Odavno niko nije tako zabio prst u oko Sarajevu kao Biskupska konferencija, Vrhbosanska nadbiskupija sa kardinalom Vinkom Puljićem na čelu i HNS. Odluka da se u Sarajevu 16. maja u podne održi misa za žrtve sa Blajburga u javnosti je odmah shvaćena kao „misa za ustaške zločince“ koji su ovaj grad u II svjetskom ratu u crno zavili satravši preko 10.000 Jevreja, Srba, Roma i antifašista. No, kako se radi o dobro smišljenoj i tempiranoj provokaciji u delikatnom političkom trenutku u BiH, neophodno je osvijetliti dublje slojeve ideje. Za početak, nema ovo mnogo veze ni sa Blajburgom, ni sa žrtvama, ni sa kršćanskim milosrđem – ovo je politika u koju je perfidno upregnuta i instrumentalizirana jedna vjerska zajednica – katolička crkva. A koja se tome mnogo i ne protivi.
A Fatiha i molitva za 55 obješenih ?
Najprije o reakcijama. Da nije bilo iskakanja samom sebi proturječnog Skake Abdulaha (SDA), gradonačelnika, desilo bi se da su sve stranke u gradu jedinstvene oko nečega – oko osude namjere kardinala Puljića da služi misu likvidiranim ustašama. Međutim, dokazano nekompetentni gradonačelnik po pitanju anti-antifašizma najprije misu gotovo podržava nemuštom konstrukcijom da „i žrtve komunističkog režima imaju pravo na pijetet“, a kada je vidio da nije vrijeme za pametovanje i da svi ostali bljuju vatru po ovoj nakani, vjerovatno i nakon poziva iz Centrale, on dopunjava prvobitnu provalu pa kaže: “Vrijeme kada su vlasti mogle zabranjivati vjerske obrede je prošlo. Naša obaveza je da javno osudimo najavljeni čin i ukažemo organizatoru da na ovaj način vrijeđaju hiljade žrtava fašističke NDH u Sarajevu.“
Samo „da osudimo i ukažemo ?“ Izgleda da je od svog gradonačelnika više očekivao grad sa kojim se ustaški režim oprostio tako što je Maks Luburić u noći 27. na 28.marta 1945. objesio 55 Sarajlija, a u posljednjem mjesecu okupacije pobio preko 750 građana. Bar poziv na Fatihu za 34 muslimana, i na molitvu za 21 inovjerca među Sarajlijama koji su tog dana visili na banderama između Fabrike duhana i Zemaljskog muzeja.
A da je komunistički režim progonio, zatvarao i ubijao nevine ljude – tačno je. I da je na Blajburgu stradalo nevinih ljudi, članova porodica zločinaca koji su bježali, i to je tačno. Više sreće, pak, imao je imam Ahmed Skaka, izdanak ugledne sarajevske porodice i dio uleme SS Handžar divizije (vidi sliku), koji je nakon bijega iz zemlje (skupa s onima kojima treba držat misu) konačno 1950. godine emigrirao u Australiju! No, vratimo se krajnjim ciljevima mise.
FOTO: Screenshot (FB)
Tajming – polemika umjesto proslave
Najprije – tajming objave i najave – 8. maj, dan uoči Dana pobjede nad fašizmom – 9. maja. Nesumnjivo je da su organizatori znali kakav će buran efekat proizvesti najava mise za likvidirane fašiste. I postigli su to da je dan uoči obilježavanja pobjede nad fašizmom taj fašizam uskrsnuo i postao tema dana, umjesto da je tema pobjede nad njim. Briga za duše zločinaca neviđena je uvreda za žrtve i morbidno izvrtanje sistema vrijednosti. Posebnu dimenziju ima to što cijelu stvar realizira Crkva, mada je jasno da je sve kreirano unutar politike HDZ-a zaogrnutog HNS-om (po istom principu kako se Dodik ogrne većinom u NSRS).
Zatim dolazimo do dubljeg cilja. Vrlo je mali korak od davanja prava na pijetet (i) pobijenim zločincima do njihove rehabilitacije. Sjetimo se da je sličan proces vodila SPC još devedesetih godina postepeno rehabilitirajući četnike. Tako su danas parastosi ovim srpskim zločincima normalna stvar u Srbiji i RS, a notorni saradnik nacista (u vrijeme „100 Srba za 1 Nijemca“) Draža Mihajlović već se nalazi u čitankama kao „borac protiv fašizma“. Tako je sada i ustaška fašistička ideologija u jeku umivanja od grijeha da bi u dogledno vrijeme vjerovatno dobili i zvanični status „boraca za hrvatski narod.“
Šire gledano, problem je i veći. Ne samo da se radi o rehabilitaciji ustaštva, nego je ovdje na sceni temeljita fašizacija bh. društva. To je skoro dovedeno do kraja u RS promocijom četnika kao zaštitnika srpstva, vere i naroda. U područjima gdje je na vlasti HDZ ustaštvo (još) nema legalitet, ali nije niti kriminalizirano kao ekstremna fašistička ideologija. Ne treba biti nikakvog čuđenja što misu kani predvoditi kardinal Vinko Puljić. On je još prošle godine dao blagoslov za formiranje Groblja mira kod Mostara navodno sa namjerom da se „ obilježe sve žrtve ratova, te da to na svoj način ima svoju poruku – znati poštovati pokojne, stradale.“ Antifašisti Mostara tvrde da se tu ustvari žele pokopati kosti ustaša, koji su stradali u borbama s partizanima 1945. te da se radi o projektu reafirmacije ustaštva i fašizma. Groblje mira bi sigurno postalo novo mjesto hodočašća, a od pogubljenih zločinaca stvorio bi se kult mučenika i generiralo jačanje fašizma.
Zašto u Sarajevu?
Tu dolazimo do odgovora na pitanje – zašto misa baš u Sarajevu? Osnova je više politička, nego vjerska. Sarajevo je sticajem okolnosti da u ratu nije okupirano, a da desetljećima nakon rata održava dosta nategnutu multietničnost, građansku tolerantnost i privrženost antifašizmu, ostalo bastion u kojem reciklirani fašizmi nisu mogli naći uporišta. Sad je to potrebno uzdrmati i to žestokom provokacijom. Iza svega zasigurno stoji HDZ BiH i neofašističke snage koje ova stranka podržava.
Ono što bi ovi provokatori htjeli jeste nekakva agresivna reakcija Sarajlija prema katoličkoj crkvi kako bi zatim mogli reći… „evo, vidite da u muslimanskom Sarajevu nema mjesta za Hrvate i katolike.“ To su iz HNS-a već i rekli. A prve reakcije Sarajlija zapravo govore da – nema mjesta fašizmu.
Zatim, provokatorima smeta i Sarajevo kao jako uporište građanske političke opcije i antifašizma. Njima je potrebno da i to kompromitiraju i unište kako bi na sceni ostale samo nacionalne politike sa zajedničkim ciljem trojne podjele BiH. Za demontiranje antifašizma našlo bi se saveznika i u Sarajevu među onima koji relativiziraju 6. april kao dan pobjede nad fašizmom i bulazne (?) o „borbi protiv antifašizma“.
FOTO: (Arhiv)
Baš zato što nema mnogo veze s Blajburgom i križnim putem, nego je moralno i duhovno ostalo daleko iznad svojih katila u crnim uniformama, provokatorima je potrebno da Sarajevo kontaminiraju pogrešnom i suvišnom emocijom prema zločincima kako bi načeli njegov antifašistički duh.
Politička uloga crkve
Nažalost, realizator maliciozne političke ideje HDZ-a BiH je Katolička crkva koja je oduvijek bila dio duše i identiteta grada. Ali sada iz Vrhbosanske nadbiskupije Sarajlijama dolazi ružna – uvreda. Kardinal Puljić bi molio za duše najvećih dušmana grada iz perioda 1941. – 1945. Jednak paradoks tome bio bi npr. parastos četnicima poginulim u opsadi grada 1992. – 1995. a koji bi se služio npr. u Sabornoj crkvi, 100 metara od Katedrale srca Isusova. Da tu nešto ne štima ukazuju i kolebanja među katoličkim klerom u Sarajevu. Franjevac fra Drago Bojić u najavi mise prepoznaje političko instrumentaliziranje vjerskog obreda.
„'Više je riječ o političkoj propagandi, nego o pijetetu prema žrtvama, prije svega prema nevino nastradalima. Ne može se ići na Bleiburg i slaviti mise za nastradale ignorirajući ono što je do njega dovelo i ne praveći razliku među žrtvama: nije isto stradanje ustaških oficira i vojnika koji su prethodno mučili i ubijali ljude, i civila koje je ta politika zavela i povela na marševe smrti,“ rekao je Bojić.
- maj – dan visokog rizika
Šesnaesti maj će biti kritičan datum, a ovo bi mogao postati događaj visokog rizika. HNS, HDZ BiH i Katolička crkva će u javnosti narednih dana teško braniti isključivo dušebrižnički karatker „operacije misa.“ Održi li se, bit će to ruganje žrtvama sa marindvorskih bandera, ali i nesposobnosti gradskih i državnih vlasti da spriječe povratak fašizma u glavni grad.
Nema sumnje da bi ljevičarske i građanske partije organizirale demonstracije kontra mise, a kako bi to izgledalo ne može se niti pretpostaviti. Sigurno je da bi samo jedan kamen bačen u vrata katedrale pokrenuo s druge strane lavinu islamofobije te bi sav negativan naboj vanjskog svijeta, umjesto na dušebrižnike zločinaca, bio usmjeren na „islamske fanatike koji kamenuju crkve“.
Zato se nikakav agresivni ispad ne smije dogoditi. Prezir prema porukama koje ovakva misa šalje žiteljima Sarajeva može se izraziti i na miran način.
Ima tu još jedno sigurnosno interesantno pitanje – ko bi došao na tu misu ?! Koliko je poznato, sarajevski katolici svjetlosnim godinama su daleko od ideologije onih za čije duše bi trebali moliti. Sarajevski katolici njeguju neke druge vrijednosti. U tom slučaju, hoće li HDZ BiH organizirati autobuse pune „škripara“ i „ultrasa“ koji su svakako ustaške provenijencije i koji bi jedva dočekali prvu varnicu pa da vjerski obred pretvore u ono što niko ovdje ne želi – povratak ustaštva u krvi, kako je i otišlo. To se Sarajevu nikako ne smije dogoditi.
Posljednje žrtve
Na Marijin-Dvoru su 28.3.1945. obješeni: Omer Fazil Omer, Ragib Sarić, Ćamil Skando, Muradin Čobo, Hajro Hadžović, Mahmut Arslanagić, Hamid Avdić, Mustafa Spahalić, Hamid Talović, Hasan Hajdarević, Alija Meretlić, Salih Mujkanhodžić, Ahmed Vilogorac, Šućrija Lukavac, Afan Opijač, Huso Islamović, Lutvija Šaran, Pašo Avdić, Salko Zubčević, Avdo Mulahasanović, Edhem Kusturica, Pavle Pavlin, Anđa Buđen, Ragib Kreho, Omer Delalić, Edhem Sarić, Muhamed Potogija, Mehmed Karamehmedović, Suljo Pašić, Stanko Rojnik, Kasim Sarić, Žarko, Veljko i Zora Odović, Mane Levnajić, Ana (Anka) Pauković, Štefanija Čerkez, Ilijas Smajlagić, Stanislav Keško, Hašim Šukrin, Ines Samardžić, Hamdija Hodžić, Mustafa Ćemalović, Marinko Tuševljak, Dušan Močević, Vladimir Mirković, Milan Živak, Mićentije Tadić, Milosav Mikailović, Joco Likić, Miloš Čikić, Milorad Petrović, Borivoj Perić, srednjoškolci Vidoje Stević i Slobodan Nikolić.
Neka je laka zemlja nevinima i… El Fatiha…
(TBT, Analitički tim)