Uloga Turske u ratu koji se odvija u Libiji u mnogim je aspektima iznimna, a vijesti i dalje potvrđuju strategiju Ankare. Doista, pošto je Recep Tayyip Erdogan izravno podržao Vladu nacionalnog jedinstva (GNA) premijera Sarraja, bitka u Tripoliju završila je neuspjehom za generala Haftara. Jalel Harchaoui, istraživač iz Clingendaelovog instituta za međunarodne odnose u Haagu, Nizozemska, analizira uspjehe Turske:
“Intervencija je do sada bila uspješna s tehničkog stajališta. Možda će Turska pogriješiti, možda će kliznuti, dobiti veće oči od trbuha, ali od 27. novembr do danas, Turska korača bez strateških grešaka”.
Ovaj specijalista u Libiji podjeća da je premijer Sarraj – priznat od Ujedinjenih naroda – izričito zatražio Erdoganovu pomoć, iako turski vojni doprinos libijskom sukobu predstavlja kršenje embarga na oružja koji datira iz 2011. godine i kojeg je UN nedavno povukao.
Jalel Harchaoui ilustrira tursku predanost i uspjeh u korištenju bespilotnih letjelica, vodećeg oružja u ovom sukobu:
“Izvođenje turskog plana je zaista besprijekorno. A neki aspekti turskih akcija nisu izvedivi za velike NATO-ove sile poput Francuske i Velike Britanije. Francuska, na primjer, ne može proizvesti vlastite naoružane bespilotne letjelice. Francuska nema tu tehnologiju, dok je Turska više od dvadeset godina to smatrala prioritetom i što danas donosi plodove ove investicije.”
Suočen s takvim uspjehom, Pariz sve više i više komunicira s javnošću. Francuska se stalno prisjeća turskog kršenja embarga na oružje u Libiji, a 17. juna je digla ton protiv svog saveznika u NATO-u, ističući “izuzetno agresivan” manevar Turske protiv francuskih fregata. 14. lipnja Elizejska palača već je razljutila Ankaru govoreći o “neprihvatljivom ponašanju” u Libiji. Jalel Harchaoui vraća se na ovu reakciju i evocira francusku prijetnju: “Francuska to ne može dopustiti”.
“Jedini razlog zašto su Francuzi toliko šokirani od Turaka je taj što je sve vidljivo i zastrašujuće. Zastrašujuće je vidjeti kako Turska stvara protektoratnu situaciju dostojnu 19. stoljeća. Međutim, bojati se nije politika.”
Specijalista iz Libije dodaje: „Ono što je danas zanimljivo je stanje nemoći Francuske. Turci neće otići. Za dvadeset, trideset, četrdeset godina, oni će još uvijek biti tamo. Zato oni toliko ulažu u kontekstu ekonomske krize.”
Jedan od ključeva razumijevanja postupaka Turske – a samim tim i reakcija Francuske – uglavnom treba potražiti u Abu Dabiju. Ujedinjeni Arapski Emirati su, naime, pravi regionalni protivnik Ankare, posebno na ideološkoj razini.
Prvi pokušava pod svaku cijenu ubiti bilo koji politički islam različit od vlastitog među svojim susjedima, dok drugi podržava Muslimansko bratstvo. A Emirati, vrlo bliski Francuskoj, sponzoriraju protivnika Sarraya. Oni zapravo već nekoliko godina podržavaju generala Haftara finansirajući njegov rat i isporučujući mu velike količine oružja.
“Turska je shvatila da su prijatelji Francuske, na primjer u ovom konkretnom slučaju, prekršili sva pravila. Jalel Harchaoui podsjeća da svi akteri uključeni u ovaj sukob zaobilaze pravila. Emirati već nekoliko godina osjećaju da imaju dovoljno finansijske, diplomatske i vojne snage, te osjećaju da imaju misiju da upravljaju cijelom regijom, što je logika hegemonije.”, završava Jalel Harchaoui.
(TBT, Mediji)
