Piše: Paul Mason, thebosniatimes.ba
To je samo jedna u mnoštvu sličnih slika tekućeg raspada društvenog poretka u SAD-u koji je počeo ubistvom Georgea Floyda 25. maja, i epizoda koju ljudi u Britaniji i Evropi trebaju shvatiti kao upozorenje.
U Americi trenutno paralelno teku tri procesa: prvi je legitimna i opravdana pobuna protiv policijske brutalnosti i rasizma, kao i nespremnosti sudstva da te probleme riješi, pobuna koja je već zahvatila više od 75 gradova i nastavlja da se širi.
Drugi proces su pokušaji predsjednika Donalda Trumpa da preuzme kontrolu nad državom. Izveo je na ulice nacionalnu gardu – i prijetio angažovanjem vojske – protiv američkih građana koji koriste svoje pravo na protest. Onda će uslijediti izborna kampanja sa promijenjenim fokusom u kojoj će Trump, kao i Nixon 1968, pokušati pridobiti glasače iz bele srednje klase igrajući na kartu rasnih napetosti.
Treći proces je kontra-pobuna radikalne desnice na društvenim mrežama i sada na ulicama. Alt-right ekstremisti su se mobilizirali u rulju koja „štiti“ lokale i radnje bijelaca i uključuje se u proteste na način sračunat da proizvede ono o čemu su oduvijek maštali: rasni rat.
Antirasističke grupe ukazuju na rast broja mimova u čijem podtekstu se nalaze pozivi na građanski rat. Dolazeći građanski rat u Americi već je dobio ime – Boogaloo (preuzeto iz naslova filma „Breakin’ 2: Electric Boogaloo“). Druga popularna lozinka je Clownworld, riječ koja treba da opiše bezumlje koje vlada na današnjem zapadu, a radikalni desničari je koriste za pravdanje antisemitizma i rasizma.
Američka radikalna desnica je do ove godine bila podijeljena na libertarijansko krilo opsjednuto borbom protiv liberala i države, i krilo zagovornika bijele nadmoći opsjednuto genocidom nad crnim ljudima i Jevrejima. U trenutku kada Trump pokušava da nerede na ulicama pripiše aktivnostima Antifa „terorista“ koje finansira investitor George Soros, jasno je da je drugo krilo u ekspanziji.
Još od 2010. sam upozoravao na zabrinjavajuće širenje retoričkih i političkih fantazija o novom građanskom ratu u Americi. Sada, dok je nekoliko gradova u Americi u plamenu, a Trump se povremeno povlači u bunker ispod Bijele kuće, tradicionalni saveznici SAD-a moraju razmotriti mogućnost – zasad malo vjerovatnu – da američka demokratija implodira pod kombiniranim pritiskom korona virusa, protesta i masovne nezaposlenosti (trenutno oko 40 miliona)
Pandemija je već pominjana kao mogući povod za otkazivanje predsjedničkih izbora (Trump se protivio prijedlozima za glasanje poštom). Kada su kritičari kao što je Michael Moore upozoravali da bi Trump mogao iskoristiti vanredno stanje da otkaže izbore, skeptici su odgovarali: da, ali onda bi sigurno počeo nezaustavljiv talas protesta. Sada smo vidjeli kako se takav talas protesta može zaustaviti: masovnim angažiranjem militarizirane policije, nacionalne garde, uvođenjem policijskog sata i snaženjem naoružanih desničarskih milicija.
Kada intenzitet demonstracija popusti – i počne talas hapšenja na osnovu snimaka sa nadzornih kamera – Trump će preći u ofanzivu i pokušati da neke od društvenih pokreta zabrani, da građanska prava ograniči, a oponente u zemlji prikaže kao kineske agente.
Američka ljevica i progresivni pokreti sada imaju dva velika problema: prvo, nemaju odgovarajuću strategiju za ovu situaciju, i drugo, nemaju instituciju koja bi tu strategiju sprovela i centralizirala odgovor na ono što Trump pokušava uraditi.
Bidenova predsjednička kampanja se od početka fokusirala na „povratak normalnom neoliberalizmu“. Prije dvostrukog udara virusa i pobune na ulicama, to je izgledalo izvodljivo, bar na retoričkom nivou, ali sada je potpuno neadekvatno. Inicijativa je u rukama predsjednika i plebejskog pokreta na koji se predsjednik u ovom sukobu oslanja. S druge strane, ljevica ima samo Sandersa.
Ipak, ima tu i dobrih strana koje treba iskoristiti. Prvo, od 2011. godine, u svakom pokretu otpora širom razvijenog svijeta mladi su koristili mrežne oblike komunikacije i organizacije da bi se brzo mobilizirali za mirne i djelotvorne proteste koji prelaze granice rase i klase. Mladi Amerikanci dokazuju tezu Keira Milburna iz knjige Generation left: da je omladina radikalizirana finansijskim slomom 2008. postala snaga promjene s kojom se mora računati na duži rok.
Drugo, prvi put od Trumpovog dolaska na vlast 2016, mnogi predstavnici poslovnog svijeta, naročito u segmentu koji je u direktnom kontaktu sa potrošačima, kao što su Nike, Google i Snap, spremni su iznositi političke stavove u sukobu sa predsjednikovim otvorenim rasizmom i glorifikacijom nasilja.
Treće, mada neadekvatno i uz izuzetke, demokratske vlasti na nivou gradova i država pokazale su spremnost reagirati na pritisak odozdo: potezi kao što su razrješenja šefova policije i odbijanje zahtjeva da se angažuje nacionalna garda razbjesnili su Trumpa više nego sami protesti.
U knjizi Clear bright future tvrdio sam da je Trumpova vladavina klasičan primjer onoga što je Hannah Arendt opisala kao „privremeni savez elite i rulje“. Kao i u slučaju autoritarne vlade koja je prethodila Hitleru, njen cilj je preokretanje toka historije – u ovom slučaju brisanje proboja ostvarenih u korist žena, manjina i radničkih pokreta počevši od 1968.
Imajući sve to u vidu, naročito u situaciji kada savez elite i rulje ima kontrolu nad državom, jedini racionalni oblik otpora je savez centra i ljevice. U kontekstu Sjedinjenih Država, to bi bio savez svih zajednica koje se suprotstavljaju rasizmu, siromaštvu i represiji.
Ali šta će tačno biti ciljevi tog saveza? Pošto su svu energiju potrošili na kampanju za izbor demokratskog kandidata, centristi i ljevica se sad ponovo nalaze pred neodložnim zadatkom. Koliko god da je velika potreba za lokalnim mehanizmima odbrane od policijskog nasilja, za fondovima za plaćanje kaucija, za narodnim kuhinjama i sredstvima samopomoći u danima kada milioni ostaju bez posla, fokus strategije bi morao biti na državnoj upravi.
Evo četiri cilja koje bi jedan širok politički savez mogao ostvariti, uprkos Trumpovom preuzimanju kontrole nad državom.
Prvo, treba osigurati da predsjednički izbori u novembru budu održani i spriječiti da se pandemija i kriminalizacija pobunjenih zajednica iskoriste za manipulaciju izbornog procesa.
Drugi važan cilj je uvođenje Bidena u Bijelu kuću, ako je moguće uz crnog američkog političara sa ljevice na mjestu potpredsjednika.
Treći cilj je suzbijanje alt-right pobune koja će uslijediti, a koju će pomagati i doprinositi joj militarizirana policija, kao što je bilo u Grčkoj od 2011. do 2015.
Četvrti zadatak je da prinudimo Bidena i njegovog savjetnika Lawrenca Summersa, bivšeg ministra finansija, da sprovedu društveni i ekološki nju dil koji će biti jednako radikalan kao onaj Rooseveltov iz 1933.
Strateški zadatak američke ljevice je da nastupi kao radikalni branitelj demokratije, manjinskih zajednica i vladavine prava. Tridesetih godina 20. vijeka, američka ljevica je bila suočena sa jednim od najvećih ekonomskih padova, ali nije morala da se nosi sa onom vrstom fašističke/autoritarne opasnosti sa kojom se danas bori. Počevši od 1934-36, organizirano radništvo je imalo dovoljno snage da organizuje talase generalnih štrajkova, okupira gradove i odupre se pokušajima Kongresa da poništi nju dil.
Komunistička partija je uspješno primijenila strategiju narodnog fronta, oslobodila se sindikalne militantnosti i pozicionirala kao lijevo krilo koalicije za nju dil. Ipak, prijetnja od domaćeg fašizma u ono vrijeme je bila nevelika – uprkos zapaženom skupu nacista u Madison Square Gardenu 1939.
Danas fašisti diktiraju predsjednikovu agendu, dok monopol na primjenu sile država dobrovoljno dijeli sa desničarskim milicijama: to je nova vrsta prijetnje.
Stanovnici Evrope nisu sasvim bespomoćni dok iz daljine posmatraju kako se odvija tragedija u Americi. Spontane demonstracije solidarnosti za vikend 30-31. maja dobar su početak, ali može se učiniti i mnogo više. Donacije za izborne kampanje iz inozemstva nisu dozvoljene u Americi, ali svako ko ima PayPal račun može donirati sredstva u fond za plaćanje kaucija, za narodne kuhinje, pravno zastupanje i finansiranje društvenih pokreta.
Ako američka demokratija bude poražena, to će biti kraj liderske uloge Washingtona u zapadnoj alijansi. Trump već iznutra razara G7 i Svjetsku trgovinsku organizaciju, odriče se Pariškog klimatskog sporazuma. S druge strane, NATO nikako ne bi smio sarađivati sa američkom armijom koja je angažirana protiv sopstvenih građana. I ne mogu se zaključivati trgovinski sporazumi sa Kongresom čija je ovlaštenja preuzeo predsjednik.
(TBT, New Statesman)