Nakon propalog puča u redovima vojske uslijedila je velika čistka, koja je imala za cilj da revidira ulogu vojske u političkom životu zemlje i neutralizira prijetnju koju bi ona mogla predstavljati po predsjednika. Pošto je očistio oružane snage od sljedbenika Fetulaha Gulena i drugih protivnika, Erdogan sada oblikuje vojsku prema sopstvenom nahođenju.
Posljednjih godina, turski predsjednik omogućio je islamističkim saveznicima svoje Partije pravde i razvoja (AKP) da se učvrste na ključnim vojnim funkcijama. Čistka nije bila samo proces smjene oficira drugačijih političkih sklonosti, već i pokušaj islamizacije vojske, piše “Independent”.
Erdoganova strahovanja doprinijela su širenju utjecaja Turske u inozemstvu, a na osnovu vojne sile, što jasno pokazuje građanski rat u Libiji, gdje je turska vojna podrška Vladi nacionalnog jedistva u Tripoliju u borbi protiv generala Kalife Haftara promenila odnos snaga u ratu.
U srijedu rano ujutro Ankara je započela kopnenu operaciju “Tigrova kandža” protiv uporišta pobunjenika Radničke partije Kurdistana (PKK) na severu Iraka, što mnogi vide kao invaziju Turske na susjednu zemlju.
Ovo je treća Erdoganova vojna intervencija izvan Turske počevši od 2016. samo protiv Kurda. Samo mjesec dana nakon neuspjelog puča Erdogan je naredio vojsci da u okviru operacije „Eufratov štit“ pređe sirijsku granicu kako bi istjerala borce Islamske države iz kurdskih gradova i uspostavila kontrolu nad njima. Godine 2018. naredio je vojnu operaciju “Maslinova grana” protiv kurdskih Narodnih zaštitnih jedinica (YPG) koje podržavaju SAD, a koje su odigrale ključnu ulogu u čišćenju sjeverne Sirije od boraca Islamske države. Nakon toga je ranije ove godine uslijedila još jedna operacija u Idlibu, kako bi se spriječio povratak snaga sirijskog režima.
Osim toga, Erdogan je pozvao vojne savjetnike i plaćenike u Libiju, uspostavio vojne baze u Afganistanu, Kataru i Somaliji i još se bori za osnivanje vojnih baza u Sudanu i Tunisu.
Učešće u vojnim sukobima Erdoganu donosi višestruku prednost. Prije svega, to mu omogućava da čvrsto drži oružane snage pod kontrolom, a suzbijanje osjećaja nezavisnosti vojske mogao bi da ih natjera da dva puta razmisle prije nego što se okrenu protiv njega.
To također znači da gajeći imidž moćnika Erdogan učvršćuje položaj u odnosu na međunarodnu zajednicu. Isto važi i na unutrašnjem planu – pošto ostavlja utisak jakog vladara, ne mora da strahuje od izbora prije 2023.
Turska vojska je na pragu najveće kulturne promjene posle Mustafe Kemala Ataturka. Najnoviji upadi u Siriju rezultat su uspona generala koji ne vjeruju da je ostajanje uz SAD i NATO u najboljem interesu Turske. Umjesto toga, mnogi turski analitičari potvrđuju da oni koji žele dublju vojnu saradnju i više ugovora o kupoprodaji oružja sa Rusijom imaju dominantnu ulogu u odlučivanju u vojsci.
Ovo dokazuje i činjenica da je Erdogan uspio obrlatiti Putina nakon što su turski piloti 2015. na granici sa Sirijom oborili ruski bombarder Su-24, skršio kurdske snage, koje podržavaju SAD, i odlučio kupiti ruske PVO sisteme S-400, uprkos protivljenju Zapada.
(TBT, Blic)
