ADVERTISEMENTUS AFRICOM
✔@USAfricaCommand
NEWS: Russia deploys military fighter aircraft to Libya
—–
“For too long, Russia has denied the full extent of its involvement in the ongoing Libyan conflict. Well, there is no denying it now.” – Gen. Townsend
Release: https://go.usa.gov/xwah3
Photos: https://go.usa.gov/xwaSf
No Rusija i ovaj puta to niječe: „To su lažne vijesti“, tvrdi Andrej Krasov, dopredsjednik Povjerenstva za obranu Dume. „To je tek samo još jedna američka priča strave i užasa”, izjavio je za državnu agenciju Interfax.
Ruska težnja za Mediteranom
Činjenica jest kako odnosi između Rusije i Libije traju još od Drugog svjetskog rata: još je Staljin na konferenciji u Potsdamu uzaludno pokušao dobiti ruski mandat nad libijskom provincijom Tripolitanijom koju je osvojila još fašistička Italija. Nakon što je Muamer Gadafi izveo vojni puč u Libiji 1969. iz Moskve mu je stigla i politička podrška i golema vojna pomoć.
Odnosi sa Gadafijem su postali još bolji 2000. godine, kad je u Kremlj došao Vladimir Putin. No Putin je morao bespomoćno gledati kad je NATO podržao pobunu protiv libijskog diktatora i postavio granice ruskom utjecaju u toj zemlji.
Kada je libijski general Kalifa Haftar preuzeo zapovjedništvo nad jedinicama u Tobruku pod kontrolom “Libijske vlade u izgnanstvu”, Moksva je u generalu vidjela podesnog partnera za njene interese u Libiji. Za vojnu pomoć je Haftar Rusima obećao pristup libijskoj nafti i korištenje libijskih luka na Mediteranu, Tobruka i Darna.
Rusija je očito pristala na nagodbu, ali nije htjela otvoreno i aktivno pomagati snage libijskog generala. Ipak, 2017. je počela primati na liječenje ranjene borce Haftarovih snaga. Godinu dana kasnije privatni američki The Washington Institute tvrdi kako je Rusija u Libiju poslala i “dragovoljce” privatnih vojnih snaga.
“Neprihvatljiv” predsjednik Libije
Time je sukob u Libiji poprimio nove razmjere: vojno snažniji Haftar je stekao glas kao ljuti protivnik bilo kakvog oblika političkog islama. Već time je postao partner egipatskog predsjednika i generala Abdela al Sisija koji je 2013. proveo puč protiv izabranog predsjednika Muhameda Mursija iz redova Muslimanskog bratstva. Ta organizacija je aktivna u više zemalja regije tako da je i Haftar strahovao od njegovog utjecaja u susjednoj Libiji.
Tu su još i Ujedinjeni Arapski Emirati (UAE) koji se također bore protiv utjecaja Muslimanskog bratstva i koji su također stali uz egipatskog predsjednika koji je odlučno stao protiv službenog i od mnogih zemalja priznatog predsjednika Libije, Fajiza al Saradža. On doduše jest formalno predsjednik, ali on nadzire tek maleni dio Libije, a u tamošnjem parlamentu ovisi o glasovima islamističkih stranaka i skupina.
Rivalitet sa Ankarom
No libijski predsjednik uživa otvorenu podršku Turske, a Egipat zamjera Ankari što ga pomaže i vojno, ne na kraju i kako tvrdi Kairo, plaćenicima iz Sirije. U januaru je Egipat i službeno objavio kako “turski upliv u Libiji ima neposredne posljedice na nacionalnu sigurnost Egipta.” Optužbama su se pridružili i egipatski mediji koji turskom predsjedniku Erdoganu pripisuju ambicije “novog Osmanskog carstva”.
Nakon ostavke posebnog izaslanika UN-a za Libiju Ghassama Salaméa, glavni tajnik Svjetske organizacije traži da se tamo obustave sukobi. Trenutno, međutim, Libija izgleda kao model za buduće ratove.
Turskoj tu nije važna samo Libija, nego i želi veći udio na podmorskim nalazištima zemnog plina u Mediteranu nad kojim svoja prava već polažu Cipar, Grčka, Izrael i – naravno, Egipat. Načelno bi i Libija tu mogla tražiti svoj dio i tu Ankara računa da bi joj onda al Saradž mogao pomoći doći do tog plina.
Svemu tome treba dodati i sukob u Siriji tako da nije samo Libija mjesto gdje su Rusija i Turska u očitom sukobu interesa – makar do sad taj sukob nije prešao u otvoreno sučeljavanje.
“Delegirani rat”
Rusija u Libiji je do sad prije svega djelovala indirektnim, “privatnim” vojnim snagama. Washington Institute nalazi velike sličnosti sa takvim snagama koje Moskva koristi protiv Ukrajine i konstatira kako je “tendencija se sve više pouzdavati u privatne vojne snage kao vanjskopolitički instrument je osnovno svojstvo strategije Putina na mnogim područjima”. Tu u pravilu podrška ne prestaje samo na novcu i obavještajnim podacima o stanju na bojištu, nego nerijetko to prelazi i u sasvim otvorenu logističku podršku “privatnim” borbenim jedinicama – i tu se odlično uklapaju u sliku i ti borbeni zrakoplovi koji su poslani u Libanon tek u drugoj boji.
No formalno, sukob se vodi preko čitave mreže milicija i “privatnih vojski” tako da je gotovo nemoguće jasno razaznati, tko je na čijoj strani. Ti “privatnici” su i snajperisti, baš kao i tehničari koji su specijalizirani za upravljanje bespilotnim letjelicama. Tako je proteklih mjeseci nad Libijom oborena jedna takva američka i talijanska letjelica, što je tehnički izazov sa kojim Haftarove snage posve sigurno ne raspolažu.
Američki institut objašnjava kako takva strategija za Rusiju ima više prednosti: Moskva se naizgled može predstaviti kao “neovisni posrednik” u sukobu makar i dalje vrši potpuno otvoreni vojni pritisak. Ona može po volji dozirati tu vojnu aktivnost i razaranja sve dok sukobljene strane ne dovede do točke gdje će one pristati na uvjete koje će odgovarati Kremlju.
Druge sile koje očito imaju interes u Libiji u pravilu nemaju i toliko vojno prisustvo kao Rusija pa tako niti toliki utjecaj na zbivanja u toj zemlji. Moskva tako može kontrolirati ne samo energente u toj regiji, nego odlučuje i o sudbini izbjeglica iz Libije. Već time Rusija ima veoma snažne karte prema Europskoj uniji.
“Ništa mi nismo”
Optužbe kako Rusija u Libiji upravlja privatnim vojnim jedinicama ne stižu samo iz Washingtona nego i iz Velike Britanije. Do istog zaključka je i izvješće Ujedinjenih naroda – kojeg Rusija također proglašava “falsificiranim” i izmišljenim. Istini za volju treba reći i kako se za vojnu pomoć nekim od sukobljenih snaga u Libiji optužuju i Turska i Ujedinjeni Arapski Emirati. Teoretski, postoji embargo na izvoz oružja u Libiju, ali očito je ta zabrana i manje vrijedna od papira na kojem je pisana. A sukob i u Libiji i u čitavoj regiji postaje sve složeniji – i ne manje krvav.
(TBT, DW)
