ANALIZA
Zaboravite na principe i moralnost. Zaboravite, ili makar
pokušajte zaboraviti, četvrt miliona ubijenih za koje je, direktno ili
indirektno, odgovoran Bashar Assad od momenta kada je odlučio da nasiljem
odgovori na miroljubivi ustanak sirijskog naroda.
Piše Bernard-Henri Lévy, thebosniatimes.ba
Zaboravite na principe i moralnost. Zaboravite, ili makar
pokušajte zaboraviti, četvrt miliona ubijenih za koje je, direktno ili
indirektno, odgovoran Bashar Assad od momenta kada je odlučio da nasiljem
odgovori na miroljubivi ustanak sirijskog naroda.
Ostavite po strani i činjenicu da su Assadove sile
prouzrokovale 10 do 15 puta više civilnih žrtava nego Daesh čiju su užasavajući
snimci pogubljenja zasijenili čak i masakre sirijskog diktatora. Ali čak i ako
uspijete sve ovo izbrisati iz svoje glave, politika za Siriju koja postavlja
Assada kao “alternativu” Daeshu je naprosto neodrživa.
Assad je, na kraju krajeva, doslovno omogućio ovo divljaštvo
Daesha: U maju 2011. oslobodio je stotine radikala iz zatvoreništva, a ubrzo i
opremio ovu mladu grupu sa još boraca i lidera. Nakon toga je metodički
granatirao pozicije umjerenih pobunjenika, dok je istovremeno poštedio uporišta
Deasha u Raki. Onda je sredinom 2014. dopustio Iračkom dijelu Daesha da
utočište pronađe na istoku Sirije.
Drugim riječima, Assad je stvorio čudovište protiv kojeg se
sada navodno bori. Zar to nije malo previše za potencijalnog saveznika? Može li
ujedinjenje sa Assadom opravdati nešto što se naziva zajedničkim zalaganjem?
Najbitnija je to što Assada ne interesuje pobjeda. Čovjek
koji se smatra najvećim obrambenim mehanizmom protiv Daesha je u isto vrijeme
čovjek koji ih najmanje želi smaknuti. Na kraju krajeva, da li jedan šahista,
čak i onaj loši, namjerno žrtvuje svoje najmoćnije figure? Da li iko od nas
cijepa police osiguranja? Da li zaista vjerujemo da su Assad i njegovi ortaci
toliko glupi da nisu shvatili da njihov politički opstanak ovisi o opstanku
Daesha i da moraju ostati čuvari vrata kroz koja mi svi prolazimo da bi se rat
nastavio?
“Naravno da ne”, tvrde oni koji zagovaraju ujedinjenje
s njim. “Ali hajde da idemo korak po korak. Prvo ćemo poraziti Daesh, pa
ćemo se onda baviti Assadom.”
Ali ovaj pristup također počinje od pretpostavke da su
diktatori gluplji nego što zaista jesu. Štaviše, ignoriše da politika prati
svoju logiku ili barem svoju dinamiku. Ono što čarobnjakov učenik koji želi da se
ujedini sa Assadom ignoriše jeste činjenica da bi im to donijelo mnogo
problema, kada za to dođe vrijeme, udaljavajući se od saveznika kojem ne bi
bilo neugodno da preuzme dio zasluga za pobjedu. Kao rezultat, borbenost bi se
vratila, samo možda u drugačijem ruhu.
“Bashar Assad jeste država Sirija,” tvrde ti isti
ljudi. “Mi ne smijemo počiniti tu fatalnu grešku i uništiti državu.”
Ali ni ovaj argument nije validan. Država je već propala: Assad kontroliše samo
jednu petinu sirijske teritorije, a ostale četiri petine se nikada svojevoljno
neće vratiti pod tu zastrašujuću kontrolu. Ako Assadov režim prevlada,
državljani ove zemlje će i dalje u gomilama bježati u Tursku, Liban i Evropu.
Ustvari, Assadov režim toliko malo brine za svoju
pseudo-državu da čak napušta i vlastite vojnike koji su uhvaćeni izvan
teritorije koja je pod njihovom kontrolom, kao što se desilo u Tabki, u blizini
Rakke. Baathistička Sirija, ili kako god je zvali njeni prijatelji sa Kremlja,
je mrtva i pokopana.
Ali ovi takozvani realisti odbijaju prihvatiti realnost. Kao
što je bilo neophodno stupiti u savez sa Staljinom da bi se porazio Hitler,
tako i mi, kako oni tvrde, ne smijemo biti u strahu da igramo na kartu Assada
da bismo se riješili Daesha. Da, borbenost je fašizam našeg doba, zaražen planovima,
idejama i voljom tako čistom da se može porediti sa nacističkom. Ja sam prvi,
prije nekih dvadeset godina, predložio ovu usporedbu.
Ipak, absurdno je porediti moć ova dva fenomena ili
sugerisati da se u sukobu sa krvnicima Mosula i Palmirije demokracije suočavaju
sa sličnim strateškim izazovima kao i u nacističkom Wermachtu. Historijska
poveznica je moguća samo onima čija se politička neodgovornost odražava u
sklonosti ka lijenom logičkom zaključivanju.
Ne pravite grešku: Daesh je jak. Međutim, nije toliko jak da
svoje protivnike ostavi da između dva zla biraju manje. Zapad mora odlučiti šta
je činiti. U rezultatu razgovora protekle sedmice u Beču – gdje su se skupili predstavnici Ujedinjenih
Država, Rusije, Irana, Kine, Egipta, Turske, Saudijske Arabije i drugih zemalja
Zaljeva, Jordan, Liban i ključni članovi Evropske Unije – pitanje je postalo
još teže za odgovoriti. Da li trebamo opremiti ovo što je ostalo od Slobodne
sirijske vojske? Trebamo li se baviti sa par opstalih Alevitskih lidera čije ruke
još nisu zaprljane krvlju ili sa onim članovima Assadovog klana koji su na
vrijeme odlučili pobjeći i izbjeći svoje učešće u masakru?
Možda još ima vremena da se na neutralnom polju sastave
elementi koji su činili staru Siriju. Ili su možda radikalnija rješenja – tipa
onih koji su upotrebljeni u Njemačkoj i Japanu nakon Drugog svjetskog rata –
potrebna sada.
Svi ovi putevi ostaju otvoreni, ali se sužavaju. I nijedan
od njih ne ovisi o političkom opstanku Bashara Assada.
(Prijevod: Esma Latić, The Bosnia Times)