Islam naučava da čovjek nije gospodar prirode nego Božiji
namjesnik (halīfa) kome je sve u prirodi potčinjeno zato da bi se
oslobodio od robovanja bilo čemu na ovome svijetu.
Piše: Almir Fatić, thebosniatimes.ba
Tema slobode i
ropstva ljude zaokuplja od davnih vremena. I danas je to aktualna tema, na
mnogo načina i zbog brojnih razloga. O tome šta je istinska sloboda a šta pravo ropstvo kazano je i napisano mnogo. U tim govorima i tekstovima
uglavnom se objašnjava zašto je sloboda važna i dragocjena, a ropstvo poniženo
i pokuđeno, u čemu je, zapravo, sloboda, a u čemu ropstvo, ko su i zašto su
jedni slobodni, a drugi robovi. Poznata je Aristotelova izjava: “Jasno je da su
jedni ljudi po prirodi slobodni, a drugi robovi, i da je za robove i korisno i pravedno da robuju.”
Sloboda se obično
definira kao mogućnost slobodnog i samostalnog djelovanja čovjeka. Neki vele da
je možda je najbolja definicija slobode – sloboda ljudskog duha. Suprotno tome je, prema ovoj logici – ropstvo.
Čežnja za slobodom
i ideal slobode pokrenuli su u svijetu mnoge prevrate, ustanke, revolucije… U
svom čuvenom govoru I Have A Dream Martin Luther King (u. 1968.) citirao
je staru duhovnu pjesmu pjevanu od crnih američkih robova: “Napokon slobodni! Napokon slobodni! Hvala Bogu
Svevišnjem, napokon smo slobodni”. Vrlo često je ostvarivanje slobode (bilo) povezano
sa nasiljem, progonima i ratovima.
No, osjećanje i
poimanje nje nije isto kod svih ljudi. Na to osjećanje i poimanje, bez ikakve
dvojbe, utjecaj imaju vjerske, doktrinarne, kulturološke, civilizacijske i
ideološke odrednice. Svjesno potcjenjivanje ili negiranje te činjenice u službi
je jednoumnog pogleda na slobodu koja tada prerasta u svojevrsnu ideologiju.
Jednostavno, ljudi ne prihvataju da im neko drugi kaže kako da budu slobodni i
u čemu je dobro za njih. Uostalom, pojam slobode podrazumijeva i to da smo
slobodni da iskažemo kako mi osjećamo i razumijemo slobodu.
Čovjek je slobodno
biće
Uzvišeni Allah je
čovjeka stvorio kao slobodno biće (hurr). Ljudi nisu stvoreni da jedni
drugima budu robovi. Stvoritelj čovjeka dao mu je htijenje, volju i slobodan izbor.
Čovjek nije prisiljen da nešto učini, već je slobodan da odabere šta će učiniti.
Kada je riječ o vjerovanju, čovjek je slobodan da izabere: I reci: “Istina
je od Gospodara vašega, pa ko hoće – neka vjeruje, a ko hoće – neka ne
vjeruje!” (El-Kehf, 29) Dakle, na svakom čovjeku je da sâm izabere: Istinu
koja će ga spasiti ili neistinu koja će ga u propast odvesti. Naravno, Uzvišeni
Allah ljudima želi Uputu (hudā) i vjerovanje (īmān), i čime je On
zadovoljan, ali im je dao i slobodu izbora, pa i izbora nevjerovanja (kufr)
kojim On nije zadovoljan. Na ovoj slobodi (ar. hurrijje) izbora i
htijenja temelji se ljudska odgovornost i polaganje računa pred Stvoriteljem na
Sudnjem danu. Jer, da je čovjek prisiljen i da nema izbora, onda bi odgovornost
i polaganje računa izgubili smisao. Prema tome, sloboda je u odnosu na čovjeka
vrijednost kojoj ništa nije ravno. Istovremeno, ona sa sobom nosi i breme
velike odgovornosti. Ljudska sloboda je sloboda čovjeka kao odgovornog bića, a
ne sloboda u kojoj će čovjek činiti šta mu je volja!
Čovjek je i rob
Uzvišeni Allah je
stvorio čovjeka i kao roba (‘abd). Ali, čijeg i čemu roba?! Od odgovora
na ovo pitanje zavisi poimanje koncepta ropstva (ar. ‘ubūdijje), ali i
koncepta slobode. Obje ove karakteristike objedinjene su u ljudskom biću. Prema
Kur’anu, ljudi (i džini) stvoreni su da robuju samo uzvišenom Allahu: A
nisam stvorio džine i ljude osim zato da Mi robuju (li ja‘budūn) (Ez-Zarijat, 56). Najodabranija i najčasnija bića u
ljudskom rodu, Božiji vjerovjesnici i poslanici, opisana su i pohvaljena
svojstvom ‘ubūdijjeta (robovanja). Naprimjer, Uzvišeni o Davudu, a.s.,
kaže: …i
sjeti se roba Našeg (‘abdenā) Davuda, čvrstog u vjeri (Sad, 17). Na koncu, prvak svih vjerovjesnika i poslanika Muhammed, a.s.,
opisan je tim svojstvom: Uzvišen
je Onaj koji je objavio Furkan robu Svome (‘abdihi)… (El-Furkan, 1); Slavljen neka je Onaj koji je preveo roba Svoga (‘abdihi)…” (el-Isra’, 1).
Prema tome, ako je
vjerovjesnicima i poslanicima, kao najboljim ljudskim bićima koja su hodila
ovom zemljom, pripisano svojstvo robovanja, onda je slobodno odabrano robovanje
uzvišenom Allahu vrhunac i suština ljudske slobode, a sâma sloboda je, rekli
bismo, vrhunac robovanja. Dakle, između robovanja Uzvišenom i slobode postoji
suštinska veza, jer robovanje samo Njemu vodi ka istinskoj slobodi i njenom
ispravnom razumijevanju.
Gdje ne postoji
izbor
Ispravno razumijevanje
slobode u kontekstu robovanja Allahu podrazumijeva da za muslimana ne postoji
sloboda ili izbor u suprotstavljanju šeri'atskim propisima: Ni vjernik ni vjernica
nemaju pravo, kada Allah i Poslanik Njegov nešto odrede, da po svome izboru
postupe (el-Ahzab,
36). Značenje ajeta je da ni vjernik ni vjernica nemaju izbora kada Allah i
Njegov Poslanik, a.s., nešto odrede, nego im
je obaveza da se pokore i povinuju Njegovoj i Poslanikovoj, a.s., odredbi. Nadalje, ne postoji sloboda u činjenju onoga što je zabranjeno, haram, u
najširem smislu te riječi: “Kada vam nešto zabranim, klonite se toga” (Buhari, 7288;
Muslim, 1337), kaže Božiji Poslanik, a.s. Božanske i poslaničke odredbe i
zabrane ljudima su objavljene i dâte iz milosti prema njima. Sama arapska riječ harām, koja je postala i bosanska, sadrži ideju milosti (rahmeta).
Uzvišeni Allah je iz milosti prema ljudima i za njihovo dobro zabranio im neke
stvari koje su štetne i pogubne za njih. Potčinjavanje Božanskim naredbama je,
s vanjske tačke gledišta, robovanje, ali je, suštinski gledano, sloboda iznad
koje nema veće slobode. S druge strane, kad god je manjkavo robovanje Allahu,
manjkava je i ljudska sloboda!
Ograničenje slobode
Drugim riječima, ne
postoji apsolutna ljudska sloboda, npr. čovjek nije slobodan da sebi oduzme
život, jer on nije njegov vlasnik. Ograničenje ljudske slobode u skladu je sa
ljudskom prirodom, potrebama i mogućnostima. Jer, apsolutna sloboda podrazumijeva
nepostojanje nikakvih ograničenja u ljudskom ponašanju i djelovanju.
Obično se, s pravom,
kaže da sloboda čovjeka prestaje tamo gdje (za)počinje nanošenje štete drugome.
Taj princip usvojio je moderni zapadnjački (američki) svijet. No, motreno iz perspektive
šeri'ata, taj princip nije potpun, nedostaje mu još jedan element koga šeri'at
naglašava. Naime, sloboda čovjeka prestaje i tamo gdje (za)počinje nanošenje
štete sebi samome! Jedno od osnovnih pravila šeri'atskog prava jeste ono koje
se temelji na čuvenom hadisu: ”Lā
darere ve lā dirāre” (Ibn Madže, 2341; Malik, Muvetta’, 2:746),
što znači: “Ne smije se nanositi šteta, niti na štetu
odgovarati štetom!” U praktičnom smislu, to znači ograničavanje slobode:
u zapadnjačkoj civilizaciji ona se ograničava samo u slučaju nanošenja štete
drugome, dok se u islamskoj civilizaciji ona ograničava time kao i nanošenjem
štete sebi sâmome. Na primjer, musliman ne može reći da će učinit blud ili piti
alkohol ili jesti svinjsko meso ili uzeti kamatu samo onda kada je sâm, kad
nije u društvu, kada ga “niko ne vidi”, odnosno ako to, osim njemu, nikome
drugom ne šteti. S druge strane, čovjek zapadnjačke civilizacije to smatra
svojom slobodom u koju ubraja i slobodu da vjeruje u šta hoće (npr. u kamenje,
drveće, kipove), da misli i priča šta hoće (pa i o najvećim vjerskim istinama i
svetinjama). Ovakvo “slobodno” ponašanje je ponašanje čovjeka kao “gospodara”
prirode. Islam naučava da čovjek nije gospodar prirode nego Božiji namjesnik (halīfa)
kome je sve u prirodi potčinjeno zato da bi se oslobodio od robovanja bilo čemu
na ovome svijetu.
Još je Jacques Rousseau (Žak
Ruso, u. 1778.) savremenicima poručio da “nema slobode bez zakona, niti onda
kada je bilo koji pojedinac iznad zakona” (Social contract, New York,
32).
Sloboda kao ropstvo
Da se apsolutna
sloboda može pretvoriti u svoju suprotnost, tj. u pravo ropstvo, svjedoči nam
moderni način života koji ima svoje globalne utjecaje, pa i na muslimane, ma
gdje oni živjeli. Svakodnevno smo u prilici, putem globalne medijske mreže,
širom svijeta vidjeti ljude koji sebe smatraju slobodnima a, zapravo, postali
su robovi svoje slobode, odnosno postali su robovi strasti, robovi novca,
vlasti, imetka, bogatstva, nekretnina, žena, ljubavi, automobila, mode,
droge… U jednom hadisu Allahov Poslanik, a.s., kaže: “Nesretan je onaj koji robuje dinaru, dirhemu
i četverorogljastoj odori, koji, ako mu se što da, zadovoljan je, a ako mu se
ne da, ljuti se i dođe mu zlo…” (Buhari, 2887)
Sve ove nabrojane
stvari zamjenjuje i sukusira samo jedna riječ – strast (hewā). Da,
današnji ljudi postali su robovi strasti. Strast je postala predmet obožavanja,
božanstvo. Kur’an časni ukazuje na tu pojavu u ajetu: “Da
li si vidio onoga koji je uzeo strast za boga?” (El-Furkan, 43).
Na drugome mjestu u
Kur’anu se kaže: A
ko je više zabludio od onoga koji slijedi strast mimo upute od Allaha? (El-Kasas, 50) Od Ebu Bekra es-Siddika, r.a., prenosi se
da je Resulullah, s.a.v.s., rekao: “Učite Lā ilāhe illellāh što možete češće, zato
što šejtan kaže: ‘Ja upropaštavam ljude navodeći ih da čine grijehe, a oni mene
upropaštavaju učenjem Lā ilāhe illellāh i istigfāra. Kada to vidim, onda ih
upropaštavam tako što ih navedem da slijede strasti, a oni misle da su na pravome putu!’” (Ebu Ja’la, Musned, 1:123; Taberani, Du’a, 504; Kandehlevi, Koristi
od dobrih djela, Sarajevo, 2014,
625).
Tumačeći kur’anski
ajet (El-Hadždž, 78): I borite se, Allaha radi, istinskom borbom! (haqqa
džihādih)” komentator Kur'ana Ibnu l-Dževzi (u. 1200.) navodi tri
mišljenja o džihadu na koji se ovdje misli:
a) džihad činjenjem svih djela pokornosti – što je mišljenje većine
komentatora,
b) džihad protiv nevjernika – mišljenje Dahhaka i
c) džihad protiv nefsa i strasti (džihādu n-nefsi we l-hewā) – što je
mišljenje Abdullaha ibn Mubareka (Zādu l-mesīr, Dāru l-fikr, Bejrut,
1987, 5/310–11). Zato je borba
protiv strasti (mudžāheda) najveća bitka koju čovjek vodi u životu.
Robovanje koje oslobađa
Za razliku od strasti koja zarobljava ljudske duše,
robovanje uzvišenom Allahu polučuje suprotan rezultat. Naime, izvorište i mjera
ljudske slobode je u iskrenom robovanju Stvoritelju. Kada čovjek postaje rob –
a, u suštini, sve postojeće je “silom ili milom” u statusu potčinjenosti i
robovanju Allahu – onda se oslobađa svih vrsta ropstva prema stvorenjima.
Nabrojat ćemo nekoliko stvari kojih se čovjek oslobađa robovanjem Uzvišenom:
1) straha od smrti – Svi ljudi
se, prirodno, plaše smrti i ne žele je. No, musliman je svjestan da je Uzvišeni
Allah darovatelj života i smrti, i da je svakom biću već određen čas smrti koji
ono ne može ubrzati niti odgoditi. Ova spoznaja čovjeka hrabri i oslobađa od
straha pred životnim izazovima, iskušenjima i tiranima;
2) straha od nafake – Nafaka ili
opskrba je u “Allahovoj ruci” i On je dao ovosvjetske uzroke kojima svako biće
traga za svojom određenom nafakom. Time se čovjek oslobađa ropskog odnosa prema
onima kod kojih stječe i zarađuje svoju nafaku (fenomen ekonomskog, bankarskog,
dužničkog ropstva);
3) straha od gubitka položaja – Mnogi su
ljudi, nažalost, danas spremni sve učiniti. Ne birajući sredstva, da bi
zadržali pozicije ili položaje koji im omogućavaju lagodan život. Musliman zna
da je jedini istinski i apsolutni vladar Allah i da je u Njegovoj ruci sva
vlast: Reci: ‘Allahu moj, Koji svu
vlast imaš, Ti vlast daješ kome Ti hoćeš, a oduzimaš vlast od koga Ti hoćeš…’ (Ali Imran, 26);
4) strasti – O tome smo
naprijed govorili. Naravno, Uzvišeni je dozvolio uživanje u ovosvjetskim
dozvoljenim ukrasima i uživanjima, kao i udovoljavanje strastima na dozvoljen
način.
Ovaj niz mogli
bismo nastaviti brojnim drugim primjerima. A, zapravo, svaki obred (ibadet) u
islamu ima tu oslobađajuću energiju: npr. namaz čovjeka, između ostalog,
oslobađa od oholosti i nadmenosti, a uči ga skromnosti i poniznosti; zekjat
oslobađa od škrtosti, post oslobađa od tjelesnih strasti itd. Ukratko,
robovanje uzvišenom Allahu ljude oslobađa od robovanja bilo kome drugome osim
Njemu!
(The Bosnia Times)
