EVROPA
Zatvarati granice je moguće – ali ta
mehanička mjera ne može spriječiti poplavu izbjeglica, kad god ona uslijedi.
Nije to uspjela ni tzv. “željezna zavjesa”
FOTO: (MICHAEL GRUBER/AFP)
Imigrantska plima koja zapljuskuje Evropu
nije trenutan fenomen. Nije započela jučer, neće se završiti sutra. Optimisti
misle da ćemo se s tim fenomenom morati nositi barem sljedećih dvadesetak
godina. Lično smatram da će se s tim suočiti i moji praunuci kad poodrastu.
Zašto?
Ponajprije zato što je u tome učestvovala i
generacija mog pradjeda: jedan se njegov brat sa sinovima iselio prije stoljeća
i pô u Srijem, u Hrtkovce, eto odakle i ondje Beškeri. Iz te moje uže domovine,
tada još Kraljevine Dalmacije, iseljavali su se u ta doba na pacifičku obalu
Amerike, od Kalifornije do Ognjene Zemlje, eno u Peruu baš ovih dana profesor
Joško Božanić objašnjava kako su onamo urasli upravo dalmatinski ma- ritimni pojmovi:
Hrvati iseljeni iz Dalmacije naučili su ih ribarenju (i vinogradarstvu, i
daktiloskopiji…). Eno mojih u Argentini, Brazilu, na Floridi. Selili su se
naši u Belgiju, u rudnike, tako je Biserki Katušić (udanoj Cvejić), zvijezdi
Metropolitana, bazni jezik bio francuski. Pamtim oproštaje onih koji su išli u
Australiju. Došlo je doba njemačkih bauštela, sada ondje ima naših koji
objavljuju u Natureu (a objavljuju ondje, ne biste vjerovali, i neki naši iz
Italije). Selimo se, vjerujte potpisanom iseljeniku.
Da, kad naši iseljenici dobiju Nobela,
poput Ružičke ili Preloga, ili ga odbiju, poput Tesle, njima se hvalimo. Mađari
se hvale i Tellerom, ocem hidrogenske bombe, kojim se ja ne bih hvalio ni u
bunilu, sve da sam Ugrin. Ali kada drugi kucaju na njihova vrata, tek da prođu,
stavljaju bodljikavu žicu, u kojoj sada krv i život gube srne i košute: njima
niko da objasni da je od 1918. sred Baranje granica, migriraju, pa neka plate
glavom, dvopapkari jedni.
Eh, da su Rimljani stavili žicu, ni nas ne
bi bilo, barem ne južno od Krakówa i Tatri. A kamoli Mađara. A tek da su je
stavili Etrušćani…
Da nije bilo migracija, svi bismo još bili
crni i skutreni u istočnoj Africi, ne bismo stigli genetski izblijedjeti, ne
bismo imali ni sredstava ni obraza praviti se nadmoćnima nad onima koji su
ondje ostali jer, frigaj ga, nismo mi rasisti, nego su oni crni (već sam jednom
napisao da je Bog, ako nas je stvorio na svoju sliku i priliku, jamačno crnac,
dok je Đavo, zatočen eonima u Paklu, gdje ne vidi Sunca ni Mjeseca, dosad već i
sam postao bijelac, baš kao čovječja ribica u podzemnim jamama).
O fenomenu migracije pišem već četvrt
stoljeća. Pisao sam kako je u Brindisi 7. marta 1991. prispjelo u jedan dan
27.000 Albanaca. Najveći među plovilima, trgovački brod Tirana, bio je pun kao
šipak, ilegalni imigranti bili su u potpalublju, na palubi, na katarkama,
svugdje. Iste godine, 8. augusta, u Bari je dotegljen brod Vlora i na njemu oko
20.000 Albanaca, dio ih je po dolasku u luku skočio u more.
U prijelazima preko Sicilijanskog kanala
samo u ovom stoljeću utopilo se oko 15.000, po nekima možda i 20.000 migranata.
Čime ćete zaustaviti one koji ne žale ni vlastitu glavu, samo da uteknu?
Traje ta epopeja, s plimama i osekama,
pisalo se o tome, ali naša je javnost bila na to slijepa, kao što je bila
slijepa i na rat u Libanonu, a onda se čudila kako sav svijet nije stao kad je
sličan rat izbio i u nas. Tuđi zub ne boli.
Tek sada su u Hrvatskoj zinuli, kad su
nagrnuli i balkanskom rutom. I ne znaju što bi ni kako bi, kao ni Unija u
cjelini. Zatvarati granice je moguće – ali ta mehanička mjera ne može
spriječiti poplavu izbjeglica, kad god ona uslijedi. Takozvana “željezna
zavjesa” nije uspjela spriječiti emigraciju na Zapad, nije u tome uspio ni sam
Berlinski zid. Kad je emigracija postala masovna, kada se pretvorila u
“glasanje nogama”, kada su hiljade i hiljade nagrnule iz Saske i Pruske u Češku
i Mađarsku pa odatle u Austriju i onda u Zapadnu Njemačku – pao je režim u
Istočnoj Njemačkoj i s njime logika bodljikavih žica i zidova. Odatle do
Schengenske konvencije bio je tek jedan korak.
Činjenica je da Italija logistički problem
nije uspjela kako treba riješiti ni u 25 godina, činjenica je da je Grčka i tu
napravila haos, ali nije rečeno da je to neizbježno: pogledajmo kako je taj
problem rješavala i kako ga rješava mnogo manja Švedska, integrirajući postupno
sve ono što joj stiže (Zlatan Ibrahimović tek je jedan od rezultata). Eto, i za
to treba inteligencije, koja rješava ono što granice same po sebi ne mogu, čak
ni kad se na njima puca.
Granice su, uostalom, rezultat i simbol
egoizma. Nekada su obrubljivale svaki feud, kadar naplaćivati maltarinu, a za
cara carinu; ulazak u moderno doba najavilo je buđenje nacionalnog egoizma
umjesto feudalnog, pa su granice postale državne. Najdugovječniji talijanski
premijer, Benito vitez Mussolini, došao je na taj položaj prorokujući sveti
egoizam (baš tako se izrazio) talijanske nacije. Da, poziv na nacionalni
egoizam može funkcionirati, čak i kada se za njega rabi drugi naziv, poput
patriotizma, domoljublja… Zato su se nacije kadre desetljećima sporiti oko
toga kojim rukavcem ili potokom teče granica, baš kao što su Split i Trogir dva
stoljeća ratovali zbog međusobne granice u Kaštelanskom polju, čak i kada su
imali zajedničkog kneza (i u socijalizmu najviše krvnih delikata u Zagorju bilo
je zbog međe, koja se kocima ne samo označavala, nego i branila po glavi
stanovnika). Najgluplje je, ali i najtipičnije, kada se dvije nacije svađaju
oko granice na teritoriju s koje su silom protjerale pripadnike treće (ne
mislim ovaj put na Zonu B, nego na Palestinu, Ruandu itd.), pa svaka brani
oteto u ime svetog svog prava. Šta onda kada na granicu stignu izbjeglice? Oni
o kojima Isus na Maslinskoj gori kaže: “Bijah putnik i primiste me”, pa
objašnjava: “Zaista, kažem vam, ni meni niste učinili koliko niste učinili
jednomu od ovih najmanjih”? Nisam kršćanin, nisam upućen, ali nekako mi se čini
da u toj najmanjoj Gospodinovoj braći treba prepoznati ne turiste, nego izbjeglice.
Na svu sreću, golema je većina kršćana u Uniji, oni valjda znaju. Zna se.
Angela Merkel, sveštenikova kći i glavešina
Kršćanskodemokratske unije, zagarantovano zna. Objašnjava da treba primiti
izbjeglice, koji imaju pravo na azil, dok ekonomske imigrante valja vratiti
odakle su došli (kao u predindoevropskoj kletvi, koj
Da, postoji pravna razlika. Posrijedi je
razlika između iminentne pogibelji (one neposredne, kada je glava u pitanju,
kakva npr. opravdava ubistvo u nužnoj obrani) i imanentne pogibelji (koja je
posredna, poput gladi i inih humanitarnih katastrofa). Pored oskudice u zdravoj
vodi, hrani, lijekovima, postoji i oskudica u dostojanstvu, počev od
obrazovanja. Možda je pravo odbiti onog ko vapi za životom dostojnim čovjeka, u
XXI stoljeću poluvodiča i smartphonea, ali nije baš pravda.
A zašto ima dijelova svijeta, ne samo u
afričkoj kolijevci ljudske rase, nego u Bangladešu, na Cejlonu, dalje da ne
nabrajam? Zato što ondje žive niže vrste, zato što su ondje lijeni, gotovani,
lupeži? Sjetimo se što je Mussolini rekao o nama, “barbarima”, govoreći u Puli,
u ime “svetog egoizma” – naši tadašnji preci u tome se nisu prepoznali; naš
pjesnik Nazor koju je godinu ranije odvratio kako spada talijanskom pjesniku
D’Annunziju koji je Mussoliniju prethodio idejom i akcijom. Šta vrijedi za nas,
odnosno tadašnje naše pretke, vrijedi i za druge – pogotovu za najmanju
Gospodinovu braću – oni su u blatu kao žrtve našeg egoizma, eksploatacije,
nejednake razmjene.
Sada, kada dolaze iskati dio onoga što im
je oduzeto, pa i spletom historijskih okolnosti (ali i glađu naših industrija
za njihovim mineralima, npr. u Kongu), mi to ne možemo izdržati, ugroženi smo.
Kad je fašistička desnica nudila “novi
svjetski poredak” (a nije da ni SSSR nije imao u grbu cjelokupan globus), a i
kad je baš u krilu ljevice, i to radikalne, podjela na ljevicu i desnicu
rasprostrta preko svekolike zemaljske kugle: martinički sociopsiholog Frantz
Fanon iznio je kulturološki program “prezrenih na Zemlji”: nacija kulturalno
potlačenih. U toj su tezi ekonomski aspekt “nejednake razmjene” razradili Samir
Amin i Emmanuel Arghiri (ali i taj aspekt ima prethodnika, u nas na primjer
haesesovca Rudolfa Bićanića). Po njima opstaje odnos izrabljivanih i
izrabljivača, ali ne više toliko unutar pojedinih nacija, nego između nacija
samih. Odnosno između Sjevera (tu smo mi) i Juga (odakle dolaze oni).
Norberto Bobbio nije uzeo kao meritum
politekonomski sumnjiv pojam nejednake razmjene (po kojem bi trgovina općenito
bila poistovećena s ucjenom), nego socioantropološki problem: sve globalniju
migraciju radne snage i inog pučanstva iz siromašnih u bogate predjele.
Kao kamen kušnje koristio je kategoriju
uključivanja odnosno isključivanja došljaka. Protiv neoliberalne odnosno
liberističke ekonomske doktrine, koja perpetuira ili čak pojačava
marginalizaciju siromašnog, gladnog dijela čovječanstva, izjasnili su se sva
trojica posljednjih papa, pozivajući se i na mirotvornu encikliku sv. Ivana
XXIII Pacem in Terris. U evropskim kulturama gdje su kršćani većina, egoizam se
ipak pokazuje jačim od vjerskog nauka, ne samo Papina, nego i Isusova.
(The Bosnia Times, Globus, Autor Inoslav
Bešker)
