Piše: Robert Fisk, thebosniatimes.ba
Umjesto da razmišljamo o problemima oko moguće odgode, sjetimo se da se u biti radi o postojanju Izraela kao države.
Vratimo se Balfouru. Ne radi se o tome hoće li Izrael anektirati Zapadnu obalu krajem ovog mjeseca ili koliko nje ili koliko još nje. Radi se o izvornom britanskom obećanju iz 1917. godine – ili izvornom grijehu, ako ste Arap – i onome što je iskazano riječima.
Što se tiče lupetanja o britanskom „saosjećanju“ i cionističkim „aspiracijama“, u jednoj rečenici Balfourove deklaracije potvrđeno je da Kabinet u Londonu „s naklonošću gleda uspostavljanje nacionalnog doma za židovski narod u Palestini“.
Najvažnije od svega u ovoj rečenici su riječi „nacionalno“ i „u Palestini“. Možemo zaboraviti besmislice o zaštiti prava „postojećih nežidovskih zajednica u Palestini“, jer nismo imali ni najmanju namjeru da uradimo išta slično. Zbog toga – i čitatelji bi trebali opet pogledati ovaj bijedni dokument – Arthur Balfour radije je izbjegao identificirati ove tajanstvene „nežidovske zajednice“ kao Arape ili muslimane ili kršćane.
Stoga se prvo pozabavimo pridjevom „nacionalno“ izvedenim od imenice „nacija“, što u modernom govoru znači država. Barem zato, to moramo prihvatiti, jer ako je Balfour pod „nacijom“ mislio samo na značenje riječi koje se odnosi na kolektivnu zajednicu, tj. „narod“, zašto bi onda koristio riječi „židovski narod“ nakon što je već podržao „nacionalni“ dom za njih? Ali drugi i jednako važan izraz je „u Palestini“. Jer Balfour – što ustvari znači cijeli britanski ratni kabinet iz 1917. godine – nije precizirao na koji dio „Palestine“ misli kada je pisao o židovskoj „domovini“.
Dio koji je postao Izrael nakon tek nešto više od 30 godina? Ili veći dio od njega? Ili sve ono što je 1920. godine postalo britanska mandatna uprava u Palestini – to jest, sadašnji Izrael, Zapadna obala i grad Jeruzalem (i Gaza, što je, za sada i iz očitih razloga, druga priča). Možete čak tvrditi da je „Palestina“, na koju se Balfour referirao 1917. godine, obuhvaćtala Transjordaniju – ono što je danas uglavnom Kraljevina Jordan s druge strane rijeke Jordan, koju su Britanci kasnije odijelili iz Palestine.
Pa kada je prije dva mjeseca Benjamin Netanyahu rekao Izraelcima da će proširenje izraelskog suvereniteta na Zapadnu obalu biti „još jedno slavno poglavlje u povijesti cionizma“, njegov cionistički prethodnik Chaim Weizmann – koji je bio debelo uključen u same jezičke konstrukcije i značenja Balfourove deklaracije – sigurno bi istaknuo da je to već ostvareno.
Zar nisu Britanci razgovarali o „Palestini“, a da pritom nisu napravili ni najmanju geografsku granicu s „nacionalnim domom“ koji bi Židovi uspostavili u budućem mandatu? Drugim riječima, 1917. Židovi su vjerovatno vjerovali da Britanci nude mnogo veću „Palestinu“ – ustvari, cijelu Palestinu – od one koja je na kraju postala Izrael 1948. Naravno, tada „Zapadna obala“ nije postojala u nomenklaturi židovskog naroda niti Arapa.
„Nežidovske zajednice“ (muslimani i Arapi kršćani) u Palestini – kojima Balfour nije ponudio „nacionalni dom“ – živjele su po cijeloj zemlji. Ali, slijedi zastrašujući izraz u deklaraciji, ti ljudi u dokumentu nisu spomenuti da žive na kopnu. Oni su tamo prosto „postojali“ (kao u „pravima postojećih nežidovskih zajednica u Palestini“). Oni su bili većina stanovnika Palestine – ali njih nije definirao njihov identitet, nego identitet onih koji će tamo stvoriti svoju „domovinu“. Bili su „ne-židovi“.
Sve se, naravno, svodi na granice. Ako su Britanci vjerovali da su obećali cijelu Palestinu – ili ako su Židovi vjerovali da im je obećana – kakve su onda gluposti oko „aneksije“? Jesu li cionisti zaboravili izvorni projekt Balfourove deklaracije? Dakle, ovdje dolazi stvarna prijetnja pojmu „aneksije“.
Jer, ako definitivno proglasi izraelski suverenitet nad ostatkom starog britanskog mandata, šta je Zapadna obala bila od okupacije Izraela u Arapsko-Izraelskom ratu 1967.? Ovo teritorijalno osvajanje – u sukobu koji su započeli Arapi – pretvorilo je Izrael u okupacionu silu, sa svim zakonskim obvezama koje onda opterete okupatora.
No argument Izraela, sve vrijeme, bio je i jeste da je zemlja „sporna“ – osim ako je anektirana, pretpostavljam – budući da nije bila ničija „suverena teritorija“ za „okupirati“ kada su Izraelci ušli na Zapadnu obalu prije 53 godine. Stoga se pojam arapske „Palestine“ može tumačiti i kao pogrešan naziv i kao prijevara. Arapsko-palestinska verzija „Palestine“, prema Izraelcima, ne postoji jer nema sve atribute države. Ostavimo sad po strani UN-ovo priznavanje njezine državnosti. Upravo definicija državnosti ostaje kamen temeljac izraelskog odbijanja da prihvati postojanje arapske Palestine.
Ovdje se vraćamo na krajnju ironiju cjelokupnog izraelskog kolonijalnog projekta na Zapadnoj obali. Jer ako ništavnoj verziji „Palestine“ predsjednika Abbasa – Zapadna obala i Gaza – nedostaju vitalni atributi državnosti, isti je slučaj i sa Izraelom. Jer koja to zemlja na svijetu ne može reći vlastitom narodu – a kamoli ostatku svijeta – gdje se nalazi njezina istočna granica? Prolazi li kroz centar Jeruzalema? Oko istočnog Jeruzalema? Rubom najvećih židovskih kolonijalnih projekata na Zapadnoj obali – izgrađenih, pošto se uvijek moramo podsjećati, gotovo u cijelosti na tuđoj zemlji (Arapa)? Da li će ovo biti nova „istočna granica“ Izraela kojom posljednjih mjeseci Netanyahu prijeti Palestincima – naravno uz hrabrenje Donalda Trumpa i Jareda Kushnera?
Ali ako se to „anektiranje“ sada planira u fazama onda još uvijek ne uspijeva definirati lokaciju istočne granice Izraela. Nova Netanyahuova aneksija, ako će biti na komad, tanko narezana, zalogaj po zalogaj, bit će to još jedna privremena istočna granica Izraela, koja čeka stvaranje još jedne „suverene“ podjele koja će sama po sebi također biti privremena.
Drugim riječima, ako Izrael želi istočnu granicu, svijetu mora reći gdje će biti posljednja granica. Tada će imati sve atribute državnosti. A Izrael to ne može, kao ni Netanyahu, jer onda odmah nastaje država aparthejd, kako izraelski kritičari nazivaju ovu državu. Kada nam Izrael zapravo kaže da je cijeli tok rijeke Jordan (ne samo sjeverni dio) granica Izraela, tada će Arapi sa Zapadne obale živjeti bez prava ili glasaa unutar Velikog Izraela.
Intrigantno je samo kako su proteklih sedmica iskazani prigovori na Netanyahuove planove – ako ih shvatimo ozbiljno onoliko koliko Trumpovu administraciju smatramo ludom. Evropska unija podsjeća na nezakonitost takve krađe zemlje. Boris Johnson – koji je i hvalio i osuđivao Balfourovu deklaraciju u nekoliko kratkih godina, ovisno o tome traži li nove trgovinske sporazume s Izraelom – sada je u svom članku za izraelski list kazao da je „neizmjerno ponosan na doprinos Velike Britanije u rođenju Izraela s Balfourovom deklaracijom iz 1917.“
Ali, s izuzetkom dvije patetične reference na „pravdu“ – i za Izraelce i za Palestince, naravno – cijela njegova teza temelji se na ideji da prijedlozi za aneksiju „neće uspjeti osigurati izraelske granice [sic] i protivit će se izraelskim vlastitim dugoročnim interesima.“ To bi bilo, napisao je, „kršenje međunarodnog prava“. Aneksija bi bila dar antisemitima („onima koji žele ovjekovječiti stare priče o Izraelu“).
Johnson nije nikada rekao da je glavni razlog protivljenja aneksiji Zapadne obale taj što je pogrešna i nemoralna, što je ona krivično djelo masovne teritorijalne krađe koje će ostaviti cijeli jedan narod – ili „nežidovske zajednice“, kako bi to rekao Balfour – bez domova i zemljišta koje on legalno posjeduje. Iz tog je razloga – ne zbog neke trivijalnosti međunarodnog zakonodavstva – toliko miliona ljudi širom svijeta zgroženo odlučnošću Izraela da zauzme ovaj teritorij.
I dok „civilizirane“ zapadne sile ne pozovu Izrael na odgovornost za ovaj nemoral i okrutnost – Netanyahu će moći zadovoljno uzdisati oko aneksije, pa čak i postaviti novu, ali privremenu graničnu žicu bez imalo straha.
Dakle, umjesto da razmišljamo zašto se Netanyahu i Gantz ne slažu oko svog kolonijalnog projekta – koliko se plaše pobjede Joea Bidena i na taj način moraju ići naprijed, odnosno koliko se plaše Trumpovog poraza i na taj način moraju odložiti svoje nove kolonijalne planove, ekonomskih sankcija koje EU može nametnuti ekonomiji Izraela ili koliko je Johnsonu stalo do njegove sigurnosti – sjetimo se da je bit svega postojanje Izraela kao države.
Da bi bila država, mora imati granice. Ali polagati svoje pravo na granicu koja obuhvata cijelu Zapadnu obalu potkopava integritet na kojem će postojati konačno stvorena država – sa svim potrebnim atributima. U tome je srž stvari.
Možda to i dokazujemo kada mi, novinari i komentatori i analitičari, trošimo onoliko vremena izvještavajući i raspravljajući o navodnim optužbama za korupciju protiv Netanyahua – koje on odbacuje – koliko činimo predstojeći i masovni državni zločin kako bi se zauvijek ukrala tuđa zemlja i imovina.
(TBT, Independent)
