TEME
Nije ovo priča o krivici profesora
Durmiševića i Lučića. Oni su još nevini ljudi. Nije ni priča o kazni. Kakvog
smisla ima kazna nakon deset godina suđenja? Slučaj je zanimljiv i poučan zbog
toga što se odvratna ironija poigrala sa sudom, pravnom naukom i pravdom. I to
ko zna sve kako i na koliko načina.
FOTO: Perić (NN)
U Opštinskom sudu u Tuzli okončan je ovih
dana prvostepeni krivični postupak protiv profesora Pravnog fakulteta u
Sarajevu Enesa Durmiševića i Zdravka Lučića. Ako se dobro sjećam, pravosudna
lakrdija sa slučajem profesora u Tuzli traje od 2006. godine. Skoro osam godina
je trebalo da sud utvrdi da su profesori krivi (jedan za seksualne veze sa
studenticama, a drugi za dijeljenje ocjena bez ispitne procedure). Kazna: sedam
i četiri mjeseca, uslovno na po dvije godine. Dvojicu drugih profesora prirodna
smrt je spasila od ovakve sudske pravde. Profesori najavljuju žalbe. I ko zna
koliko će se ovaj slučaj još povlačiti po sudskim policama!?
Nije ovo priča o krivici profesora
Durmiševića i Lučića. Oni su još nevini ljudi. Nije ni priča o kazni. Kakvog
smisla ima kazna nakon deset godina suđenja? Uslovna osuda, pogotovo. Nije slučaj
zanimljiv ni zbog fakulteta i studenata. Odavno nije tajna da se ocjene upisuju
u indekse po kafanama. I sa studenticama se spavalo i provodilo otkad je
studenata i fakulteta. Slučaj je zanimljiv i poučan zbog toga što se odvratna
ironija poigrala sa sudom, pravnom naukom i pravdom. I to ko zna sve kako i na
koliko načina.
Prvo, ko i kako može objasniti činjenicu da
krivični postupak u ovom slučaju traje osam godina? Šta je u tom slučaju bilo
toliko složeno da je zahtijevalo rad čitavih osam godina? Nije li u pitanju
najobičnija aljkavost u organizaciji istrage (ili suđenja!) i planiranju i
upravljanju predmetom? Da li neko u pravosudnoj upravi o tome treba da vodi
računa i da li u pravodsuđu za takve propuste neko odgovara? Izgleda da je bio
u pravu Enri Bordo kada je rekao: “U pravosuđu uvijek postoji neka
opasnost. Ako nije sam zakon, onda su to sudije!” Dugotrajna suđenja su
uvijek predmet spekulacija koje štete ugledu pravosuđa. Jedni vjeruju da se na
taj način pogoduje krivcu i opstruiše pravda. Drugi smatraju da sudije
izbjegavaju da sude u osjetljivim slučajevima i prebacuju ih novim kolegama,
koji takve slučajeve onda guraju u stranu zbog straha i svog neiskustva. Treći
će reći da advokati svjesno krše procesna pravila i odugovlače postupak kako bi
protek vremena koristili kao olakšavajuću okolnost za optuženog. Šta god da je,
ne ide na čast pravosuđu.
Evropska konvencija o ljudskim pravima
garantuje građanima pravo na pravično suđenje. Prema praksi Evropskog suda za
ljudska prava, pravično suđenje, između ostalog, podrazumijeva da će o
krivičnoj optužbi odlučiti nezavistan i nepristrasan sud u razumnom roku. Ne
treba posebno dokazivati da suđenje profesorima Durmiševiću i Lučiću traje
nerazumno dugo. U tom dijelu oni će sa svojim eventualnim apelacijama Ustavnom
sudu vjerovatno uspjeti. Država BiH će još jednom biti obilježena kao mjesto
spore i sumnjive pravde. Posmatrano iz te perspektive, profesori su, dakle,
žrtve dugotrajnog suđenja i sudske aljkavosti. Kažnjeni su samim tim što toliko
dugo nose stigmu srama kao osumnjičeni i optuženi. Za njihove profesionalne
karijere i akademski ugled nema veće i teže kazne od procesnog položaja u koji
su dovedeni. Nikakva pretpostavka nevinosti ne može biti utjeha za patnje koje
osumnjičen čovjek preživljava u sudskim procedurama, čak i kada je kriv.
Ako su profesori nevini, kao što
kategorično tvrde, onda je kljakava ruka pravde za njih nevidljiva giljotina.
Onda je njihova ljudska patnja nemjerljiva i šteta nenadoknadiva. Šta će njima
sutra značiti oslobađajuća presuda? Ima li cijenu oslobađajuća presuda nakon
deset godina povlačenja po sudskim hodnicima? Zbog toga je sporost suda zločin
koji bi morao biti kažnjiv ako postoji pravda.
Pravosuđe se u slučaju profesora grdno
obrukalo. Voditi krivični postupak protiv svojih profesora je veliki izazov.
Tužioci i sudije, kao bivši studenti pravnih fakulteta, imali su jedinstvenu
priliku da pokažu da su dostojni svog akademskog zvanja i da znaju da brane
čast i dostojanstvo svoje profesije. I da svojim profesorima i građanima dokažu
da to rade pošteno i odgovorno, prema najvišim profesionalnim standardima.
Nažalost, pokazali su svoje ružno lice. Pokazali su, možda, upravo ono što će
sutra pokazivati oni što im je ocjena upisana u kafani. Ako su ih kojim
slučajem osuđeni profesori neoprezno puštali da protrče kroz fakultet, onda im
se (profesorima!) to teško osvetilo. Nevidljiva ruka pravde, reklo bi se.
Iz profesorske pravosudne farse trebalo bi
naučiti da su loši đaci pritajeni osvetnici. Kad-tad će nas sačekati njihovo
neznanje i žestoko kazniti. Pomislite na to kad idete ljekaru. Ili kad dijete
upisujete u školu. Parama koje gurate u džepove nekompetentnih možda možete
kupiti djelić njihove pažnje, ali ne i znanje. Pa dobro razmislite ko je krivac
i kako dolazi kazna. Kako god se ovaj sudski slučaj okonča, biće to presuda
svima koji su neznanje i nesposobnost promovisali u struku i nauku.
(The Bosnia Times, NN, Autor Branko Perić
je sudija Suda BiH)