ANALITIKA
Može se reći da se desio pomak u globalnoj
svijesti čovječanstva, ako se tragediji koja je zadesila Francuze prilazi sa
aspekta pouka i ljudskih, odnosno civilizacijskih iskustava. A takav pristup
može da bude jedna od najsnažnijih prevencija da se zlo više ne ponavlja,
odnosno da se ublaže posljedice.
Piše Nedžad Latić, thebosniatimes.ba
Letimičnim pregledom naslova tekstova
iz medija koji se bave “uzrokom i posljedicom” terorističkog napada ISIL-a na
francusku prijestonicu Pariz, pored šoka, straha i bola, mogu se uočiti dvije
glavne preokupacije; da je Zapad proizveo monstruma ogrnutog u plašt islamskog
fundamentalizma i da je zapadno javno mnijenje licemjerno kad su u pitanju
žrtve i pijetet prema žrtvama.
I to
je, može se reći pomak u globalnoj svijesti čovječanstva ako se tragediji koja
je zadesila Francuze prilazi sa aspekta pouka i ljudskih, odnosno
civilizacijskih iskustava. A takav pristup može da bude jedna od najsnažnijih
prevencija da se zlo više ne ponavlja, odnosno da se ublaže posljedice.
Osiguranje geostrateškog zaleđa Izraelu
Ovaj teroristički napad u Parizu je toliko
velik i značajan događaj, koliko za povijest toliko i za budućnost da mu se u
promišljanju globalnog civilizacijskog stanja i odnosa među civilizacijama mora
pristupati dubinski po svakom osnovu.
Sama činjenica da su poznati izvršioci
islamski ekstremisti poznati kao teroristička grupa ISIL, i meta – Pariz, grad
koji nije samo glavni grad Fracuske, već prijestonica sekularne, laičke
svaremene zapadne civilizacije, analitičarima olakšava posao u pronalasku
uzroka i posljedica ove tragedije.
Korijeni uzroka ovoj tragediji sežu duboku
u povijest, čak do križarskih ratova, ali svakako do
početka dvadesetog stoljeća kada je islasmki svijet nakon sloma otomanske
imperije doživio strašne golgote kako od kolonijilističkih evropsko-kršćanskih
sila koje su počinile genocide nad muslimanima od Indonezije do Libije; tako i
od balkansko-ruskih pravoslavnih carevina koje su etnički čistile muslimane od
Kodžalija do Srebrenice!
Ali
ovdje ne treba ići dalje od Bliskog istoka, odnosno Mediterana i Levanta, i
vremena kad Egnleska oslobađa Palestinu od Turaka da bi na njenoj teritoriji
instalirala jevrejsku državu Izrael.
Istovremeno tad Francuska zadobija Levant,
odnosno Siriju, kao područje svog utjecaja što je strateški bilo vrlo povoljno
za Izrael da ima Francusku za susjeda koji će joj osiguravati mirno zaleđe od
Turske, u to vrijeme rijetko slobone i suverene muslimanske države. Osim toga
Turska je uz Siriju i Egipat najmnogljudnija islamska država u neposrednoj
blizini granica Izraela.
S druge strane ideološko-političko
ustrojstvo režima u glavnim islamskim državama, Saudijskoj Arabiji i Turskoj, a
o ovo će se ispostaviti mnogo važnijim pitanjem od geopolitičkih interesa,
također je podijeljeno između Engleske i Francuske. Kao što su lordovi tako
jednostano i prosto crtali granice držav(ic)a bivših svojih kolonija, tako što
su “štapom povlačili linije po pustinjskom pijesku” dodijelivši vlast plemenskim
starješinama i njihovim sinovima, tako su
i ideološki prihvatili da Engleska kao monarhija stvori kraljevinu Saudisjku
Arabiju, a Republika Francuska kao kolijevka laicizma i prosvjetiteljstva,
stvori republiku Tursku.
To je već otrcano govoriti kako je Lonrens
od Arabije stvarni ideolog i mentor Abdul Vehabu, koji se pojavio kao
reformator i spasitelj autentične upute poslanika Muhammeda, s.a.v.s., koja se
navodno bila izopačila raznim novotarijama u vrijeme dominacije Osmanlija
islamskim svijetom.
Uporedo Kemal Ataturk “mladoturski fanatik”
zanesen, bolje reći ospjednut revolucionarnim idejama francuskog
prosvjetiteljstva stvara republiku Tursku sa laičkim ustavom.
Opće je poznato da islamski svijet djeluje
kao geopolitička cjelina i da su ideološko sektaške razlike
sunijsko-šitsko-vehabijske koje predstavljaju Turska, Iran i Saudijska Arabija,
jedina prepreka jednoj velikoj islamskoj federaciji, kakvu su zagovarali mnogi
veliki islamski mislioci, pa i Alija Izetbegović, zapravo najveći zidovi i
prepreke jedinstvu islamskih naroda (ummeta). Protivnici snage takvog “islamskog
okeana” su veoma vješto forsirali, kreirali i sponzorirali te razlike, a potom
i međumuslimanske (sektaške) ratove.
Ono što je bio geopolitički cilj Engleske
da kroz ideološku profilaciju Saudsijske Arabije kao selefističke monarhije
osiguraju monopol nad svetom islamskom zemljom, odnosno svetim mjestima Mekom i
Medinom, isti cilj je imala Francuska da
kroz kemalističku laičku Tursku osigura kontrlou nad najdominantnijom
geopolitičkom tačkom na svijetu – Bosforom i Dardanelima! Tim prije jer su na
toj tački zapadne sile (ANTANTE) tu poražene. Dakle, Francuzi su prišli taktici
“kad ne može silom-može milom.” Uporedo i Enleska i Francuska su tako preko
Saudijske Arabije i Turske osigurale kako ideološko tako i geostrateško zaleđe
Izraelu na Bliskom istoku. Ako se uzme vizija “Božije države”, što je sinonim
za Islamsku državu, Ibn Sauda utemeljitelja Saudijske Arabije, koju je on iznio
na kongresu lidera islamskih zemalja s početka prošlog stoljeća (vidjeti knjigu
ovog autora “Sarajevski armagedon”), i njegova vizija usporedi sa današnjim
konfliktima na Bliskom istoku, frapantno je koliko bode u oči činjenica da je
njegova Islamska država obuhvatala zemlje Levanta (Irak i Siriju) i po
mogućnosti Egipat i Jemen! Doda li se ovoj viziji notorna činjenica da sve
militantne grupacije, koje su masovno prerasle i metastazirale u terorističke
mreže od Talibana, Al Qaide, Šebaba, Boko Harama, Nusre, do ISIL-a, imaju i ispovijedaju isključivo selefističko
(vehabijsko) učenje, onda više niko na svijetu ne može amnestirati Saudijsku
Arabiju od odgovrnosti za izopačenu ideologiju koja svakodnevno čini svirepa
zvjerstva na Bliskom istoku nad svojom (sa)braćom sunitima i šiitima. Tako da su
upravo muslimani najbrojnije žrtve teorističkih akcija iza kojih stoji ova
izopačena ideologija.
U odsustvu slobode misli
Fenomen je koliko je i kako je ova
izopačena ideologija uspjela prodrijeti na globalnu scenu. Postoje zapisi i
upozorenja orijentalista objavljena s početka prošlog stoljeća kako će “Evropa
biti u opsanosti” jer “Allahovi milioni brzo melju”, misli se na novac od
nafte, ali koliko god bio važan i snažan, to je sekundarni uvjet njihovog
uspona.
Ključni uvjet uspjeha islamskih militanata selefističke
provenijencije je odsustvo inteligencije i gušenje islamskog slobodarskog
mišljenja.
Sve navodne revolucije u islamskom svijetu
imale su anitiimperijalistički karakter i završavale su kao najrigidnije
diktature u kojima je zatrt duh islama i islamskog mišljenje na način da su
bukvalno ubijani islamski intelektualci i klerici (imami i šejhovi). Na
sototine, možda i hiljade, islamskih intelektualaca je utamničeno ili ubijeno
na svirep način. Tako su ubijeni Sejid
Kutb u Egiptu, Ali Šeriati u Iranu, Šejh Jasin u Jerusalemu, šejh Buti u
Damasku itd. Pa i danas rijetko glasoviti intelektualci (alimi) poput Šejha Qaradavija,
ili čak Fethulaha Gulena, nalaze se na crnim listama odnosno policijskim
potjernicama i obojica žive u izgnanstvu. Tako da danas, fatički, u ismlamskom
svijetu nema autoritativnog intelektualca, ako bismo izuzeli publiciste poput Ali
Bulača, Tarika Alija ili Tarika Ramadana.
Zato, tamo gdje nema mišljenja i
inteligencije nejma ni života. Ili gdje je dokinuto pravo na mišljenje i odakle
su protjerani intelektualci za njima bivaju protjerani ljudi, pa čak i čitavi
narodi, kakav je slučaj sa Sirijom nakon ubistva Taha Husejna, a potom i šejha
Butija.
Da, ima izuzetaka. A ti izuzetci upravo
potvrđuju naprijed iznesene teze. Taj izuzetak je Rašid Ganuši, lider Nahde
(Preporoda) u Tunisu. On je progonjeni inteletualac (bio azilant u Parizu), ali
je nakon zatvora i izgnantsva uspio na povjetarcu Arapskog proljeća stati na
čelo nacije. Iako mu je bila namijenjena sudbina Muhammeda Mursija, lidera
Muslimanske braće iz Egipta, svojom razumnom i toleratnom politikom uspio je
spasiti Tunis od sektaških sukoba i agresije provehabijskih radikalnih skupina.
Zato je nagrađen Nobelovom nagradom za mir. I Ganuši je samo mali plamičak nade
da je ideja Arapskog proljeća možda preživjela.
Mada bi se pitanje islamske revolucije u
Iranu moglo i izostaviti u kontekstu aktualnog globalnog terorizma, naprosto zato
što šiitskih grupacija u seriji terorističkih napada u posljednjoj deceniji
skoro i da nema, bilo bi vrlo rizično prešutati to pitanje, jer bi se moglo
protumačiti pristrašnošću. Ta revolucija je danas zanimljiva iz nekoliko
aspekta. Vjerovatno je to posljednja revolucija u islamskom svijetu, a svakako
da je bila posljednja panislamistička. Blijeda kopija te ravulucije pod
vođstvom imama Homeinija još se desila samo u Sudanu pod vođstvom Hasana Turabija.
Zanimljvo je da je Iran bio pod
geostrateškim postkolonijalnim utjecajem Egleske, a da je imam Homeini pripremu
revalucije izvršio u Francuskoj i da je baš iz Pariza poletio avionom za
Teheran nakon svrgavanja šaha reze Pahlevija.
Ta revolucija se ipak u
selefističko-sunijskim krugovima doživjela kao šiitska. Stoga je zasigurno
umnogome podstrekla vehabizam da stupi na globalnu scenu kako bi se osujetio
njen utjecaj na potlačene muslimanske mase u svijetu.
Kako zbog straha od internacionalizacije
iranske revolucije, još više zbog praznog prostora koji se stvorio nakon
raspada Sovjetskog saveza, zapadne velesile su dale primat i svesrdno pomogle
vehabijske misionare (da’ije) i slala ih u ta područja od Afaganistana do
Bosne. Sigurno su neki bosanski studenti sjedili skupa u klupama univerziteta u
Medini sa talibanima koji su ideološki inicirale i organizirale Talibane u
Afaganistanu.
Onda će se u balkanskim i zakafkaskim
ratovima pojaviti tzv. mudžahedini inspirisani vehabijskom ideologijom. Tako da
se doima da su Afaganistan, pa i Bosna, bili dobri poligoni kako za vojnu tako
i za ideološku obuku tzv. džihadista.
Onda se dešavaju silni napadi na Njujork,
Lodon, Madrid itd. i nastaje priča o globalnom terorizmu. Na marginama tih
događaja, kao ostataka socijalističkog lagera sovjetskih diktatura stršilo je
nekoliko diktatora na Bliskom istoku i prkosilo zapadnim silama. Ohrabrena posrnućem
Rusije pohlepna Amerika brzopleto djeluje i dopušta da trgovci oružja i nafte
izaberu priglupog lidera Džordža Buša i pokrenu agresiju na Irak…
Potom, osiromašeni arapsko-muslimanski
narodi u stoljetnom vapaju za slobodom osjete trenutak slabosti velesila i
odvaže se na spontani bunt protiv sospstvenih diktatora (taguta).
Blagi povjetarac slobode zapuhao je sa
Mediterana uz obale Sjeverne Afrike do obala Nila. Jedan rukavac je zapuhnuo
Levant do Damaska. To je prepoznato kao Arapsko proljeće. Muslimani će dugo pamtiti
veliko slavlje koje se desilo u Egiptu, na primjer, kada je na tgru Tahrir 50 milona
ljudi klanjalo džummu-namaz. A šta su tražili ti muslimani i na čemu su
zahvaljivali Allahu na trgu Tahrir? Tražili su su samo slobodu iliti
demokratiju kakvu imaju svi civilizirani narodi na svijetu. Ništa im nije
udovoljeno! Šta se desilo poslije, suviše je friško i blisko vrijeme da ne
treba ni podsjećati; nastalo je vrijeme brutalne hronike zla!
(The Bosnia Times)