Piše: Nejra Latić Hulusić, thebosniatimes.ba
Moj dido Ale, mamin otac je ostao bez oca kao dječak.Pred njim su ga ubili nacisiti negdje kod Prijedora. Dan danas, u svojim osamdesetima on ponavlja da je siroče.
Nama to bilo smiješno kad smo bili mali, ali sada kad mu vidim duboke plave oči i kada to kaže, vidim od čega su mu usta uvijek nasmijana, a očii vazda tužne. Vidjele su smrt rođenog oca prvo, pa onda sve drugo što je slijedilo.
Majka Zejna, mamina mama, bila je kćerka partizana kojem je četnik iz komšiluka, nakon što je preobukao četničku uniformu u partijsku visokog čina iza rata, radi privatne razmirice i mučnog znanja da pradido znao da je bio četnik – sredio mu par godina iza rešetaka.
Pradido je završio svoje vrijeme na ovom svijetu u živ zapaljen, jer je bio nepokretan, u svojoj kući u Pudin Hanu, kraj Ključa u junu 1992. godine.
Očev djed nije bio u vojsci. Mrzio je i jedne i druge jer nije bio vojno sposoban pa ni regrutovan, nacisti mu pobili pola familije, a partizani mu uzeli cijelo bogatstvo u ovcama koje su bile jedini izvor preživljivanja u selu iza sedam gora gdje raste osim ovaca samo još krompir.
Od velikih djela učinio je to da je poslao sina preko planine u Fojnicu u srednju školu. Djed se vratio kao imam i do danas se ne zna da je nekome nešto loše učinio za života.
Nana mi je pažljivo čuvala partizansku zahvalnicu i pokazala je jednom i meni. Negdje je kraj Prozora u planini ugledala naciste i pješačila kilometrima da javi partizanima za akciju koja se sprema.
Ta se zahvalnica u našoj familiji nije puno cijelnila i spominjala jer u tom selu se dan danas kaže pokudno “partizanka” za slobodoumne, netradicionalne žene. A, nana Džemila postala hodžinica pa nije lijepo da je bila još i partizanka.
Od svih njih, ostalo mi je živo samo ovo siroče sa početka priče. Eno mi ga u Austriji gdje je zaradio puni radni staž u pilani. Hvali se da nikada nije uzeo dan bolovanja. Zaglavio na ljekarskoj kontroli radi koronavirusa, ne može da se vrati u svoje Biljanje kraj Ključa.
Naumapadne mi često ovih dana jer kad ga nazoveš i pitaš kako je kaže da živi bolje od tita, alija i svakog lorda jer je sve sa svojih deset prsta zaradio i kaže: “Ćero sve što nije sa tvojih deset prsta napravljeno i zarađeno – kako došlo tako i otišlo.” Ponovim to sebi, poslije svake pročitane afere sa pokradenim novcem iz budžeta.
Ne bih voljela njegovu sudbinu, ali bih njegov karakter.
Ja ne nosim idententet svojih predaka svakako, voljela bih da sam učena u vjeri kao moj rahmetli Sakib, ne bih voljela život svoje Džemile koja je oboljela kad joj je sin radi riječi završio u komunističkom zatvoru, pa da krijem onu partizansku zahvalnicu od stida.
Voljela bih da sam svoja Zejna, šnajderica, ponosna krajškinja za koju se priča da je tihim glasom znala ogovoriti svakom umišljenom siledžiji tako da sa joj sa praga ode plačući.
O precima znam samo ono najbolje. Ako je nešto i bilo zlo, od mene se to krilo i krije do današnjeg dana. Ako nešto i saznam neću kazati svima. Jer to se ne tiče nikoga. Naših savremenika se tiče samo ono što smo mi na kraju odabrali za svoj životni put i šta smo naučili od onih prije nas.
Nismo mi ono što su oni bili. Jednom čovjeku koji se hvalio svojim djedovima jedan lijepi učenjak koji nije više među nama je rekao: “Ti sine kao krompir. U tebe sve što valja pod zemljom. “
Nije više važno ko nam je pod zemljom. Prošlost se ne briše i ne živi se ponovo. Korisna je samo kao nauk i opomena. Inače nisi insan nego krompir.
(TBT, MagazinLola)
