INTERVJU
– Iako sam Albanac srpsko-hrvatskog porijekla, Beograđanin
sazrio u New Yorku, ja sam totalni Sarajlija. Znam da to nema nikakvog smisla,
ali je to tako. Sarajevo volim, puno. Ljubav se ne može objašnjavati. Moj otac
je tamo rođen, u Sarajevu sam služio vojsku. Dok sam odrastao, sve mi je iz
Sarajeva bilo cool – rekao je u intervjuu za Globus sin velikog glumca Bekima
Fehmiua, Uliks, koji već 20 godina živi u New Yorku gdje ima pekaru.
FOTO: Fehmiu (Arhiva)
Jedan od najzanimljivijih filmova predstojećeg Zagreb Film
Festivala debitantski je igrani film “Naša svakodnevna priča” rediteljice Ines
Tanović, ujedno i bosanskohercegovački kandidat za Oscara. U fokusu ove drame
raspad je sarajevske porodice srednje klase u posttranzicijskom društvu, a
glavnu ulogu tumači Uliks Fehmiu, sin velikog jugoslavenskog glumca Bekima
Fehmiua i glumice Branke Petrić, koji već 20-ak godina živi u Americi. Iako je
u stvarnom životu potpuno različit od lika koji glumi, Uliks Fehmiu iznimno je
dojmljiv u ovoj ulozi, baš kao i njegovi filmski roditelji, Jasna Bery i Emir
Hadžihafizbegović. Kako mu je bilo poistovjetiti se s ulogom Saše, čovjeka bez
posla i perspektive koji se u 40. godini vraća živjeti s roditeljima nakon
raspada braka?
– Bio sam siguran da nisam za tu ulogu. Smatrao sam da imam
previše godina i da su me problemi s kojima se glavni junak suočava prošli. Rediteljica
filma imala je suprotno mišljenje, bila je uvjerena da baš ja trebam igrati tu
ulogu. Krenuli su naši dugi razgovori preko Skypea i Vibera. Predlagao sam joj
razne stvari koje bi liku Saše dale više razloga da ga ja igram. Ines bi me
vrlo pažljivo saslušala, čak se ponekad i slagala sa mnom, da bi mi već
sutradan priopćila suprotno. Na kraju sam igrao Sašu baš kako ga je Ines
zamislila. Tokom snimanja sam se pitao što je vidjela zajedničko u meni i Saši?
Ja sam od rata pobjegao, Saša je u ratu bio. Ja sam otišao iz roditeljskog doma
u dvadeset i trećoj, Saša je kod mame i tate u četrdesetoj. Otkad znam za sebe
nešto radim, Saša je bez posla. Shvatio sam da su uloge koje sam odigrao otkad
sam ponovo krenuo glumiti u regiji uloge pripadnika te generacije 90-ih, čije
su sudbine drastično promijenjene ratom. Dijelimo istu sudbinu iako smo potpuno
različiti – objašnjava Fehmiu, koji se odlično snašao u ulozi Sarajlije. Koliko
dobro poznaje Sarajevo i mentalitet tamošnjih ljudi?
– Iako sam Albanac srpsko-hrvatskog porijekla, Beograđanin
sazrio u New Yorku, ja sam totalni Sarajlija. Znam da to nema nikakvog smisla,
ali je to tako. Sarajevo volim, puno. Ljubav se ne može objašnjavati. Moj otac
je tamo rođen, u Sarajevu sam služio vojsku. Dok sam odrastao, sve mi je iz
Sarajeva bilo cool. Zdravko Čolić, Indexi, Mirza Delibašić, Dugme, Pušenje,
Sidran, Plavi orkestar, Nadrealisti, Audicija, Đura… Svi jurimo sjećanja svog
djetinjstva, ovi gore su bili moje. Strašno sam patio kad je Sarajevo bilo pod
opsadom, možda sam zbog njega i otišao. Koliko ga poznajem? Sigurno ne
dovoljno. Tamošnji mentalitet? Za mentalitet ne znam, ali za srce znam. Veliko.
Prije odlaska u Ameriku 1993. godine, Uliks Fehmiu glumio je
u filmovima “Crni bombarder”, “Bulevar Revolucije” i “Vizantijski plavo”, no
proslavila ga je uloga u predstavi “Zapali me” iz 1992. godine, u kojoj je
glumio homoseksualca. Kako je ta uloga tada bila prihvaćena?
– Sjajno, ovacijama. Jugoslavija je bila mnogo liberalnije i
progresivnije društvo nego što su to danas Srbija ili Hrvatska. 1992. su još
postajali ostaci te otvorenosti, u životu i u teatru – kaže Fehmiu, koji je u
toj predstavi upoznao i svoju sadašnju suprugu, također glumicu Snežanu
Bogdanović. Kao Albanac rođen i odrastao u Beogradu, je li tokom života u
Beogradu osjećao netrpeljivost između Srba i Albanaca?
– Naravno, ali ne na ovaj današnji način. Djeca znaju biti
okrutna. Svi koji su malo različiti od svoje sredine u jednom trenutku dožive
neku vrstu neugodnosti. I dok god postoji sistem koji vas štiti od takve vrste
ponašanja, u redu je, to je život. Ali kad sistem krene promovirati tu mržnju i
netrpeljivost, to onda dovodi do nesagledivih posljedica – ističe Fehmiu i
dodaje da je upravo sistematizirano širenje mržnje bilo okidač koji ga je
natjerao da se preseli u Ameriku.
– Strašno je kad čovjek izgubi sebe i postane dio rulje, kad
izgubi individualnost. Bila ona nacionalna ili religijska. Čovjek pripadnik
rulje u stanju je učiniti grozote koje nikad ne bi učinio kao pojedinac. Budući
da sam ja pomiješan albansko-srpsko-hrvatskom kombinacijom, ta me bolest nije
htjela. Bio sam cijepljen protiv nje kad sam bio mali. I to mi je pomoglo da
sačuvam svoje ja.
Po dolasku u Ameriku Uliks i Snežana otvorili su pekaru,
koja im je glavni izvor prihoda, a već nekoliko godina u Beogradu imaju i
producentsku kuću.
Ako možemo peći kruh u New Yorku o kojem ništa nismo znali,
zašto ne bismo mogli s vremena na vrijeme raditi malo teatra ili filma? Naučili
smo da je mnogo više vremena potrebno da se napravi film nego kruh, ali smo
strpljivi i sviđa nam se da od ništa na kraju ispadne nešto – smatra glumac I
pekar, kojega smo pitali i koji mu je savjet slavnog oca bio najkorisniji?
– Životni i glumački savjet bio je isti: vjeruj u sebe, što
god da radiš. Uvijek. Kad pogledam unazad, zapitam se kako sam za razne stvari
imao petlje? – pita se Fehmiu, koji je kao tinejdžer želio postati muzičar.
Zajedno s mlađim bratom Hedonom čak je bio osnovao i srednjoškolski bend, no
gluma je na kraju ipak prevagnula, a najveća glumačka podrška bio mu je glumac
Bata Stojković, legendarni Laki Topalović iz “Maratonaca”.
– Bata je bio klasni kolega moje majke. Bili su vrlo bliski
i njihovo prijateljstvo trajalo je sve do Batine smrti. Bekim ga je također
volio, iako je njihov odnos bio dosta kompliciran. Ja sam odrastao u bifeu
Jugoslovenskog dramskog pozorišta. Bata je uvijek bio pažljiv prema meni. Kad
bi nam dolazio u goste, u svakom džepu odijela imao bi po jednu čokoladu. I
lovu. I to je tako bilo do kraja, čokolade su prestale u jednom trenutku, ali
lova ne. Kad sam polagao prijemni za glumu, on me gledao. Bio je prisutan u
dvorani, a da ja to nisam ni znao. Kad sam izašao sa scene sav uspuhan i dezorijentisan,
on me čekao na izlazu. Zagrlio me snažno i rekao nešto, ne sjećam se više što,
ali takve stvari se ne zaboravljaju.
Otkako je u Americi, više radi na filmu nego u teatru.
Nedostaje li mu rad u pozorištu?
– Da, jako. Nedostaje mi taj teatarski scenarij: počinju
probe, svi se okupljaju ujutro, pije se kahva, puše se jutarnje cigarete. A
onda se sjeda za stol i kreće razgovor o komadu, o umjetnosti, o životu. Nema
ljepšeg posla. Siguran sam – odlučno odgovara Fehmiu, koji glumi i u ovo
proljeće premijerno izvedenoj predstavi “Romeo i Julija”, u režiji Mikija
Manojlovića, inače prvoj srpsko-albanskoj koprodukciji.
– Prije 20-ak godina kad sam otišao iz Beograda, igrati ovu
predstavu bilo je nemoguće. Miki mi je još prije dvije godine rekao da s
Jetonom Nezirajem (koproducent predstave, op.a.) sprema “Romea i Juliju” sa
srpskim i albanskim glumcima. Bio sam zainteresovan, ali sam sumnjao da će se
predstava dogoditi. I kad smo napokon krenuli s probama, još sam imao određenu
dozu sumnje. Čak i da do predstave nije došlo, ne bih to smatrao neuspjehom. Ja
sam svoju platu dobio već prvog dana kad sam popio kahvu za šankom za kojim se
govorio albanski i srpski kao da je to potpuno normalno. A nije. Automobili su
vozili glumce iz Prištine za Beograd i nazad kao da je i to potpuno normalno. A
nije. Imam neviđeno razvijene antene za bilo kakvu vrstu nacionalne
netrpeljivosti. Ni jednog trenutka ničeg sličnog nije bilo, a mi smo se
nalazili usred Beograda. Mikiju je bilo stalo da se predstava izvede premijerno
u Narodnom pozorištu u Beogradu i Nacionalnom teatru Kosova. Generalno imam otpor
prema državnim institucijama, jer nam dugo ništa dobro nisu donijele. Ali mi je
jasno da će se stvari krenuti mijenjati na bolje samo kad se i država odluči
podržati toleranciju i poštovanje različitosti, kad prestane sistematski
promovirati netrpeljivost i mržnju. Mi smo kao pojedinci protiv sistema
nemoćni. Ali kad se dogodi da pojedinci, kao što su Miki i Jeton, okrenu sistem
u pravom smjeru i za veće dobro, tada se takav napor i trud mora podržati. A
najvažnije je da je predstava dobra. Ljuta, gorka, nježna, tužna, krvava. Nadam
se da ćemo doći i u Zagreb.
(The Bosnia Times, Autor: Lana Bunjevac)
