KULTURA
„Ćopić je otišao, zauvijek, kao
opomena da se sprema raspad države i novi rat“; tvrdi svjedok i prijatelj
pjesnika Toma Kuruzović.
FOTO: Ćopić (Arhiv)
“Nebrojeno puta sam se uvjerio da
je naš veliki Branko Ćopić, na neki način, bio i čudesno vidovit čovjek”.
Ovako o Branku Ćopiću, prvi put govori bard glumišta, Toma Kuruzović (85),
najpoznatiji Ćopićev „Nikoletina Bursać“, koji je sa velikim piscem drugovao
više od tri decenije.
“Taj božanski dar da nasluti,
predvidi i hrabrost da to što sluti i – izgovori, ispostavilo se da je njegov
proročanski um bio toliko snažan da pronikne u nevrijeme i poslije njegovog
tragičnog kraja. On je na to upozoravao svojim književnim djelom, u kome se,
umjesto revolucije zalagao za evoluciju. Nikad protivan, a vazda –
antiprotivan. To ga je žigosalo, prokazivalo, proganjalo i progonilo do užasne
smrti za koju se sam opredijelio krajem marta 1984. godine. Bio je uvjeren da
će činom lične, fizičke žrtve poslati najsnažniju poruku – ne mogu i neću da
preživim novi „Prolom“. Zemlju će nam rasturiti oni drugovi koji su je
stvarali. To ja ne mogu da podnesem”.
Ovdje nisu samo riječi sjećanja na
velikana… U malenom Kuruzovićevom stanu, gdje od rukopisa u nastajanju knjige
„Branko po Tomi“, igla ne bi imala gdje da padne. Kuruzović, ovdje, kao
najvrijednije relikvije, čuva dosad neviđene i opipljive uspomene na druga i
prijatelja.
Brankov mantil „barberi“, kupljen u
Parizu, njegove olovke do cantimetra istrošene, ispod čijeg su „srca“ nastale
mnoge priče, gumicu „pelikan“, na čijem je naličju pisac urezao krst… Perorez
kojim je oštrio olovke, kutijica u kojoj je, ispod Brankovog mosta s koga se iz
protesta prema nepravdi strmoglavio, nađeno njegovo oproštajno pismo koje
završava rečenicom: „Zbogom lijepi i strašni živote…“
Kuruzović čuva i dugme sa košulje koje
je sa Brankovom suprugom, Bogdankom Cicom, našao na mjestu gde se pisac ubio,
razočaran u vrijeme u koje je polagao velike nade. I, vrijeme u kome nadu nije
vidio.
Rukavi mantila su ručno porubljeni.
Kragna je ponovljena, tako što je Branko onaj iskrzani dio okrenuo, pa je zašio
kao novu.
– Bio je u svemu, vidite, jedan zaista
skroman i štedljiv čovjek – govori nam Kuruzović.
– Njegova Cica mi je ispričala kako su
kupili ovaj mantil koji vam pokazujem. Branko je probao, kazao: „A, ne dopada
mi se, jer su džepovi mali, ne mogu u njih da stavim knjigu“. Parižani su,
valjda poštujući Branka više nego mi sami, brzo odgovorili. Za nekoliko minuta
iznutra su mu zašili nove džepove – da knjiga može da stane.
Kuruzović priča da je Ćopićeva satira
za ono, komunističko vrijeme, bila ubojitija od puške. I on je toga bio
svjestan. Prva je u režim opalila njegova „Jeretička priča“, 1950. godine,
poslije koje je uslijedio Kongres antifašističkog fronta žena, boraca. Na ovom
Kongresu, eto, govorio je i Tito. Branka je žigosao kao – izdajnika. U sali,
dok je Tito govorio, bila je i Ćopićeva majka Soja. U crnini za najstarijim
sinom i, od Branka starijom, kćerkom i za suprugom koji je, također, stradao u
borbi sa fašističkim okupatorom.
Ustala je, poslije Titovog govora,
prišla mu i u lice sasula: „Za mog Branka sve možeš da kažeš, ali da je
izdajnik, to nikada da ne kažeš“.
– Kad je Tito umro – priča Kuruzović –
našao sam se sa Brankom poslije mimohoda u Skupštini. „Šta si napisao u
oproštajnoj posveti“, pitao sam ga. „Napisao sam“, kaže mi, „da je Tito došao
iz bajke, u veličanstvenu borbu za slobodu i da se u bajku vratio“. Eto, to je
napisao… Eto, koliko je bio plemenit čovjek. Nije likovao nad progoniteljem.
Ali, sve je rekao, najsnažniju je priču ispričao svojom smrću. Bezrječni,
najstrašniji roman je ispisao. Dobrica Ćosić, kada smo ubrzo poslije njegovog
samoubistva otišli na Brankov most, gotovo istu rečenicu je izrekao: „Bezrečni
roman, opomena za sva vremena“.
Kuruzović se sjeća dana te opomene.
– Ćopićeva žena, Bogdanka, pitala ga
je kada će stići iz šetnje da postavi sto, da ručaju. Odgovorio joj je: „Sam ću
postaviti, kad se vratim“. Nije ga bilo ni do podne, ni do predvečerja, tog 26.
marta 1984. godine, kada se ubio. Našli su ga na betonu, pod mostom. Vidite,
nije on bio tinejdžer, on je bio sedamdesetogodišnjak, koji je bio svjestan
svog postupka. Meni je govorio: „Nikog nije briga što je očigledno da se naša
lijepa zemlja rastače. Ja to ne mogu da podnesem i neću više da čekam tu smrt…“
Popeo se na ogradu mosta, leđima okrenut prema zgradi Centralnog komiteta na
kojoj je bilo ispisano TITO, i skočio. Zapravo, strmoglavio se na beton. Pre
toga, u hotelu „Moskva“, iz restorana sa sprata, gledao je u Savu, a ja verujem
da je preko Save pogledom tragao za dalekim zavičajem… Častio je konobare, a
kad su ga upitali koji je povod za takvo čašćavanje, kazao je: „Imam, vjerujte,
veliki razlog…“ Brankov odlazak propratio je jedan šturi izvještaj i ukazivao
je na njegovo, navodno, nervno rastrojstvo. Kakvo je vrijeme bilo, takav je bio
izveštaj.
Toma Kuruzović, kojeg je sa Brankom
upoznao Predrag Palavestra, u rukama ima čitave romane o svom višedecenijskom
prijatelju. Znao ga je u dušu. On je, kako mu je veliki pisac govorio, bio
njegov „najgrlatiji pronosilac kritike režima, sa pozorišne scene“.
– Kakvo nervno rastrojstvo, Branko je
otišao jer nije mogao da podnese teret razočaranja. Govorio je, poslije njegove
„Osme ofanzive“, kako su ga pitali – kakva ti je to ta, osma ofanziva, kad je
bilo sedam zvaničnih. On je odgovarao, na svoj način, da je to njegova lična
pobuna protiv novokomponovanih prvoboraca koji se bore „za svilengaće, a
rasturaju svoje porodice“. Tako je govorio Branko i vazda žalio što mu vlasti
nikada nisu dozvolile dramatizaciju njegove priče „Oproštaj sa Kosovom“. Bila
je to opasna priča za državu. Pitao me je: Zašto, Tomo stalno preskaču onu
priču o Kosovu. „Ja sam napisao istinu, a kažu mi da sam neprijatelj države,
jer o tome pišem. A ja mislim da sam prijatelj, jer pišem i govorim o onome što
nije dobro, a šta može da se popravi“.
Ćopić je otišao, zauvijek, kao opomena
da se sprema raspad države i novi rat – govori Kuruzović.
– Ode, prije crnih konja i crnih
konjanika. I sve mi se čini da i danas čujem ono što mi je govorio: „Vi hrabri
živite, i opet preživljavajte ono crno i ono prošlo. Ono što vam ponovo dolazi.
Ja ne mogu i neću“.
Nekoliko dana prije nego što ćemo se
zauvjek rastati, sačekao sam ga poslije jedne književne večeri, povezao ga
„ladom“, prema kući. A on mi je, zamislite, tražio da mu govorim „Otadžbinu“,
Alekse Šantića – sjeća se Kuruzović.
– Ja započnem, a on nastavlja. Od riječi
do riječi govori cijelu pjesmu.
(The Bosnia Times, NN, novosti.rs)
