ESEJ
Govor
vrijeđanja, omalovažavanja i mržnje prema islamu i muslimanima, sve češće ulazi
i na vrata političkih institucija pa čak i parlamenata većeg broja europskih
država članica EU
Piše: Akademik Ferid Muhić, thebosniatimes.ba
Kristofer
Koldvel naglašava potrebu da se isključi kulturni utjecaj islama na Europu,
zbog toga što dovodi do većeg broja problema. Tako, prema njegovoj ocjeni,
islam praktično ne razlikuje, ne razdvaja, ne dijeli društvo na crkveni i
sekularni dio, nego ga posmatra kao organsko jedinstvo ova dva aspekta, dok Evropa
insistira na sve jačoj podijeli i razdvajanju crkve od države. Isto tako, evropske
aspiracije za što veću kulturnu i religijsku toleranciju, bitno ograničavaju
njihovu sposobnost da kritikuju islam danas, na način na koji je nekada Islam
kritikovao kršćanstvo. Kao dokaz i ilustraciju ove tvrdnje Koldvel navodi sve
brojnije tužbe muslimana koji se pozivaju na evropske zakone o
zabrani govora mržnje (hate speech),
da bi se odbranili od svake, pa i opravdane kritike, izvrćući ih u primjere
vrijeđanja islama i muslimana. Istovremeno, dodaje kolumnista Koldvel,
slučajevi otvorenog nasilja i zločinački akti kakvo je bilo ubistvo režisera
Teo van Goga, zbog kritičkog tretmana žene u islamu u filmu Potčinjavanje (Submission), potvrđuju
netolerantnosti muslimana na pravo i slobodu izražavanja!
Interesantno je da ni Kristofer Koldvel, kao i niko od
njegovih čitatelja, ne vidi da ovdje nema nikakve protivrječnosti. Naprotiv,
muslimani koji u svojoj kulturi očigledno ne poznaju uvredljiv govor kao stavku u inventaru slobodne komunikacije i
prava na slobodu izražavanja, principijelno, iz dubine sopstvene kulturne
tradicije, protestuju protiv govora mržnje pozivajući se, kao dobri građani, na
postojeće zakone, kad god je moguće da se problem riješi sudski. Međutim, s
obzirom na činjenicu da je sudsko rješenje izostalo u slučaju tužbe protiv
režisera Teo van Goga, dakle da je odbijeno upravo pozivanjem na slobodu
izražavanja, koji je, u očima muslimana definitivno bio kriv upravo za zakonski proskribiran akt govora mržnje, u njihovoj odluci da sami
kazne prekršitelja, nije bilo ničeg protivrečnog, koliko god imalo mnogo toga
što je nedopustivo i sporno u ravni ocjene težine samog djela! Ovome treba dodati i činjenicu da su isti oni
mediji koji do danas ne prestaju podsjećati na ubistvo Tea van Goga, prešutili
ili jedva da su i spomenuli ubistvo muslimanke, “izbodene mučenice” u sudnici jednog njemačkog suda, samo zato što je bila pokrivena burkom, kao i njenog muža, koji je napadnut
samo zato što je svojoj supruzi dopustio da se odijeva u skladu sa islamskom
tradicijom umjesto da je prisili da se odijeva na način kako se odijevaju
ne-muslimani, koje je izvršio jedan kršćanin fundamentalist i anti-islamist, u
sudnici u Njemačkoj. O ovoj nevjerovatnoj razlici u tretmanu zločina počinjenih nad muslimanima i zločina koje počine muslimani svih
europskih medija bez izuzetka, najbolje govori činjenica da niko od urednika
tih časopisa ili TV emisija, pa i niko od miliona građana Europe koji znaju da
je ime čovjeka ubijenog zato što je vrijeđao vjerska osjećanja muslimana Teo
van Gog, sasvim sigurno ne zna ime muslimanke
ubijene u sudnici samo zbog toga što je njeno lice bilo
pokrivena burkom, kao ni ime
njenog muža ubijenog samo zato što je njen muž! Upitajte se, dragi čitatelju,
znate li vi njihova imena!?
Da bi se u
budućnosti maksimalno smanjila opasnost od ovakvih incidenata, neophodno je
putem svih medija na teritoriji EU podvući kulturološki ključnu činjenicu: Islam je kultura u kojoj se ne toleriše
uvredljiv govor. Vrijeđanje bilo koje religije najstrožije je zabranjeno
muslimanima na više mjesta u Kur’anu, kao i u desetinama sačuvanih hadisa,
dakle dokumentovanih predanja iz života poslanika Muhameda a.s.! Kao što
muslimani sankcionišu svako vrijeđanje
drugih monoteističkih religija naroda četiri
knjige, pa čak i samo ogovaranje ljudi koji nisu prisutni razgovoru, bilo
uzajamno, bilo kroz vrijeđanje i ogovaranje ne-muslimana, tako ne tolerišu ni
kada ne-muslimani vrijeđaju njih. Ova razlika u pristupu vrijeđanju svih a
posebno vjerskih osjećanja, koje je u islamu izuzeto iz kategorije prava i
slobode na govor, ujedno je bitna kulturološka i antropološka razlika
između recepcije čina uvrede kod muslimana
i kod ne-muslimana! Stoga treba sistematski i u svakoj prilici ukazivati
na ovu kulturološku razliku, da bi se ne samo izbjegle ekstremne i masovne
reakcije muslimana kakve su inicirali Salman Ruždi svojim knjigama, autor
naručenih kariktura u danskim časopisima, režiser Teo van Gog svojim filmom, i
mnogi drugi, nego i da bi se tačno
razumjeli korijeni ovih nesporazuma i na njima zasnovanih nemilih događaja!
Na žalost, čini se da smo još veoma daleko od bilo kakvih
ozbiljnijih inicijativa da se islamska i ne-islamska kulturna tradicija u
Europi suoče u kreativnom dijalogu i da se kroz takav instruktivan i otvoren
dijalog uzajamno shvate. Retorika
vrijeđanja, potcjenjivanja i difamiranja muslimana, kao i sve raširenija praksa medijskog širenja rasističkih i
nacionalističkih viceva na njihov račun, sve više dobija na popularnosti u
nekim dijelovima Europe. Pri tome, govor vrijeđanja, omalovažavanja i
mržnje prema islamu i muslimanima, sve češće ulazi i na vrata političkih
institucija pa čak i parlamenata većeg broja europskih država članica EU, na
šta nedvosmisleno ukazuje poznata novinarka Liza Bjurvald:”Umjesto da se
legitimiše kao notorni neo-nacist, donedavno anonimni Bering Brejvik (optužen za napade u Norveškoj 2011godine)
je ovaj put jednostavno prihvatio ideologiju koja se javno zastupa u našim
parlamentima, i čak u sjedištima vlada.” Podsjetimo i na činjenicu da je kampanja
protiv dozvole za gradnju munara u Švajcarskoj, tokom 2009 godine, bila toliko
uvredljiva za muslimane i tako otvoreno
neprijateljska prema islamu, da su posteri koji pozivaju na referendum, u mnogim gradovima morali biti uklonjeni zbog
svojih eksplicitno rasističkih poruka i likovnih rješenja!
Kulturni manihejizam ne-islamske europske tradicije
Anti islamska ideologija ne mora uvijek biti formulisana eksplicitno
uvredljivom retorikom. Primjer diskretnije ali ništa manje otrovne
anti-islamske, rasističke, šovinističke ideologije, predstavlja knjiga Turkey in Europe, koju je objavio autor
skriven iza pseudonima “Odysseus”. Objavljena 1900 godine, ova
obimna knjiga na svakoj od 475 stranica, legitimiše njenog autora kao tipičnog,
punokrvnog engleskog kolonijalnog gospodara, koji u sebi ujedinjuje uloge
benevolentnog prosvjetitelja i oholog gospodara. Svoje ne malo znanje pisac
direktno zloupotrebljava, stavljajući ga u službu najgore vrste europskog
šovinizma, anti-islamizma i ultra nacionalistčke arogancije. Vođen tom
kolonijalističkom slikom koju je stvorio o sebi ali i o Europi u cjelini, naš Odisej smatra za svoju obavezu da neukom
turskom i generalno, muslimanskom čitateljstvu pokaže na djelu maksimalnu skrupuloznost naučnika, koji pedantno
citira i korektno navodi izvore podataka
kojima se služi, demonstrirajući istovremeno veličanstvenu beskrupuloznost
bogomdanog mudraca kome ni na kraj pameti ne pada da obrazlaže svoje
zaključke sopštene rečenicama intoniranim kao neopozive presude vrhovnog suda,
na koje nema prava žalbe! Jer, kao što očigledno misli ovaj autor, oni (Turci,
a s njima i svi drugi muslimani) su dužni slušati njega i pamtiti njegove
riječi, a on njima nije dužan ne samo ništa objašnjavati, nego čak ni govoriti!
Ali kad im se već ukazala ta velika čast, neka otvore uši. Ovako
se skuplja činjenična građa! – kao da kaže ovaj samozvani perfidni
“Albion/Odisej” – I to je ono što i vi,
tupavi orijentalci, Turci i svi ostali muslimani, koliko god inače bili glupi,
možete naučiti ako se dobro potrudite! A ovako se tumače, jer razumijevanje
nije vama dato. To ćemo, umjesto vas, učiniti mi, inteligentni, civilizirani
Europejci, na prvom mjestu, mi Britanci! Karakteristična jednosmjerna struja,
tipična za sve predstavnike kulturnog, rasnog, nacionalnog i religijskog
šovinizma, teče kroz mozak ovog sistematski ali isto tako
jednosmjerno educiranog erudite, sa hipertrofiranom sposobnošću za kritiku, i
potpuno amputiranom sposobnošću za samokritiku. Nakon stotinu puta ponovljenih
ocjena/presuda, da su Turci glupi,
krvoločni, nesposobni da se bave uzvišenim stvarima, što se prisuje
činjenici da su muslimani, čime se čitava islamska civilizacija degradira u
svakoj prilici i u svim aspektima socijalnog života, intelektualnih sposobnosti
i moralnih odlika koliko god je moguće više, ovaj Odysseus, alias C.N. E. Eliot, direktno denuncira Turke kao narod
koji nije stvorio ništa svoje i koji, se
u tom pogledu nalazi na samom dnu ljestvice svih naroda: “Kad čovjek
bolje razmisli, Turci jedva da imaju nešto svoje, nešto što nije pozajmljeno od
drugih. Njihova religija je arapska; njihov jezik je pola arapski i persijski,
njihova umjetnost je persijska ili vizantijska…”
Njemu očigledno ni na pamet ne
pada da se pita kako u tom pogledu stoje stvari sa Englezima, odnosno
Britancima. Da se je samo letimično osvrnuo, suočio bi se sa činjenicama koje
Britance spuštaju znatno niže na onoj ljestvici naroda koji nisu stvorili
ništa: Jer, kad čovjek bolje razmisli, Britanci, a posebno Englezi, jedva da
imaju nešto svoje, što nije pozajmljeno od drugih. Njihova religija je semitska; njihov jezik je 85% romanski,
latinski i grčki; njihova umjetnost je italijansko-francuska; njihovo bogatstvo
je izgnuto eksploatacijom ljudi iz prekomorskih kolonija, i pljačkom prirodnih bogatstava durgih rasa i
naroda; kao narod oni su ponajmanje autohtoni Briti i Sasi, a mnogo više
pridošlice i uzurpatori Normani i
Romani; čak i njihov najomiljeniji trenutak – tea time at five o’clock, omogućen je čajem, napitkom od biljke iz
Azije, koja nikada nije rasla u
Engleskoj!
Pa ipak, ono što je najveći
gubitak i nenadoknadiva šteta ovakvih vještački nametnutih kriterija
inspirisanih ideološkijom supremacije i željom da se ponizi onaj Drugi, zapravo je stvaranje neke vrste
trajnog logičkog astigmatizma i totalnog sljepila pred činjenicama! Naime,
kakvi god bili u svjetlu Odysseus-ovog
kriterija, i Turci Osmanskog carstva i Britanci su na samom vrhu liste naroda
na osnovu svojih stvarnih dostignuća u politici, ekonomiji, umjetnosti,
kulturi, u ratu i u miru! Na žalost, ovo
sljepilo i astigmatizam već su uhvatili korijena i ubrzano prerastaju u veoma
raširenu bolest. U tom pogledu, malo šta se promijenilo u odnosu ne-islamske
naučne produkcije prema islamu i muslimanima
od vremena ove studije objavljene 1900 godine pod pseudonimom Odysseus, do savremenih Report Studies. Zajednički imenitelj
svih sličnih analiza, izvještaja, naučno-istraživačkih projekata kao i
političkih inicijativa ne-islamskih institucija i autora, jeste njihov otvoren
kulturni kolonijalizam. Eksplicitan, ofanzivan, brutalan; ili implicitan,
defanzivan i rafiniran – ovaj kulturni kolonijalistički mentalitet čini bez
izuzetka njihovu zajedničku referentnu tačku i markira njihov opšti
konceptualni okvir. Suština kulturnog kolonijalističkog mentaliteta otkriva se
u potpuno neupitnom uvjerenju, promovisanom u postulat, da je u odnosu
islamskih i ne-islamskih shvatanja, vrijednosti i tradicija, uvijek jedna
strana ispravna a druga u pogrešna, jedna superiorna a druga inferiorna, jedna
progresiva a druga retrogradna, pri čemu se samo po sebi podrazumijeva da je ova naša ne-islamska bez izuzetka i u
svemu ona ispravna, superiorna i progresivna,a ona njihova islamska, pogrešna, inferiorna i retrogradna.
U ovom kontekstu, kulturni
manihejizam ne-islamske europske tradicije, predstavlja ne samo zajednički
imenitelj, nego i konstantu odnosa
ne-islamske komponente identiteta
Europe, prema islamskom identitetu Europe. Samo iz perspektive
nekritičkog postuliranja ovakvog rigidnog i dogmatskog manihejskog principa, koji
sve što je islamsko klasifikuje u negativnu – a u svakom slučaju nižu – kategoriju, moguće je takvog
kapitalno ignorisanje antropološki relevantnih, pa čak i ključnih činjenica,
moguće je stvoriti sliku univerzalno i apriorno superiornog kršćanskog i inferiornog
islamskog društva, vrijednosnog sistema i duhovnog svijeta! Samo u takvoj
nekritičkoj optici ideološkog
astigmatizma, bilo je moguće promovisati partikularne modele sopstvene
kulture i tradicije u obrazac “univerzalnih ljudskih vrijednosti”, sopstveno
društvo neopozivo uzidići u idealni model “autentične realizacije slobode i
ljudskih prava”, a sopstvene moralne standarde besprizivnim autoritetom ucrtati
kao nulti meridijan koji hirurški precizno razdvaja “svijet dobra” i “svijet
zla”. Samo u ovom kontekstu mogla je nastati beskrajno arogantna predrasuda da
identitet Europe čine samo kršćanski elementi, (uz kasniju dopunsku korekciju
koja se proširila iznuđenim dodatkom judeo-kršćanski),
kao i lunatički plitka ideja da se jedna tako snažna, imanentna civilizacijska
komponenta kakva je islamska civilizacija, koja je europski identitet suštinski
oblikovala u kontinuitetu tokom poslednjih14 stoljeća i presudno odredila njen
današnji multicivilizacijski i multireligijski identitet, može eliminisati infantilnim
postupkom uobraženog pubertetlije koji u gnjevu odsiječe sliku svog brata sa
zajedničke fotografije!?
(The Bosnia Times, Izvod iz knjige Islamski
identitet Europe)