Piše: Giorgio Agamben, thebosniatimes.ba
Ono što nas ovdje zanima, čak više nego posljedična transformacija nastave u kojoj nestaje element fizičkog prisustva (oduvijek važan dio odnosa između studenata i nastavnika), jeste ukidanje mogućnosti grupne diskusije na seminarima, što je uvijek bio najintenzivniji dio procesa učenja. Tehnološko barbarstvo koje trpimo donijelo nam je poništavanje svih iskustava posredovanih čulima, kao i gubitak pogleda koji je sad zauvijek zarobljen unutar sablasnog ekrana.
Ali u svemu tome najveći značaj ima nešto o čemu se gotovo i ne govori: to je, naime, nestajanje onog načina života koji smo opisivali kao studentski (studentato). Univerziteti su rođeni u Evropi iz studentskih zajednica – univeristates – po kojima su i dobili ime. Biti student značilo je prije svega prakticirati način života čiji su glavni elementi izučavanje literature i pohađanje predavanja. Ali ništa manje važni od toga bili su susreti i razmjena mišljenja sa drugim scholarii, koji su često poticali iz dalekih krajeva i prema mjestu porijekla se okupljali u nationes. Takva organizacija života evoluirala je kroz vjekove na više načina, ali od srednjovjekovnih clerici vagantes pa do studentskih pokreta u 20. stoljeću, društvena dimenzija ovog fenomena bila je konstanta. Svako ko je ulazio u univerzitetsku učionicu u svojstvu predavača vrlo dobro zna kako se tamo, pred našim očima, grade prijateljstva, kako se u skladu sa kulturnim i političkim inklinacijama formiraju male studijske i istraživačke grupe koje nastavljaju postojati i kada se nastava završi.
Iskustvo koje je trajalo gotovo deset stoljeća zauvijek se gasi. Studenti više neće živjeti u gradovima u kojima su njihovi univerziteti. Umjesto toga, slušat će predavanja zatvoreni u svoje sobe, stotinama kilometara udaljeni od ljudi sa kojima bi inače dijelili klupe. Mali gradovi, nekada prestižni univerzitetski centri, primijetit će samo da su studenti, često najvitalniji dio njihove populacije, nestali bez traga.
Za svaku društvenu pojavu u izumiranju moglo bi se tvrditi da je na neki način to i zaslužila. Nema sumnje da su naši univerziteti dosegli tako visok nivo korupcije i ekspertske ignorancije da je praktično nemoguće oplakivati ih, jer je njihovim propadanjem i studentski život u jednakoj mjeri osiromašen. Ali dvije stvari mogu tvrditi sa sigurnošću:
- Profesori koji en masse pristaju na potčinjavanje novoj diktaturi telematike i prihvataju da predavanja drže isključivo online nimalo se ne razlikuju od univerzitetskih profesora koji su 1931. potvrđivali odanost fašističkom režimu. Kao i onda, možda će samo 15 od 1.000 njih odbiti da to učini, ali imena onih koji odbiju ostat će upisana uz imena nastavnika koji se nisu poklonili fašistima.
- Studenti kojima je zaista stalo do znanja morat će odbiti ulazak na univerzitete transformisane na ovaj način, morat će ponovo da se konstituiraju u neke nove universitates, kao što je bilo na početku, jer jedino na takvim mjestima riječ prošlosti može preživjeti navalu tehnološkog barbarstva i jedino tu bi se mogla roditi neka nova kultura – ako je to još moguće.
(TBT, Medium)
