ANALIZA
Koliko god ponekad iz pozicija evropske
političke misli bilo pokušaja poređenja Hasana Kafije Pruščaka sa Niccolom Machiavellijem,
logično je u potpunosti odbaciti takva poređenja. Pruščak svoju državu ne
temelji na tiraniji, politici sile, niti na lukavstvu, naprotiv, idealna slika
njegovog vladara podrazumijeva racionalitet, pravednost i dobrotu.
Piše Enes Durmišević, thebosniatimes.ba
Više Bošnjaka osmanske
Bosne su se bavili pravom, političkom teorijom, pravnom historijom i
metodologijom prava na arapskom, turskom i perzijskome jeziku. Većina ovih
autora su pisali autorska djela, glose ili komentare (ḫāšiye) na pojedina poznata, klasična djela uglednih pravnika
šerijatskopravne nauke do tada. Među njima se, svakako, ističe Hasan Kafi
Pruščak, čiju godišnjicu proslavljamo ove godine. Ovi Bošnjaci su se veoma
često potpisivali sa Bosnāwī (Bošnjak), čime su željeli dati do znanja iz kojih
krajeva potiču, bez obzira gdje su, širom ogromnog Osmanskoga carstva, obnašali
neku od državnih funkcija. Oni su, uz ostale mnogobrojne narode koji su živjeli
u okrilju velikog Osmanskoga carstva, dali veoma veliki doprinos u razvoju
šerijatsko-pravne misli.
U
prvoj fazi razvoja pravne misli u osmanskoj Bosni među najpoznatije pravnike
svakako spada Hasan Kafi Pruščak, koji je, kao što mu i ime kaže, bio iz Prusca
(Akhisar). Rođen je 1544. godine u Pruscu. Njegovo potpuno ime glasi Haṣan Kāfī
bin Ṭurḫān bin Dāwūd bin Ja‘qūb ’az-Zībī ’al-Ākḥiṣārī ’al-Bosnawī.
Bio
je sudija (kadija) i profesor (muderris), ali i veoma plodan autor iz
područja šerijatskog prava, dogmatike, logike, filologije, filozofije i
politologije. Prvo obrazovanje stekao je u rodnom Pruscu, nastavio u Sarajevu i
dovršio u Istanbulu. Svjetsku slavu stekao je svojim čuvenim djelom Temelji mudrosti o uređenju svijeta (’Uṣūl ’al-ḥikam fī niẓām ’al-’ālam) u
kojem je dao svoje viđenje uređenja idealne države i predložio reforme koje su
neophodne u Osmanskom carstvu. Ovim djelom želio je ukazati na loše pojave u
društvu i državi vjerujući da će njegov spis „biti oslonac državnicima i
uporište njihovih pogleda“.
Osnovni podaci o njemu i
njegovom djelu mogu se crpiti iz njegove autobiografije, koja je objavljena na
kraju njegovog djela Niz učenjaka do
posljednjeg poslanika, (Niẓām
’al-‘ulamā’ fī ḫātam ’al-’anbiyā’)
koju je dovršio 1600. godine. Po povratku sa studija iz Istanbula bio je
kratko vrijeme kadija u Pruscu, a zatim je premješten u istom zvanju u
Srijemski sandžak (Srijemska Mitrovica ili Ilok) gdje je počeo pisati svoje
značajno djelo Uvod u metodologiju
islamskoga prava (Samt ’al-wuṣūl ’ilā
‘ilm ’al-uṣūl).
Više puta je učestvovao u
bitkama u Mađarskoj sa osmanskom vojskom. Nekoliko puta je odlazio u Istanbul radi sakupljanja građe za
svoje najpoznatije djelo koje je bio namijenio tadašnjem sultanu Mehmedu III.
Ipak, na kraju, nezadovoljan ukupnom društvenom situacijom, Pruščak se povlači
u svoj Prusac i nastavlja pisati, jer „ … kad je počeo nered i obijest
namjesnika i službenika, napustio sam kadijsku službu i povukao se u rodno
mjesto i počeo predavati učenicima glavne i sporedne predmete, vjerske i
svjetovne znanosti …“.
Umro je 1516. godine u
rodnom Pruscu, ukopan u turbetu koje se nalazilo pod istim krovom sa medresom u
kojoj je poučavao svoje učenike i sudnicom u kojoj je kao kadija proveo najveći
dio svoga života.
Smatra se da je Hasan Kafi
Pruščak samo iz prava napisao sedam djela. Pored gore spomenutog pravnog djela
iz metodologije prava, on se bavio i krivičnim i krivičnim procesnim pravom, pa
je čak jedan spis iz krivičnog procesnog prava metaforički nazvao Mač kadija o kažnjavanju (Sayf ’al-quḍāt fī ’al-ta‘ḏīr) precizno
definirajući pojam tužbe i tužitelja. On, u skladu sa čuvenim pravilom da „bez
zakona nema krivičnog djela“, navodi da se „prekršitelj ne može kazniti na licu
mjesta i bez sudskog postupka, nego će mu se zakonski suditi“. Prušćak odbacuje
„krvnu osvetu“ i „narodno kažnjavanje“, jer narod nije dovoljno uman da bi
razumio počinjeno djelo, ali i smisao kažnjavanja.
Pruščak, u svom
najpoznatijem djelu Temelji mudrosti o uređenju svijeta, navodi razloge koji su ga nagnali da napiše ovo djelo. On tvrdi da je „u uređenju svijeta nastao nered i u odnosima među ljudima zbrka, naročito u islamskim zemljama“, te se sjetio Božijih riječi da „Bog neće izmijeniti jedan narod dok on sam sebe ne izmijeni“.
Prihvatajući činjenicu prvog uzroka, egzistenciju Boga, Pruščak svim ostalim
pitanjima propadanja Osmanskoga carstva i njegovog reformiranja pristupa
racionalno i za sva rješenja poziva se na razum. Taj racionalitet u
promatranju, analizi i sintezi svih uzroka propadanja, ali i u nuđenju rješenja
za njegovo reformiranje samo su potvrda Pruščakovog prihvatanja i razumijevanja
uzročno-posljedičnih veza u društvenim odnosima, ali i krize uređenja i
egzistencije Osmanskog carstva. Njegov tekst karakterizira mudrost, životno
iskustvo, racionalizam, humanost i široka obrazovanost i obaviještenost. On razumijeva i tumači islam kao vjeru koja
traži racionalan i kreativan ljudski čin shodno „vremenu i prostoru“. Za njega
je razum vrhovna vrijednost, jer „nema vodiča kao što je razum …“.
Pored razuma, Pruščak
insistira i na pravdi, jer samo država koja je utemeljena na ideji pravde je
moćna država. Provođenje pravde „je dobra politika“. Prema Pruščaku, takav stav
zahtijeva i Bog („ … da se pravedno i dobro radi … „), jer je pravda prvi
temelj racionalnog uređenja države, njene moći, ali i njenog trajanja. Da bi
bilo više pravde u državi, neophodno je i „više reda“, jer tamo gdje ima reda,
može se govoriti i o ideji pravde, ali i o njenoj snazi i rezultatima. Nasuprot
pravde i reda je nepravda i nered, a „Bog ne voli da se nered na zemlji čini“.
Kada govori o redu u državi, Pruščak govori o podjeli rada i dužnosti, poput
Platona u „Državi“ i Farabija u „Uzornoj državi“ (mudraci, upravljači,
zanatlije, radnici), gdje svako ima obaveze i poslove koje zna najbolje raditi
i za koje ima pretpostavke. Zato se on poziva na „drevne učenjake“ i „mudrace
starih“ koji su ljude podijelili u četiri grupe: neke ljude su odredili za mač,
neke za pero (pisanje), neke za poljoprivredu, a neke za zanatstvo i trgovinu.
Jedna od ove četiri grupe, ljudi od mača jesu „vladari, carevi (i veziri),
njihovi namjesnici i ostali vojnici …“. Obaveza ljudi od mača je da vrše
nadzor nad svima, štite ih pravednošću i dobrom politikom prema uputama ljudi
od pera, učenjaka i mudraca, te da vode borbe i bitke radi odbrane od
neprijatelja. Vrlo je logično zaključiti šta bi bile, po Pruščaku, obaveze
ostale tri grupe ljudi. Sve druge, koji se ne mogu ubrojati u ove četiri
socijalne grupe, Pruščak smatra besposličarima i dozvoljava njihovo
eliminiranje iz društva, jer „nužan uvjet za red u državi je ustrajnost svakog
staleža na vlastitom poslu“. U protivnom dolazi do nereda i rasula, „kao što se
dešava u naše vrijeme“, kaže Pruščak.
Koliko god ponekad iz
pozicija evropske političke misli bilo pokušaja poređenja Hasana Kafije
Pruščaka sa Niccolom Machiavellijem, logično je u potpunosti odbaciti takva
poređenja. Pruščak svoju državu ne temelji na tiraniji, politici sile, niti na
lukavstvu, naprotiv, idealna slika njegovog vladara podrazumijeva racionalitet,
pravednost i dobrotu. S druge strane, kompetencija je vrlo važna osobina svakog
vladara, pa i svakog službenika, jer „posao se povjerava onome ko je za njega
stručan“, te je vrlo važna selekcija u izboru državnih službenika. Zato autor
osmanske vladare savjetuje: „Kada ološ zagospodari, plemeniti propadaju; kada
se mali uzdignu, veliki biva ponižen; kada pokvarenjaci zavladaju, najčestitiji
propadaju“, jer „vlast u rukama razbojnika je muka za dobre ljude, a jedna od
najvećih dobiti je vlast u rukama najplemenitijih“.
U ratu Pruščak preporučuje
strpljivost, ustrajnost, dobro rukovođenje, vojnu disciplinu, dobru taktiku,
ratno lukavstvo, ali osuđuje kukavičluk, dezertiranje iz vojnih redova, razvrat
i nasilje koje čine vojnici, pljačku, ubijanje civila, itd. Ipak, na kraju,
Pruščak, konsenkventno islamskom učenju i poimajući sve strahote rata,
preporučuje mir. To je logički zaključak njegove etičke politike koju zasniva
na islamu i islamskoj tradiciji. Za njega je mir vrhunska vrijednost, jer „mir
odgađa smrtni čas i čuva blagostanje“. Stoga je, po Pruščaku, „najveća pogreška
zaratiti protiv onoga koji traži mir“.
Pruščakovi Temelji mudrosti o uređenju svijeta predstavljaju protest protiv socijalne nepravde, političke, ekonomske i vojne
anarhije i zloupotrebe vlasti u Osmanskom carstvu na razmeđu XVI. i XVII.
stoljeća, ali i na razmeđu svjetovā i kulturā, zapadno-kršćanske i
orijentalno-islamske. Problemi u uređenju društva i ljudske zajednice uopće
univerzalni su problemi čovječanstva, tako da, čitajući Pruščaka, možemo
pomisliti da je naš suvremenik i kao da nas ne dijele puna četiri stoljeća.
Oslonjen na osmansku
političku tradiciju, Pruščak želi očuvati njene temeljne institucije, ali
izgrađene na najljepšim islamskim tradicijama pravde i etike. Radikalna reforma
društva i države i neupitnost sultanovog suvereniteta nije se mogla očekivati
od ovog autora. To nije želio ni Pruščak niti oni kojima je ova knjiga bila
namijenjena. Njegov stav limitiran je duhom vremena. Uprkos tome, njegova
politička misao nosi univerzalne političke ideale (pravda, pravedna država,
dobra vladavina, ljudska prosvjiećenost, mir kao vrijednost, vladavina zakona,
red nasuprot haosa, racionalnost u uređenju ljudskih odnosa, itd.), jednostavno
– univerzalne vrijednosti i ideali čovječanstva u svakom vremenu.
(The Bosnia Times)
