ANALIZA
Zato
što u Srbiji nije nikada održano niti je formirano zemaljsko antifašističko
vijeće narodnog oslobođenja. Rata i terora i svega što donosi rat bilo je i u
BiH mnogo više, gdje su se desile najteže bitke u toku NOR-a na tlu
Jugoslavije, pa su ipak održana dva zasjedanja AVNOJ-a i tri ZAVNOBiH-a.
Piše Enes Durmišević, thebosniatimes.ba
Sedamdeset i dvije godine su od osnivanja i Prvog zasjedanja Zemaljskog
antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine (ZAVNOBiH) kao
ratnog parlamenta Bosne i Hercegovine, čije su odluke imale dalekosežan ustavni
i međunarodno-pravni značaj. Osnivanje ZAVNOBiH-a, te općenito zemaljskih
antifašističkih vijeća po pojedinim jugoslavenskim zemljama i pokrajinama,
predstavljalo je realizaciju jednog od četiri osnovna cilja
Narodnooslobodilačkog pokreta (NOP): borba protiv okupatora i svih njegovih
pomagača, uređenje i izgradnja nove države na federativnom principu, sprječavanje
svakog genocida i uporedo sa oružanom borbom, rušenje stare i izgradnja nove
vlasti.
Vođstvo NOP-a se
odlučilo da BiH uključi u federativnu Jugoslaviju kao jednu od šest
ravnopravnih federalnih jedinica poštujući, na prvom mjestu, činjenicu da je
BiH posjedovala vlastitu bogatu političko-pravnu tradiciju, te da u tom smislu
ideja i praksa njene autonomije imaju duboke historijske korijene. Pored toga,
na njenom povijesnom tlu žive tri naroda, Muslimani (Bošnjaci), Srbi i Hrvati,
uz više nacionalnih manjina. Odatle bi, sa tako izmiješanim stanovništvom,
priključenje ove zemlje nekoj drugoj federalnoj jedinici (Srbiji ili Hrvatskoj)
predstavljalo politički neprihvatljivo rješenje sa teškim i nepredvidivim
posljedicama. Podjela BiH, također, nije dolazila u obzir, jer bi vodila
unutrašnjem cijepanju i raslojavanju njenih naroda. U tim je činjenicama ležala
osobenost mjesta i položaja BiH unutar jugoslavenske federativne države
konstituirane odlukama Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije
(AVNOJ) i zemaljskih antifašističkih vijeća, uključujući i ZAVNOBiH. Upravo se
na ZAVNOBiH-u, njegovim razlozima i njegovoj legitimnosti, temelji međunarodno
priznanje BiH kao samostalne države 6. aprila 1992. godine, u granicama koje je
imala kao središnja federalna jedinica, odnosno republika bivše Socijalističke
Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ). Daleko prije ovih događaja Bosna i
Hercegovina se formirala kao osoben geopolitički prostor na kojem se prepliću
uticaji Istoka i Zapada.
Bosna i Hercegovina je,
nakon osmanske i austro-ugarske okupacije ušla 1918. u zajedničku jugoslavensku
državu, Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS).
Iako je Kraljevina
SHS bila centralistički uređena, vođa
Jugoslovenske muslimanske organizacije (JMO), dr Mehmed Spaho, uspio je
dogovoriti sa vladom Kraljevine SHS, da dotadašnjih šest okruga u Bosni i
Hercegovini iz doba austro-ugarske okupacije, postanu šest oblasti. Time je
očuvana teritorijalna cjelovitost u
strogo unitarno uređenoj državi. Ovaj dogovor sa Vladom i srpskim strankama,
ugrađen je u Vidovdanski ustav, kao član 135. (u štampi je nazvan turski paragraf). I sam naziv člana
govori kako srpska štampa i javnost tretira bosanske muslimane. Oni su za njih,
jednostavno, “turci”.
Sve ostale
zemlje i pokrajine koje su ušle u sastav
prve zajedničke jugoslavenske države, izdijeljene su u oblasti bez obzira na
njihove historijske granice.
Iako je član
135. Vidovdanskog ustava bio rezultat političkih dogovora JMO i vlade Kraljevine SHS oko izglasavanja Ustava,
on je izražavao činjenicu da je još od ranog srednjeg vijeka postojao državnopravni, odnosno političko-teritorijalni kontinuitet Bosne i Hercegovine, ili tačnije rečeno, kontinuitet teritorija i imena. Ovakav
status Bosne i Hercegovine potrajaće sve do proglašenja šestojanuarske
diktature 1929. godine. Tako je prvi put u hiljadugodišnjoj povijesti Bosne
narušena njena teritorijalna cjelovitost podjelom Kraljevine Jugoslavije na
devet banovina. Višestoljetna teritorijalna cjelovitost BiH je na taj način
pocijepana jer je BiH ušla u sastav četiri banovine, od toga dvije, Vrbaska (u
Banjoj Luci) i Drinska (u Sarajevu) su imale sjedište u BiH, dok su sjedišta
ostale dvije, Primorske (u Splitu) i Zetske (na Cetinju) bila izvan BiH.
Nakon deset godina, nastavljeno je teritorijalno cijepanje BiH
Sporazumom Cvetković-Maček i uspostavljanjem Banovine Hrvatske 26. augusta 1939.
godine. Ovakvo stanje potrajalo je veoma kratko, jer je u Drugom svjetskom ratu
Bosna i Hercegovina potpala pod vlast Nezavisne Države Hrvatske (NDH), Njemačke
i Italije, a ubrzo je odlukama ZAVNOBiH-a i AVNOJ-a vraćena joj državnost i
teritorijalna cjelovitost.
Odlukom ZAVNOBiH-a
donijetom na njegovom Prvom zasjedanju 25. novembra 1943. u Mrkonjić Gradu
uspostavljeno je teritorijalno jedinstvo i obnovljena državnost BiH. Odlukama
koje je ZAVNOBiH donio na Drugom zasjedanju, održanom u Sanskom Mostu od 30.
juna do 2. jula 1944., BiH je konstituirana u svojim povijesnim granicama kao
država ravnopravnih građana Srba, Muslimana (Bošnjaka) i Hrvata, odnosno kao
federalna jedinica u okviru Demokratske Federativne Jugoslavije (DFJ). Ove
odluke sazrele su i donijete u kontinuitetu i uslovima velikog antifašističkog
rata na tlu BiH 1941-1945. godine.
Međutim, ideja da i BiH
bude ravnopravna, šesta federalna jedinica unutar buduće zajedničke države,
sporo se prihvatala u vrhu Komunističke partije Jugoslavije (KPJ). Kao što je
poznato, na Petoj zemaljskoj konferenciji KPJ, održanoj u Zagrebu jula 1940. godine,
stav KPJ je bio da BiH u nekoj budućoj zajedničkoj državi može imati samo
političku autonomiju, ali ne i da bude federalna jedinica, ravnopravna sa
ostalih pet. Ideja političke autonomije BiH je veoma stara. Naime, potiče još
iz perioda Pokreta za autonomiju Bosne Husein-kapetana Gradaščevića iz 1831.
godine, zatim iz doba austro-ugarske vladavine u BiH, i na kraju JMO je svo
vrijeme svoje aktivnosti u Kraljevini SHS/Jugoslaviji insistirala na političkoj
autonomiji BiH. Čak su Muslimani i u Drugom svjetskom ratu, nezadovoljni vlašću
Nezavisne Države Hrvatske (NDH), u decembru 1942. uputili Memorandum kancelaru
Trećeg rajha tražeći autonomiju BiH pod njemačkom vlašću.
KPJ prihvata političku
autonomiju BiH, koja je kao “ideja autonomije bliska muslimanskim masama”, ali
naglašava da njihovo “shvatanje autonomije nema ničeg zajedničkog s parolom
bosanskog begovata.” KPJ dalje kaže “da
parolu slobodne i izmirene BiH treba odmah popularisati, naročito među srpskim
masama” i time eksplicitno priznaje ko je,
ustvari, najveći protivnik političke autonomije BiH. I danas je slično, dvadeset
godina nakon potpisanog Dejtonskog sporazuma, kao što je bilo i 1992. godine.
Iste političke snage su ne samo osporile nezavisnu i samostalnu BiH, nego su je
rušile i razarale, izvršivši i genocid nad Bošnjacima.
Na preporuku Prvog
zasjedanja AVNOJ-a, koje je održano 26. i 27. novembra 1942. u oslobođenom
Bihaću, u svim budućim federalnim jedinicama zajedničke države formirana su
zemaljska antifašistička vijeća narodnog oslobođenja, osim u Srbiji.
Zemaljsko antifašističko
vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske (ZAVNOH) održano je 13. i 14. juna 1943. u
Otočcu (prva) i Plitvicama (druga sjednica).
Inicijativni odbor za
osnivanje Antifašističkog sobranja narodnog oslobođenja Makedonije (ASNOM)
formiran je 2. augusta 1943. u selu Otaševu kod Prespe.
Zasjedanje Slovenačkog
narodnooslobodilačkog odbora (SNOO) kao vrhovnog organa vlasti održano je od 1.
do 3. oktobra 1943. u Kočevju.
Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog
oslobođenja Crne Gore i Boke Kotorske konstituirano je 15. i 16. novembra 1943.
u Kolašinu.
Zemaljsko
antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Sandžaka (ZAVNOS) održano je 20.
novembra 1943. godine u Pljevljima.
U Srbiji nije nikada
održano niti je formirano zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja.
Tokom 1941. funkcionirao je Glavni narodnooslobodilački odbor (GNOO), kao što
su i u svim drugim zemljama i pokrajinama funkcionirali takvi NOO. Za takvo
stanje u Srbiji objašnjenje je dao sam Josip Broz Tito rekavši: “Ova razlika
dolazi otuda što je u Srbiji – zbog velikog terora okupatorskih trupa,
nedićevaca i četnika Draže Mihailovića – bilo nemoguće, putem najširih izbora,
izabrati odgovarajući organ.”
Rata i terora i svega
što donosi rat bilo je i u BiH mnogo više, gdje su se desile najteže bitke u
toku NOR-a na tlu Jugoslavije, pa su ipak održana dva zasjedanja AVNOJ-a i tri
ZAVNOBiH-a. Biće prije da u Srbiji nije bilo dovoljno interesanata za borbu
protiv Nijemaca, a pogotovo protiv četnika, nedićevaca i ljotićevaca.
Da li je najveći dio
Srbijanaca ili bio u četnicima, nedićevcima, ljotićevcima, ili bio indiferentan
prema NOP-u? Uostalom, tek početkom 1943. i tokom 1944., nakon definitivnog
sloma četnika u Bici na Neretvi, počinje naglo formiranje partizanskih odreda u
Srbiji.
Uostalom, i Moša Pijade
na Drugom zasjedanju ZAVNO Hrvatske “izražavajući mišljenje o širokom učešću
inteligencije u partizanskom pokretu u Hrvatskoj, trezveno je primijetio da
takva tendencija ni približno ne postoji u Srbiji”.
Na tragu gornje tvrdnje
vrijedi ovdje spomenuti i ZAVNO Sandžaka. KPJ je politički vrlo mudro i
principijelno, rješavajući nacionalno pitanje u Jugoslaviji, predvidjela
političku autonomiju za Sandžak formiranjem ZAVNO Sandžaka, jer su u njemu
izmiješani živjeli Bošnjaci i Srbi. Međutim, na Drugom zasjedanju ZAVNO
Sandžaka, održanom 25. marta 1945. u Novom Pazaru, on se samoukinuo. U
literaturi se nalaze podaci da su većina vijećnika predlagali da se Sandžak ne
dijeli između Srbije i Crne Gore, odnosno da pripadne jednoj ili drugoj republici,
ako ne može ostati autonoman. Komisija AVNOJ-a koja je likvidirala ZAVNO
Sandžaka bila je u sastavu: Moša Pijade, Mile Peruničić i dr. Rade Pribičević.
Dokumenti koji sadrže ovu odluku Komisije AVNOJ-a su zagubljeni i nema tragova o odluci ove Komisije u
dostupnim dokumentima.
Iz istih ili sličnih
razloga se iz redova KPJ, ali i jugoslavenskih historičara, objašnjava zašto je
trebala proći puna godina dana od Prvog zasjedanja AVNOJ-a da bi se održalo
Prvo zasjedanje ZAVNOBiH-a. Razlozi rata sigurno nisu jedini. Jedan od razloga
je i činjenica da neki kadrovi iz vrha KPJ nisu bili za ravnopravnost BiH u
budućoj zajedničkoj državi.
Uostalom, ovdje vrijedi
spomenuti i stav Rodoljuba Čolakovića, predsjednika prve vlade NR BiH nakon
rata, koji je u januaru 1942. u Ivančićima kod Sarajeva, prilikom rasprave o
saradnji četnika i partizana ili tačnije o četničkoj izdaji, rekao “da Srbi ne
mogu izdati”. Čolaković će čak i na Trećem zasjedanju ZAVNOBiH-a, održanom od
26. do 28. aprila 1945. u oslobođenom Sarajevu, i nakon što je definitivno na
Drugom zasjedanju AVNOJ-a potvrđeno da BiH čine tri naroda, izjaviti “da se
Muslimani još nisu nacionalno opredijelili”. Ovakvo “sektaštvo”, kako su to
popularno govorili komunisti, srpskih partijaca, pratilo je KPJ/SKJ do raspada
Jugoslavije. Rezultat shvatanja da su neki narodi u Jugoslaviji bili
“ravnopravniji” od drugih je poznat. Uostalom, kao što je poznato, upravo na
problematiziranju saradnje između partizana i četnika „pao“ je čuveni partizan,
revolucionar i i bošnjački političar Pašaga Mandžić sedamdesetih godina prošlog
stoljeća.
Slično shvatanje iznosi
i Đuro Pucar Stari, poznati bh. narodni heroj i političar. Uoči samog Prvog
zasjedanja ZAVNOBiH-a, u raspravama on iznosi tezu da “.. srpskome narodu
pripada čast i slava što je ideju bratstva unio među Muslimane i Hrvate… i da
srpski narod prednjači i u izgradnji bh. državnosti. Te uloge srpskog naroda
treba da budu svjesne i muslimanske i hrvatske mase”. On dalje nastavlja da “…
osjećanje Muslimana kao cjeline koči brzu orijentaciju Muslimana prema NOP-u”. Niko od vijećnika ZAVNOBiH-a mu nije replicirao, uprkos činjenici da su
u tom periodu četnici i partizani, uglavnom, zajedno (četničko-ustanički
zločini nad bošnjačkim stanovništvom u Kulen Vakufu, Koraju, Borču i širom
istočne Bosne i šire u Sandžaku, cijelim tokom rijeke Lim).
Diskusije oko položaja
BiH u novijoj jugoslavenskoj državnoj zajednici intenzivirane su u ljeto 1943.
Naime, u junu 1943. ZAVNO Hrvatske je donio rezoluciju u kojoj se izjasnio za
slobodnu i demokratsku Hrvatsku u bratskoj zajednici sa slobodnom Srbijom,
slobodnom Slovenijom, slobodnom Crnom Gorom, slobodnom Makedonijom i slobodnom
BiH. To je prvi put da je BiH spomenuta kao ravnopravna članica sa ostalim
jugoslavenskim zemljama.
Stavu da BiH bude
posebna federalna jedinica doprinijelo je gledište Pokrajinskog komiteta (PK)
KPJ za BiH koji je smatrao da je najpravednije i najbolje rješenje “sa
stanovišta naroda BiH i sa stanovišta jugoslavenske zajednice da BiH bude
zasebna federalna jedinica”. Ovakav stav je saopćen CK KPJ. Međutim, “depeša
kojom je obaviješten CK KPJ o stavu PK KPJ za BiH o formiranju BiH kao posebne
federalne jedinice u sastavu Demokratske Federalne Jugoslavije (DFJ), nije
sačuvana.”
Međutim, iako su pred
samo Prvo zasjedanje ZAVNOBiH-a, u novembru 1943, svi članovi PK KPJ za BiH
bili za stav da BiH bude federalna jedinica buduće zajedničke države, to nije
bio slučaj sa nekim članovima CK KPJ i Vrhovnog štaba NOV.
Naime, članovi CK KPJ
koji su bili zaduženi da sastave nacrt odluke o federativnom uređenju
Jugoslavije, među kojima su bili Moša Pijade, Milovan Đilas, Sreten Žujović i
Edvard Kardelj, nisu bili za to da i BiH bude federalna jedinica. Kardelj je
nakon ubjeđivanja članova PK KPJ za BiH Avde Hume, Rodoljuba Čolakovića i
Pašage Mandžića prihvatio stav o BiH kao jednoj od šest federalnih jedinica. Na
kraju je, uoči samog Prvog zasjedanja ZAVNOBiH-a, presudio Josip Broz Tito.
Humo dalje tvrdi:
“Članovi CK KPJ, osim druga Kardelja, koji se s nama složio i predložio da
razgovaramo još sa drugom Titom, zastupali su mišljenje da BiH ne može biti
republika jer ne postoji bosansko-hercegovačka nacija, i da je republika
nacionalna kategorija. Osim toga, oni su
sumnjali u definiciju o Muslimanima kao naciji, ne vjerujući čak da bi se i u
socijalizmu Muslimani mogli razviti kao nacija. Ne ulazeći u problem sa
realnom političkom argumentacijom o tome kako su se Muslimani tada osjećali i
kako će se ubuduće osjećati i kakav im je bio istorijski, društveno-ekonomski i
kulturni razvoj, oni su tada imali pred očima staljinističke principe o narodu
koji postaje nacija i u tu krutu i skolastičku definiciju nikako nisu mogli da
uklope Muslimane kao naciju. Zbog toga, što se nismo složili sa drugovima iz CK
KPJ, otišli smo kod Tita i iznijeli mu argumente obadvije strane. On je zajedno
sa Kardeljom prihvatio našu koncepciju, a mi smo se poslije bacili na
posao”.
Tako je konačno
zakazano Prvo zasjedanje ZAVNOBiH-a 25. i 26. novembra 1943. u Mrkonjić Gradu
(Varcar Vakufu). Iz cijele BiH prisustvovalo je 247 delegata od kojih su 173
izabrana za vijećnike, a 58 predloženo iz BiH za vijećnike Drugog zasjedanja
AVNOJ-a, koje je održano za tri dana, 29. novembra 1943., u susjednom Jajcu.
Pored proglasa narodima
BiH, donešena je i Rezolucija ZAVNOBiH-a koja konstatira da BiH nije ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska, nego je
i srpska, i hrvatska, i muslimanska.
Negacija ne dozvoljava
da Bosna bude podijeljena između njena tri naroda, dok afirmacija znači da ona
jednako pripada trima njenim narodima. Na ovaj način izražen je suverenitet BiH
koji je nedjeljiv, jer suverenitet pripada cjelini, a ne dijelovima. Dijelovi
(narodi BiH) nisu konstituirali Bosnu, već su oni u njoj nastali. Uvjetno, ona
je starija od njih.
Prevedeno na
svakodnevni jezik to znači da BiH jednako, na cijeloj svojoj teritoriji,
pripada svima koji u njoj žive, odnosno, da BiH samoj sebi pripada, svome
historijskom biću. Ovo je odgovor koji važi i danas na pitanje: Čija je Bosna?
Ovom rezolucijom
ZAVNOBiH je obnovio državnost BiH i izvršio njenu rekonstituciju, davši joj
demokratski sadržaj koji garantira punu ravnopravnost i njenih građana i njenih
naroda, a protiv svake podjele.
Nažalost, ove velike
ideje, demokratija, antifašizam, federalizam, ravnopravnost naroda, bratstvo i
jedinstvo, KPJ će djelimično iznevjeriti nakon što je, definitivno i de jure i de facto, preuzela vlast u FNRJ 1945. godine, uvodeći politički
monopol u vladanju novom državom.
Iako KPJ i NOP (AVNOJ,
Vrhovni štab, ZAVNOBiH, Glavni štab i NOO) u svim svojim dokumentima
(rezolucije, deklaracije, naredbe, uredbe, proglasi itd.), spominje Muslimane
kao narod, oni će nakon rata “iščeznuti”, tako da će ministar za Ustavotvornu
skupštinu (Konstituantu) Jugoslavije Milovan Đilas odbiti zahtjev Huseina –
Husage Ćišića (partizanskog prvoborca iz Mostara), da grb nove države dobije
šestu baklju koja bi predstavljala šesti narod. Naime Ćišić je, u raspravi
prilikom donošenja novog ustava, tražio da šesti narod budu Muslimani, odnosno,
on traži tada da im se vrati njihovo historijsko ime – Bošnjaci. Nažalost, Ćišić
je ostao usamljen u svome zahtjevu. Đilas je replicirao da parlament ne može
“raspravljati da li su Muslimani nacionalna grupa ili nisu … to je jedno
teorijsko pitanje, o kome se ljudi mogu prepirati na ovaj ili onaj način, ali
ni u kojem slučaju ne može se rješavati jednim dekretom.
Ako se takav prijedlog
motivira time da bi šestu buktinju trebalo unijeti kao simbol šest federacija on
bi mogao biti predmet rasprave, ali pošto se stalo na stanovište da svaka
nacija ima da dobije svoju buktinju, onda u svakom slučaju mora biti samo pet
buktinja. Time, razumije se ne mislim negirati posebne crte kod Muslimana, koje
danas postoje.”
U prvom Ustavu FNRJ od
31. januara 1946. nije bilo mjesta za Muslimane i oni “nestaju”, iako ih je
bilo svo vrijeme rata u svim proglasima KPJ, a posebno Vrhovnog štaba. Trebat
će punih 25 godina da ponovno „steknu“ status naroda, doduše opet pod
religijskim imenom.
I Ustav NR BiH od 31.
decembra 1946. spominje narode BiH, ali ne poimenice, taksativno ih ne nabraja,
kao što je bio slučaj u svim relevantnim dokumentima NOP-a. S obzirom da u
našem jeziku i dva čine množinu, onda je vrlo lahko logički dokazati da se pod
narodima BiH podrazumijevaju samo Srbi i Hrvati, a pogotovo kada se uzme u
obzir da su Muslimani eksplicite “izbačeni” iz saveznog ustava. U ratu je bilo
muslimanskih brigada, a u miru ti isti preživjeli Muslimani “nestaju”.
KPJ, također, nakon
rata ne postupa jednako sa jednakim. Iako su i ustaše i četnici bili fašisti, i
kako se to govorilo “domaći izdajnici”, na kraju rata i nakon rata nova vlast
se s pravom rigorozno obračunala sa ustašama, ali nije na isti način i sa
četnicima. Njima je, ipak, prilično “progledano kroz prste”. Uostalom, zar i
tajna jugoslavenska policija skoro do raspada Jugoslavije nije uglavnom
progonila bivše ustaše po zapadnim zemljama i Južnoj Americi, ali malo ili
nikako četnike u istim tim zemljama. Zašto je tako bilo nije teško zaključiti.
Očito je da mnogi kadrovi u vrhu vlasti, odnosno komunisti, nisu nikada
prihvatili ravnopravnost svih jugoslavenskih naroda, jer su smatrali da su neki
“ravnopravniji”. Da li ta vlast nije htjela ili nije smjela primijeniti jednake
aršine za jednake zločine, odnosno jednako se obračunati sa svim fašizmima
unutar svih jugoslavenskih naroda? Rezultat takvog odnosa je i agresija na BiH
i gori i strašniji zločini nad Bošnjacima u BiH
u periodu 1992.-1995. godine, nego što su isti zločinci ili njihovi
potomci počinili nad njima u Drugom svjetskom ratu od 1941.-1945. godine.
Nakon oslobođenja
zemlje, “pošto je Beograd bio ponovo određen da postane politički centar
Jugoslavije, ogroman priliv novopečenih srpskih partizana velikodušno se našao
kako predstavlja jugoslavensku administrativnu strukturu koja je još uvijek
bila u formiranju. Međutim, pošto su mnogi od ovih zadocnjelih partizana imali
četničke korijene, oni su bili skloni da Komunističku partiju vide kao vozilo
za restauraciju i provođenje srpske hegemonije”.
Naravno, ovim se nikako
ne želi osporiti antifašistička borba i veliki doprinos KPJ u organiziranju
otpora fašizmu i oslobođenju zemlje. Mora se priznati: jedino moralno i časno
je bilo od 1941. do 1945. godine biti u partizanima u tadašnjoj Jugoslaviji.
Sve drugo je bilo fašizam, izdaja ili kukavičluk.
Međutim, KPJ nije imala
pravo monopola na antifašizam što je ona često činila. Antifašizam nije nikada
bio, niti se poklapao sa komunizmom. Titova Jugoslavija mogla se dičiti u tadašnjem
demokratskom antifašističkom svijetu, nakon velike pobjede nad fašizmom,
čuvenim Muslimanskim rezolucijama iz 1942. godine, jer je to bio prvi “krik
slobode” (Muhidin Pelesić) u porobljenoj Evropi. Međutim, nova vlast je potpuno
ignorirala ovaj visoko moralni, hrabri i patriotski čin bošnjačke uleme i
građana, kojim su tražili zaštitu Jevreja, Srba i Roma od ustaške vlasti, samo
zato što nisu podržavali komunističku ideju.
I danas, vrlo često, pojedinci, političke
partije i grupe (proizašle iz Saveza komunista i boračkih organizacija iz
Drugog svjetskog rata) smatrajući da je antifašizam njihov monopol, osporavaju
antifašizam novim antifašistima, borcima i građanima koji su branili BiH
1992-95. godine, također od fašizma. I to treba jasno i glasno istaći i smoći
hrabrosti i poštenja i reći ko su u ovoj agresiji i ratu protiv BiH bili
fašisti, a ko su bili antifašisti. Historija je to zabilježila, da su to oni
koji su branili BiH, bez obzira na sva politikantstva, kako naših političara,
tako i međunarodne zajednice.
U tom smislu, također,
treba reći i slijedeće, jer se čuju i takvi glasovi od istih subjekata. Naime,
u najmanju ruku neistina je i nemoralno je tvrditi po istom principu da je KPJ
od 1941. do 1945. organizirala otpor, što je tačno, dok istovremeno tvrditi da
se u agresiji na BiH od 1992. do 1995. “narod sam samoorganizirao” i da je
“otpor pružen spontano”. U suštini, ne želi se reći istina i priznati onima
koji su organizirali odbranu BiH da su zaslužni za to. Samo zbog političkog ili
ideološkog neslaganja, neki raniji antifašisti, potpuno neopravdano, današnjim
antifašistima osporavaju njihove zasluge za odbranu BiH u novije doba. A upravo
naša domovina BiH traži ujedinjenje svih antifašista: i onih iz perioda
1941-45. i ovih iz 1992-95.
Također, treba
naglasiti, da se novi antifašisti ne trebaju plašiti starih antifašista zato
što su neki među njima bili komunisti. Komunizam je propao, a fašizam i dalje
živi. Stoga je aktualizacija antifašizma šansa za budućnost BiH.
Antifašističkom borbom stari antifašisti su oslobodili zemlju, dok će mladi
istom borbom ući u Evropu, jer fašizmu u njoj nema mjesta. To vidimo svaki dan.
U tom smislu nema napretka BiH bez njene dosljedne defašizacije.
(The Bosnia Times)
