ANALIZA
Ako postoji jedna lekcija koju možemo
naučiti iz ovoga to jeste da dobro izvršena, snažna diplomatija i dalje drži
nevjerovatnu moć u rješavanju sukoba. Ona ostaje kao najbolji instrument za
postizanje kooperativnih ciljeva koje sukobljavanje efikasno sprječava.
Piše Javier Solana, thebosniatimes.ba
Današnje natjecanje velikih sila je
činjenica: Sjedinjene Države se takmiče sa sve aktivnijom Rusijom i Kinom.
Bliski Istok, Južno kinesko more i Ukrajina su samo tri teatra u kojima igraju
ove stvarnosti.
Nakon ponovnog čitanja knjige bivšeg
zamjenika državnog sekretara, Strobe Tolbotta “Veliki Eksperiment”,
ostao sam zatečen činjenicom da je sjeme jednog dijela današnjih dešavanja
posijano nekada davno. Knjiga opisuje razgovor koji se desio u decembru 2000.
između predsjednika Bill Clintona i novoizabranog predsjednika George W. Busha.
Clinton je rekao da su, sudeći po Bushevoj predizbornoj kampanji, što se tiče
sigurnosnih problema, njegove najveće brige Saddam Hussein i konstrukcija
velikih protivraketnih obrambenih sistema. “To je u potpunosti
tačno,” odgovorio je Bush.
Problemi su ostavljeni po strani kada se
desila neočekivana tragedija u obliku 11. septembra 2001., terorističkog napada
u Sjedinjenim Državama, koji je donio period međunarodne suradnje kojom je
vladala solidarnost protiv terorizma. To je bilo vrijeme kada smo svi bili
Amerikanci i kada je Bush opisao Putina kao “jako iskrenu i
povjerljivu” osobu.
Vjetar je krenuo puhati u suprotnom smjeru
tog decembra kada je Amerika odlučila povući se iz Sporazuma o antibalističkim
raketama u cilju gradnje protivraketnog obrambenog sistema kako bi zaštitila
sebe od potencijalno nukleariziranog
Irana. To nije promaklo Rusiji.
Sjedinjene Države tada očito nisu shvatale
da se pojavljuje multipolarni svjetski poredak – onaj koji bi otežao da se bez
velikih posljedica implementira politika koju su Bush i Clinton donijeli
2000. U svom govoru na Sigurnosnoj
konferenciji u Minhenu, ruski predsjednik Vladimir Putin je ovo jednostavno
predstavio, žestoko odbijajući intervenciju u Iraku i plan Sjedinjenih Država
da protivraketni obrambeni sistem prošire i u Evropu, nazivajući ovaj čin
agresijom na Rusiju i kršenje zajedničke evropske sigurnosti.
Na ljeto 2008. desile su se tri stvari koje
su potvrdile novi multipolarni poredak. Kina je kao domaćin Olimpijskih igara
impresionirala svijet, potvrđujući svoj status značajnog međunarodnog igrača.
Ruske vojne akcije u Gruziji – usred Olimpijskih igara – pokazale su svijetu da
je koncept sfere utjecaja u Kremlju još uvijek živ i zdrav. I idućeg mjeseca u
Sjedinjenim Državama desio se kolaps investicijske banke Lehman Brothers koji
je započeo svjetsku finansijsku krizu od koje se svjetska ekonomija još uvijek
oporavlja. Sa svojim novim samopouzdanjem i statusom velike sile, Kina je
usvojila žustriji vanjskopolitički pristup unutar regije.
Pozivajući se na navodna historijska prava,
Kina je počela da širi svoju teritoriju, skupa sa povećanjem vojnih sila, u
Južnom i Istočnom kineskom moru. 2013. su tenzije doživjele vrhunac kada je
Kina jednoglasno objavila Identifikacijsku zonu zračne obrane (ADIZ) koja
pokriva teritorije Istočnog kineskog mora koje prisvaja sebi, ali koje
kontroliše Japan. Većina zemalja na koje su utjecali ovi potezi Kine u Južnom i
Istočnom kineskom moru imaju sigurnosne dogovore sa Sjedinjenim Državama. Tako
su Sjedinjene Države ovu deklaraciju (ADIZ) shvatili kao provokaciju. Šireći
svoje teritorije, Kina je ustvari širila svoj utjecaj. Međunarodnim
institucijama je trebalo nekoliko godina da uprate promjene svjetskog poretka.
2010. godine, na Samitu G-20 u Seoulu, postignut je dogovor o povećanju kvota u
Međunarodnom Monetarnom Fondu za zemlje u razvoju do 2014. Međutim, američki
kongres je odbio ratificirati te promjene, tako da se dogovor nije ostvario.
Tada je Kina preuzela stvari u svoje ruke, kreirajući Azijsku infrastrukturnu
investicijsku banku. Podijela međunarodnih institucija se činila neizbježnom –
odnosno, sve dok evropske zemlje nisu odlučile pridružiti se AIIB. Iako su
Sjedinjene Države odbile pridružiti se, ta odluka je dovela do nekih promjena u
kasnijim razgovorima između kineskog predsjednika XI Jinpinga i američkog
predsjednika Barack Obame. U međuvremenu, Rusija je otkrila svoje obnovljene
vanjskopolitičke ambicije u Ukrajini. Narušavajući Finalni helsinški akt na
proljeće 2014. godine, Putin je rusku vanjsku politiku u potpunosti okrenuo
protiv Sjedinjenih Država i Evrope. Ovaj stav je potvrđen kada je Putin odlučio
intervenisati u sirijskom konfliktu.
Danas je svijet dosta drugačiji od onoga
kakvog smo zamislili krajem prošlog stoljeća, desetljeće nakon pada Berlinskog
zida. Historijski govoreći, 15 godina može izgledati dugo ili kratko, zavisno
od intenziteta promjene. Međutim, suprotstavljanje ne čini cijelu priču.
Donesene su dvije obećavajuće odluke: Protu-nuklearna proliferacija i borba
protiv klimatskih promjena, za koje su prijedlozi izneseni u pripremama za
trenutni samit o klimatskim promjenama koji se održava u Parizu.
Ako postoji jedna lekcija koju možemo
naučiti iz ovoga to jeste da dobro izvršena, snažna diplomatija i dalje drži
nevjerovatnu moć u riješavanju sukoba. Ona ostaje kao najbolji instrument za
postizanje kooperativnih ciljeva koje sukobljavanje efikasno spriječava.
(The Bosnia Times)