INTERVJU
O aktuelnoj političko-sigurnosnoj situaciji
u BiH, moralnoj i ekonomskoj krizi u kojoj se nalazi naše društvo, historiji i
politici danas razgovaramo sa uglednim bošnjačkim novinarem i publicistom
Nedžadom Latićem.
FOTO: Latić (TBT, Global CIR)
O aktuelnoj političko-sigurnosnoj situaciji
u BiH, moralnoj i ekonomskoj krizi u kojoj se nalazi naše društvo, historiji i
politici danas razgovaramo sa uglednim bošnjačkim novinarem i publicistom
Nedžadom Latićem.
Svjedok i učesnik velikih historijskih
događaja u bliskoj prošlosti, ali i odličan poznavalac aktuelne bh. zbilje,
Nedžad Latić se kroz svoje knjige i članke trudi otvoriti oči čitateljima
i koliko može navesti ih na razmišljanje iz drugog ugla.
Global CIR: Nedavno je iz štampe
izašla vaša nova knjiga „Sarajevski armagedon“. U jednom TV intervjuu ste
kazali kako ste je pisali isključivo da bi Bošnjacima otvorili oči. Šta to
Bošnjaci još uvijek ne vide, a što im vi otkrivate u ovoj knjizi?
Latić: ‘Bože učini me malim u
sopstvenim, a velikim u tuđim očima’, molim se svaki put kad mi se obrati neki
čitalac mog teksta, a posebno knjige.
S jedne strane sam toliko ponosan na
reakcije dosadašnjih čitalaca, pa i na objavljene kritike mojih kolega ili
kolegica, jer je opća ocjena da ja lahko pišem i da se moje knjige čitaju za
jednu noć.
S druge strane obuzme me strah nakon što mi
čitaoci sašaptavaju i savjetuju da se čuvam, jer njih obuzme strah od spoznaja
koje sam iznio u knjizi, bilo o ljudima ili događajima.
Dakle, otkrivam strah u očima Bošnjaka
nakon što im moja knjiga „otvori oči“!
Global CIR: Poznavalac ste prilika u
bošnjačkoj politici i Islamskoj zajednici BiH. Kako komentirate šutnju i jednih
i drugih povodom nedavnog terorističkog napada u Sarajevu, kada su
ubijena dva vojnika OS BiH?
Latić: Da, istupanje Bakira
Izetbegovića kao prvopozicioniranog političara i državnika kod Bošnjaka, može
se ocijeniti šutnjom. On je jednostavno svoj stav kao osudu tog teorističkog
čina „ugradio“ u saopćenja SDA i članova Predsjedništva BiH. Mislim da je to
tipično njegovo ponašanje kad je ovaj problem u pitanju. Ranije je to radio,
dakle izbjegavao oštriju osudu islamskog radikalizma, iz političkog interesa
jer takve grupacije su gorljive pristaše SDA , pa čak i aktivisti. No, ovaj put
se to može kvalificirati političkim kukavičlukom jer Izetbegović zna da je
„dara prevršila mjeru“ i da će državni organi pod pritiskom međunarodne
zajednice brutalno krenuti u obračun sa ovim problemom i moguće su opsežne
racije i represija prema tzv. vehabijskim grupacijama. Izetbegović bi bio meta
eventulanih kritika pa čak i osvete iz dva razloga; zašto ih kao svoje
simpatizeri nije zaštitio i zašto je dozvolio takvu eventualnu represiju nad
njima.
Reisul-ulema Husejn ef. Kavazović se ,
rekao bih, izvukao u posljednjoj sekundi time što je uzvratio na napade tih grupacije
zbog pomijeranja vremena za učenje ezana iz pijeteta prema žrtvama pariškog
masakra, a potom održao hutbu koju sam ja na svom portalu The Bosnia Times,
okaraterizirao kao „lupanjem šakom o sto“.
Vidio sam, dakle, iz prve ruke kakva je
reakcija javnosti i koliko je bilo hiljada „šerovanja“ tog naslova, iako su svi
mediji prenijeli tu hutbu.
Sada bih ja, ako bih bio zlurad, ne daj
Bože, mogao likovati zbog svega. Jer toliko sam apelirao da se „lupi šakom o
sto“, da Islamska zajednica pozove u pomoć državu, kritizirao sam SDA zbog
korupcije i vjerskog radikalizma, govorio da su to dvije „nemani koje će
udaviti ideje te stranke“ itd. I zbog toga bio ezijet, uznemiravan, prijećeno
mi, bio, da javno priznam i u životnoj opasnosti, jer su me bili targetirali
neki opaki bradati ljudi itd.
Neću likovati jer se bojim da ovi koji će
sad vršiti hajku i racije na tzv. vehabije ne uživaju moje simpatije niti
podršku. Mislim na državne sigurnosne agencije, tužilaštva i sudove. Tako da
nam predstoji još tenzija, a ne isključujem još političkog košmara.
Global CIR: U svom posljednjem članku
optužili ste direktno bošnjački politički vrh za saučesništvo u terorizmu.
Možete li nam detaljnije objasniti svoju tezu?
Latić: Ako se naš bošnjački politički
vrh, dakle kako stranački, tako i vojni i policijski brani od optužbi da oni
nisu doveli tzv. mudžahedine u Bosnu, već strane obavještajne službe, posebno
su optuživani Englezi i Hrvati, zašto isključiti mogućnost upliva obavještajnih
službi u te radikalne islamske grupacije.
Ima nekoliko faktora koje ukazuje da ti
ljudi; posebno su fenomen ti konvertiti, ljudi skloni kriminalu, koji su zbog
toga boravili i u zatvorima, a danas su revnosni vjernici i džematlije, po svom
psihoprofilu uvijek mogu učiniti ista djela razbojništva.
To nikako nije područje Islamske zajednice,
niti ona ima ingerencija da tamo djeluje. To je društveni problem i samo
državni organi imaju ingrencije da se bave time problemom.
Ta indolentonost prema ovim problemima koju
je iskazala primarno vladajuća struktura SDA-ovih kadrova, izravno je dovodi u
saučesništvo sa kriminalnim i čak teorističkim djelima tih i takvih osoba.
A ako se uzme u obzir da je zbog tog
problema Alija Izetbegović morao stranku predati, bukvalno morao, jednom
Sulejmanu Tihiću, kako je međunarodni faktori ne bi optužili i proglasili
terorističkom organizacijom, onda ne mogu reći da je im nije poznato sa kakvim
problemom i opakom ideologijom se suočava društvo, odnosno Bošnjaci kao narod.
Dakle, znali su a nisu htjeli ili nisu bili
sposobni da išta preventivno poduzimaju i da spriječe takva
zlodjela.
Global CIR: Zašto većina istraživača ove
tematike zaboravlja kako su samozvani „mudžahedini“ došli u Bosnu za vrijeme i
pod blagoslovom Alije Izetbegovića?
Latić: Tu temu izrvano raskrinkavam u
svojoj knjizi „Sarajevski Armagedon“. Dakle, u knjizi prvi put
priznajem da sam bio „na vezi“ sa Ebu Harisom, jednim od prvih komandanata
odreda El Mudžahid.
Mi, a sebe svrstavam u blizak krug osnivača
SDA, nismo ništa znali o militantnim islamskim organizacijama u svijetu. To je
razumljivo jer smo imali cenzuru medija u vrijeme komunizma. Posebno su bile
cenzurirane vijesti iz islamskog svijeta.
Bili smo antikomunisti i stoga smo
simpatizirali Talibane, koji se bore protiv ruske okupacije Afganistana. Pojma
nismo imali o njihovoj ideologiji, niti su u vrijeme komunizma naši studenti iz
Saudijske Arabije ispoljavali selefističke stavove.
Stoga mislim da se napad na New York desio
prije rata u BiH niti jednom tzv. mudžahedinu ne bi bilo dozvoljeno da obuče
uniformu Armije BiH.
I to je, kako sam davno ocijenio, pored
Handžar divizije, najveća povjesna bošnjačaka hipoteka.
Global CIR: Ideologija ‘Muslimaskog
bratstva’ još uvijek živi i u Islamskoj zajednici BiH, ali i u vodećoj
bošnjačkoj stranci SDA. Kako danas gledate na taj pokret imajući u vidu
činjenice da se ta ideologija povezuje sa fenomenom terorizma, i to kao
ideološka podloga ovom zlu, naravno uz vehabizam?
Latić: Kao što svaka ideja i pokret
kroz svoju povijest doživi devijacije, odnosno nasljednici osnivača najčešće
već u drugoj ili trećoj generaciji malo jačeg pokreta pod krinkom raznih
izgovora odstupe od izvornih ideja, tako se desilo i sa Ihvanima – Muslimanskom
braćom koje je osnovao Hasan El Bena. Ako vidite biografiju tog čovjeka shvatit
ćete da je kao mladi student uočio jedan problem vesternizacije muslimanskih
masa i odlučio aktivno djelovati. To je vrijeme kolonijalne dominacije
kršćanskih zemalja na Bliskom Istoku.
Posebno je Egipat zbog geopolitičke
važnosti Sueskog kanala, primarno za Englesku, bio izložen nemilosrdnoj i
nesmiljenoj propagandi o superiornosti zapadne kulture u odnosu na islamsku.
Oni su propagirali panislamizam i stoga je
njihov pokret imao eho diljem islamskog svijeta pa i u Bosni. Ali, mnogo više
je Kairo, kao grad EL- Azhara, bio čežnja mladih islamskih studenta diljem
svijeta.
Tako da ni tehnički nije bilo moguće
izvršiti neki konkretan utjecaj na bosansku muslimansku omladinu iz Kaira. Više
su „Ihvani“ bili uzor mladim muslimanima da se i oni nešto bune protiv režima i
okoštale uleme itd. Mladost je takva, vjeruje da je njihova ideja
najprogresivnija itd.
Imao sam priliku boraviti u Kairu i
susresti se, tajno (!), sa nekim starim pripadnicima Ihvana koji su boravili
dugo po zatvorima i slove za harizamtične vođe bratstva. Na mene su ostavili
utisak dobrodušnih gimnazijskih profesora, ništa više.
Mislim da postoji mit o Mladim muslimanima,
pa tako i Muslimanskom bratstvu.
Global CIR: Da li obračunavanje sa duhovima
prošlosti u okviru bošnjačkog korpusa sprječava Redžep Tayip Erdogan i njegova
AKP, koji imaju veliki utjecaj na vodeće ljude SDA i Islamske zajednice, a sama
stranka je proizašla iz pokreta bliskom Muslimanskom bratstvu?
Latić: Ma, to je to o čemu sâm
govorim. Kriza je ideja i autoriteta u islamskom svijetu. Posebno Ak Partija
traga za tim i u tu svrhu koristi imidž i harizmu Alije Izetbegovića. Ali, da
Vas podsjetim da je Izetbegović prvi put boravio u Kairu 1992. I da je održao
predavanje, a domaćini su mu bili stariji članovi Muslimanskog bratstva. Tad
ga, kao predsjednika BiH, nije htio primiti Hosni Mubarak. A znam da je
Izetbegović surađivao sa Mubarakom i da su se dopisivali.
Tajib Erdogan to radi drugačije i mnogo,
mnogo trasprentnije ispoljava svoju ideologiju.
Global CIR: Ko ima najviše koristi od
tog navodnog „bošnjačko-turskog“ prijateljstva, ili AKP-SDA prijateljstva?
Latić: Nažalost, to je baš tako. Te
dvije posestrimske stranke, uz to još i vladajuće u svojim zemljama, imaju
potpuni monopol nad svim segmentima odnosa između ova dva naroda. Kontroliraju,
diktiraju i rade to vrlo vulgarno i benvalentno: finansije, kulturu, medije pa
čak imaju izravan utjecaj i na religiju.
Ali, tako je sa malim narodima. Tako su
Iranci poslije revolucije Imama Homeinija mnogo radili na propagandi islamske
revolucije. Poslije rata su ‘selefije’ uložile milione dolara u propagandu
(davu).
E sad imamo najezdu Turaka i turskih
organizacija…
Srce me boli za omladinom koja se prodaje i
postaju poltroni onima koji viču: “Dođi da Tajib nešto da“.
Ono što se kao najopasnije po naše društvo
pokazalo, a rezultat je suradnje AK Partije i SDA, je ostrašćenost koju je
lider Bakir Izetbegović iskazao tokom kampanje. Navodno su to od njega učinili
turski eksperti za kampanju. Navodno je 15 eksperata AK Partije vodilo izbornu
kampanju Bakira Izetbegovića. Ne daj Bože da je Bakiru Izetbegoviću krenulo
kako mu je izgledalo kad je postao „dirigent“ političke moći! Sigurno bismo do
sada imali sektaške sukobe diljem Bosne među Bošnjacima.
Global CIR: Imate li odgovor otkuda su
se pojavile ovolike arapske investicije, prvenstveno u Kantonu Sarajevo, ‘šta’
ili ‘ko’ se krije iza tog fenomena?
Latić: To je kontunuitet jedne grupe
ljudi iz „prvog ešalona“ SDA koji su tokom rata ostvarili kontakte sa liderima
arapskih zemalja i oni sad lobiraju i zamjenili su politiku konsaltingom.
Tipičan primjer je Haris Silajdžić. Poslije Alije Izetbegovića bio je
najharizmatičniji Bošnjak, a sad ga možete sresti pored hotel Evropa u kačketu,
i sa laptopom pod miškom.
Ali, gotovo je, čini mi se. Nakon
terorističkog napada u Rajlovcu, prisjeo im je konsalting i taj
„zeleni dolar“ koji je brutalno ulazio u Sarajevo sa jasnim geostrateškim
ciljem utjecaja zemalja zaljeva.
Global CIR: Ima li neko među bošnjačkim
političarima sa jasnom vizijom kako riješiti nagomilane probleme u
BiH, na političkom i na ekonomskom planu?
Latić: Nema! Ali, moguće je očekivati
da se Fahrudin Radončić želi dokazati na ovom ekonomskom planu. I ako dobije
šansu, pa i pare od evropskih institucija, a ne arapskih fondova, vjerujem da
će nešto uraditi.
U političkom smislu on je u vrlo
nezavidnoj situaciji jer mu je partner neko ko ga je već deceniju satanizirao.
Global CIR: Mnogi će okriviti Dayton
za sve probleme u BiH, a da li je i u ovakvom ustavnom okviru moglo biti
urađeno više?
Latić: Ma već sam i to govorio kako je
Dejtonski sporazum zlatan, kakve su ga budale sprovodile. Ludaci su od njega
napravili luđačku košulju. Toliko se toga moglo dobro učiniti u okvirima
postojećeg Ustava, svak na svojoj strani, ali problem je bio u izopačenim
ideologijama, koje su se regenerirale kroz lidere političkih (nacionalnih)
stranaka.
Kao što sam govorio i to da ponovim da je
ZVANOBIH veće civilizacijsko dostignuće od Dejtonskog sporazuma, i da novi
Ustav treba biti kompromis ovoga dvoga. Dejtonski sporazum je suhoparan, pravno
racionalan, politički izbalansiran, i u njemu nema duha Bosne za razliku od
ZVANOBIH-a.
I na koncu, ZAVNOBIH je jedini
sporazum među narodima BiH koji su predstavnici naroda sami sačinili. Svi drugi
sporazumi, odnosno odluke o Bosni doneseni su izvan njenih granica i kumovale
su im svjetske sile.
(The Bosnia Times, Global CIR razgovarao:
Amel Jašarević)
