ANALIZA
Ako se Međunarodni mirovni sporazum za
Bosnu i Hercegovinu i Ustav Bosne i Hercegovine ne budu provodili, Republika
Bosna i Hercegovina može proglasiti nevažećim Međunarodni mirovni sporazum za
Bosnu i Hercegovinu i nastaviti da djeluje kao međunarodno priznata, suverena i
nezavisna država, u skladu sa Ustavom Republike Bosne i Hercegovine.
Piše: Dr. sc. Enver Išerić, thebosniatimes.ba
Dvadeset godina od popisivanja Dejtonskog
mirovnog sporazuma je prošlo. U ovoj 2015. kada se navršava dvadeset godina od
njegovog potpisivanja, održan je veliki broj okruglih stolova, stučnih rasprava
pa i međunarodnih konferencija. Učesnici svih tih rasprava su saglasni u tome
da je najveća vrijednost Dejtonskog mirovnog sporazuma zaustavljanje ubijanja
ljudi. Ja bih se usudio reći da je to njegova jedina vrijednost. Teško je naći
njegove druge pozitivne strane, jer je uspostavio ustavno ustrojstvo koje
jednostavno ne dozvoljava državi i njenim institucijama da funkcioniraju, da se
država Bosna i Hercegovina razvija i da
ide naprijed, da vladaju zakoni. Jednostavno rečeno onemogućena je
pravna država. Ako je to tako, a jeste, onda je potrebno naći izlaz iz takve
situacije. Ali kako do toga doći? Predstavnici konstitutivnih naroda i ostalih
građana u Bosni i Hercegovini trebaju na pregovarački sto staviti sva pitanja
koja trebaju rješiti da bi svima u Bosni i Hercegovini bilo kao u vlastitoj kući
i pri tome svi oni predložiti svoja rješenja. Nakon toga pregovarati dokle god
bude potrebno. Bez prekida i proglašenja pregovora propalim. U pregovorima
naravno trebaju učestvovati i političari i stručnjaci. Ako je potrebno
pregovore voditi i putem medijatora. Da li je to moguće ? Jeste, moguće je.
Teško, ali je moguće. Zbog čega je teško? Zbog toga što, npr. predstavnici
Republike Srpske pri razgovoru o rješavanju pitanje uklanjanja diskriminacije,
a na osnovu presude Evropskog suda za ljudska prava (Sejdić-Finci), jednostavno
kažu: pa to je pitanje koje trebaju rješavati Bošnjaci i Hrvati u Federaciji. A
gdje su ostali ? Gdje su Srbi u Federaciji BiH i Bošnjaci i Hrvati u Republici
Srpskoj. Pitanje izvršavanja presude Sejdić Fici nije pitanje formalne prirode,
kako se želi predstaviti od strane nekih politika i političara. To je suštinsko
i dubinsko pitanje i Bosne i Hercegovine i svih njenih građana. I to se pitanje
također ne može rješavati na način da se stvara nova podjela među njenim
granima na način da svaki narod ima glasačke listiće određene boje, kako bi se
navodno spriječilo da jedan narod drugome bira njegove predstavnike. to je nova
diskriminacija i segregacija. To ne
može. Ali, također ne može ovo pitanje biti rješeno na način da, kako predlažu
iz RS, jedan član Predsjedništva BiH bude biran iz RS. Kako bi u tom slučaju
riješili situaciju ako npr. i iz RS i FBiH najviše glasova dobije kandidat iz
reda srpskog naroda, ili npr. iz reda ostalih. Teoretski, ali i praktično, vrlo
moguće. Da li bi u tom slučaju u Predsjedništvo BiH bio izabran kanditat koji
je dobio više glasova ili bi u Predsjedništvu BiH jedan konstitutivni narod
imao dva predstavnika? Zbog toga ustavna norma ovo pitanje, kao i pitanje
izbora delegata u Dom naroda Parlamentarne skupštine BiH, mora vrlo jasno i
precizno urediti.
Ako želimo omogućiti svim građanima da se
kandiraju za članove Predsjedništva Bosne i Hercegovine, a istovremeno smanjiti
mogućnost da jedan konstitutivni narod bira članove Predsjedništva iz reda
drugog konstitutivnog naroda, članovi Predsjedništva trebaju da se biraju
neposredno tako da svaki glasač glasa za popunjavanje jednog mjesta u
Predsjedništvu, a da se sastav Predsjedništva utvrđuje tako što se sabiraju
glasovi svih kandidata iz reda bošnjačkog, hrvatskog i srpskog naroda kao i
kandidata iz reda ostalih tako da se dobiju četiri zbira. Tri najveća zbira
određuju iz kojeg konstitutivnog naroda i iz reda ostalih će biti članovi
Predsjedništva. Kandidati iz svake od grupacija kandidata, koja je na osnovu
predhodnog stava dobila mjesto u Predsjedništvu, koji su dobili najviše
glasova, bit će izabrani u Predsjedništvo. Samo je to demokratski način kojim
se osigurava jednako aktivno i pasivno biračko pravo.
Velike rasprave se vode također i o
teritorijalnom preustroju BiH, a radi, kako se ističe, osiguranja ravnopravnosti hrvatskog naroda sa
Bošnjacima i Srbima. A to je također potpuno pogrešan put. Svaka teritorijalna
podjela, postojeća (ovakva kakva jeste) ili neka nova, gubi svoj smisao zbog
presude Ustavnog suda BiH,Broj U 5/98 III od 01. jula 2000. godine, kojom je
utvrđeno da su konstitutivni narodi ravnopravni na cijelom prostoru BiH.
Stvaranje novih entiteta sa isključivo nacionalnim predznakom i po nacionalnom
kriteriju bilo bi moguće samo ukoliko bi se i na nivou države BiH i na nivou
svakog entiteta osiguralo efikasnije donošenje odluka i to na takav način da
domovi naroda odlučuju samo o pitanjima koja su prethodno utvrđena kao pitanja
vitalnog nacionalnog interesa, a da o svim drugim pitanjima odluke donosi
Predstavnički dom.
Svako drugo rješenje (i sadašnje i buduće)
je protivno presudi Ustavnog suda BiH kao što su protivna i uspostavljena
asimetrična rješenja u važećim entitetskim ustavima po pitanju sastava
zakonodavne vlasti RS (Narodna skupština
i Vijeće naroda) i Parlamenta FBiH (Predstavnički dom i Dom naroda) sa
različitim nadležnostima Vijeća naroda u RS i Doma naroda u FBiH, ali i po
pitanju nadležnosti predsjednika, odnosno potpredsjednika jednog i drugog
entiteta.
Bosna i Hercegovina je u ozbiljnom zastoju
razvoja demokratije, poštovanja ljudskih prava, provođenja reformi potrebnih za
priključenje EU, poštovanja principa ustavnosti i zakonitosti i na kraju u
ozbiljnom zastoju provođenja Dejtonskog mirovnog sporazuma. Zbog toga bi, ako vrlo
brzo ne otpočnu pregovori i ne budu postignuti dogovori o najvažnijim
pitanjima, trebalo napraviti reviziju, odnosno stepen izvršenih obaveza koje
proizilaze iz Dejtonskog mirovnog sporazuma i nakon toga utvrditi dalje pravce
djelovanja. Jedan od mogućih pravaca je i nastavak djelovanja u skladu sa
Ustavom Republike Bosne i Hercegovine kako je definirano Ustavnim zakonom o
izmjenama i dopunama Ustava Republike Bosne i Hercegovine, a kojim je Skupština
Republike BiH praktično dala saglasnost za potpisivanje Dejtonskog mirovnog
sporazuma, a samim tim je data saglasnost i na Ustav BiH kojim je preoblikovano
unutrašnje uređenje Bosne i Hercegovine.
Član 1. Ustavnog zakona o izmjenama i
dopunama Ustava Republike Bosne i Hercegovine, koji je donesen na sjednici
Skupštine Republike Bosne i Hercegovine održane 12. decembra 1995. godine, a
objavljen u Sl. Listu RBiH broj 49/95, glasi: „Republika
Bosna i Hercegovina, ostvarujući svoja suverena prava, može svoje unutrašnje
uređenje preoblikovati u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine, u okviru
Međunarodnog mirovnog sporazuma za Bosnu i Hercegovinu.
Ako se Međunarodni mirovni sporazum za
Bosnu i Hercegovinu i Ustav Bosne i Hercegovine ne budu provodili, Republika
Bosna i Hercegovina može proglasiti nevažećim Međunarodni mirovni sporazum za
Bosnu i Hercegovinu i nastaviti da djeluje kao međunarodno priznata, suverena i
nezavisna država, u skladu sa Ustavom Republike Bosne i Hercegovine.
(The Bosnia Times)
