to moglo dogoditi i u našim gradovima. Tragedija se dogodila, i ne pitajte za
kim zvona zvone: ostaje tragedija nekig drugih.
Ipak, osjetio sam neodređenu mučninu kada
je ime Bataklam počelo odzvanjati u mojim ušima, shvatio sam da sam poznavao to
mjesto. Konačno sam se sjetio; tamo je, prije deset godina, predstavljen jedna
moj roman uz prelijep koncert Danija Koše i Renata Selanija. Dakle, bilo je to
mjesto na kojem sam stajao i gdje sam mogao biti i te noći. Zatim – štaviše, ne
zatim, nego skoro odmah – sjetio sam se odakle znam Bulevar Rišar Lenuar; tamo
je stanovao inspektor Megre.
Reći će te da nije ispravno, pored tako
zastrašujuće “realnim” događajima, dozvoliti ulazak imaginarnog na scenu. Pa
ipak nije tako, i to objašnjava zašto nas je pariški masakr pogodio pravo u
srce, iako su se užasni pokolji dodgodili i na drugim mjestima na planeti.
Mnogi od nas doživljavaju Pariz kao otadžbinu upravo zato što se u našem
sjećanju sjedinjuje stvarni i imaginarni grad, kao da nam oba pripadaju ili da
smo u oba živjeli.
Postoji Pariz koji je toliko stvaran koliko Caffe Flor ili, šta znam, onaj Anrija IV i Ravajaka, obezglavljivanje Luja XVI,
Orsinijev atentat na Napoleona III ili ulazak trupa generala Leklerka 1944.
godine. Ali i ti događaji, priznajmo, više žive u našim sjećanjima kao događaji
(u kojima nismo učestvovali) ili kao romansirana obrada.
Oslobođeni Pariz žvijeli smo kroz platno
filma. “Gori li Pariz”, neki davni Pariz doživljavali smo gledajući “Djecu
raja”, baš kao što nam ulazak tokom noći (realni) na Place de Vosges jer nam je
to dočarao Iv Montan.
U relanosti smo dok šetamo obalom Sene,
zastajkujući pred kutijama “bukinista”, ali i oživljavamo toliko romantičnih
šetnji o kojima smo čitali, i gledajući iz daljine Bogorodičnu crkvu, ne možemo
da ne mislimo na Kavzimoda i Esmeraldu. Pariz dvoboja musketara kod Bosonogih
karmeličanki dio je našeg zajedničkog sjećanja, baš kao i Pariz Lusijema
Rubemprea i Rastinjaka, Bel Amija, Frederika Moroa i Madam Arno, Gavroša na
barikadama, Svana i Odet de Kresi.
Naš pravi Pariz je onaj (sada već samo
zamišljeni) na Monmartru iz vremena Pikasa i Modiljanija, ili Morisa Ševalijea,
i stavimo, kad smo već tu, Geršvinovog “Amerikanca u Parizu” i njegovu, iako
ušećerenu, nezaboravnu obradu sa Džinom Kelijem i Lesli Karon, kao i Fantomas,
bjegunca kroz podzmene kanale, i kao što već spomenusmo, inspektora Megrea –
čije sam magle, bistroe i noći na Quei des Orfevres sve doživjeli.
Moramo priznati da smo brojne stvari koje
smo shvatili o životu i o društvu, o ljubavi i smrti, naučili od tog
imaginarnog Pariza. Dakle, pogođena je naša kuća, dom u kojem smo živjeli duže
nego na adresama svojih prebivališta. Ali sva ta sjećanja nas navode da se
nadamo bolje, jer i dalje, “la Seine roule roule…”.
(The Bosnia Times, Nedeljnik)
