Piše: Yanis Varoufakis, thebosnaitimes.ba
Možda Britanija i Amerika nisu bile podijeljene zajedničkim jezikom, onako kako je George Bernard Shaw nekom prilikom tvrdio, ali Evropska unija očigledno jeste podijeljena rječju koja je trebalo da posluži kao njen kamen temeljac: ta riječ je solidarnost.
Zli demon koji pokušava razjediniti Evropu nije mogao odabrati bolji trenutak i način ulaska pandemije na evropski kontinent. Italija, zemlja koja još trpi posljedice posljednje finansijske krize i ima najniži potencijal za rast, najveći javni dug i neznatan prostor za fiskalne intervencije, najteže je pogođena pandemijom. Ekonomska implozija koja slijedi samo će uvećati patnje njenog stanovništva.
Španija, koja je zbog krize eura prošla kroz zastrašujuće stope nezaposlenosti i tragične prizore izbacivanja ljudi na ulicu, također je epicentar pandemije korona virusa. Što se tiče Grčke, broj preminulih je na sreću mali, ali gubitak prihoda od turizma od kojih ekonomija zavisi pogoršat će decenijsku krizu koja nas je već gurnula u najdublju depresiju.
S druge strane, najmanje su ugrožene zemlje u dobrom finansijskom stanju, kako zdravstveno tako i ekonomski.
Dok se pandemijska situacija u Evropi iz dana u dan pogoršavala, devet šefova vlada eurozone iznijeli su prijedlog za emitiranje „korona-obveznica“ kojima bi se teret dodatnog zaduživanja – koje je neizbježno, jer evropske vlade moraju nadomjestiti gubitak prihoda u privatnom sektoru – ravnomjernije rasporedio na sve zemlje članice. Budući da za razliku od Japana, Britanije i Sjedinjenih Država Evropa nema centralnu banku koja može direktno finansirati ugrožene države, emitiranje euro-obveznica bi osiguralo da se novi dug ne svali na pleća onih koji su najmanje sposobni da ga ponesu.
Ta ideja nije ni nova ni komplicirana. Novo je samo to što je u situaciji pandemije prijedlog obrazložen pozivanjem na solidarnost sa najteže pogođenim zemljama na jugu Evrope.
Kao što su neki od nas predvidjeli prije ključnog sastanka ministara finansija eurozone, od tog prijedloga nije bilo ništa. Kao što smo i očekivali, „korona-obveznice“ su na sjednici eurogrupe 9. aprila dobile crveno svjetlo, čime je ideja o euro-obveznicama odložena na neodređeno vrijeme, možda i zauvijek.
Takav ishod nije teško razumjeti. Devet šefova vlada su računali da će prikazivanjem obveznica kao finansijskog otjelovljenja ideje o evropskoj solidarnosti osigurati pozitivan odgovor. Ali procjena im je bila pogrešna.
Dosta se govorilo o žestokom otporu koji je pružio Wopke Hoekstra, holandski ministar finansija, koji je stavljao veto na svaku naznaku ideje o zajedničkom evropskom zaduživanju. Većina komentatora zapadno od Rajne i južno od Alpa opisuje Hoekstru kao bezosjećajnog sjevernjaka koji ne razumije ideju solidarnosti. Geografska i emocionalna podijeljenost Evrope nikada nije bila očiglednija.
Ali avaj, Hoekstra je u pravu: solidarnost nije dovoljan razlog i opravdanje za emitiranje euro-obveznica ili bilo kakvo zajedničko podnošenje duga. Suočen sa pojedincima i zajednicama koje pate mogu osjetiti potrebu da im ponudim novac, utočište, možda i povoljan dugoročni kredit, ako nema banke koja bi to uradila. To bi bila solidarnost. Ali solidarnost me neće natjerati da se zadužujem zajedno sa njima.
Pozivajući se na solidarnost u obrazlaganju prijedloga za emitiranje euro-obveznica, devet šefova vlada su bitku izgubili prije nego što je počela. Džek nema pravo očekivati da Džil u ime solidarnosti pristane da se zajedno zaduže podizanjem kredita. I nema razloga da kaže da to nije fer.
Tako je eurogrupa pokopala ideju o euro-obveznicama. Pogođenim zemljama je umjesto obveznica ponuđeno 27,7 milijardi eura (oko 0,22 odsto dohotka eurozone) u obliku direktne pomoći i još nekoliko stotina milijardi eura u obliku kredita.
Kritičari „štedljivih“ vlada na sjeveru ukazuju na nekoliko zanimljivih dispariteta. Domaći fiskalni stimulus njemačke vlade iznosi impresivnih 6,9 odsto BDP-a, pa je tako veći čak i od američkog (5,5 odsto BDP-a). S druge strane, vlade Italije i Španije, koje se nalaze u neuporedivo težoj zdravstvenoj i ekonomskoj situaciji, mogu računati na fiskalne stimuluse od 0,9 i 1,1 odsto BDP-a. Zar to ne pokazuje da solidarnosti nema?
Možda je tako. Ali pretpostavimo na trenutak da Njemačka iz razloga solidarnosti odluči da svoj fiskalni stimulus podjeli sa južnjacima sa slabijim fiskalnim kapacitetima. Makroekonomski efekti bi opet bili zanemarljivi, jer to ne bi bilo dovoljno za adekvatnu podršku ostatku eurozone. Ukratko, osim što je loš argument u raspravi o euro-obveznicama, solidarnost je makroekonomski irelevantna. Što je još gore, insistiranje na solidarnost je kontraproduktivno, jer produbljuje postojeće evropske podjele i uništava ono malo solidarnosti što je ostalo.
I prije nego što nam je stigla pandemija sjevernjaci su strahovali da rasipni južnjaci samo čekaju priliku da se dokopaju njihovih ušteđevina. Pozivanja na solidarnost pojačavaju takve sumnje. Za projekat ujedinjenja Evrope i sprječavanja mogućeg raspada najbolje bi bilo odustati od solidarnosti i pozvati se na zdrav razum.
Štedljivi Holanđani i Njemci moraju shvatiti da bi njihovi viškovi bili mnogo manji da zaduženi Italijani, Grci i Španci nisu pristali na zajedničku valutu. Nisu li upravo deficiti južnjaka ono što kurs eura drži na dovoljno niskom nivou da Njemačka i Holandija mogu održati visoke nivoe neto izvoza. Otuda koristi od euro-obveznica ne treba objašnjavati solidarnošću. Prebacivanjem djela duga sa zemalja u deficitu na snažniji dio Unije, čime se usput smanjuje i ukupna količina duga eurozone (nižim dugoročnim kamatnim stopama, koje potvrđuju visoku kreditnu sposobnost EU), euro-obveznice bi zemlju kao što je Italija mogle zadržati u euro sistemu, što bi spriječilo topljenje viškova Holandije i Njemačke.
To je najbolje formulirao Adam Smith još 1776: „Mi ne očekujemo ručak od mesara, pivara ili pekara zbog njihove velikodušnosti, već zato što je to u njihovom vlastitom interesu“. Isto tako, prihvatanje euro-obveznica i promjenu nakaradnih pravila eurozone ne možemo izdejstvovati apeliranjem na „velikodušnost“ zemalja sa viškovima. Jedini način da se zaobiđe veto sjevernjaka jeste upućivanje na Smithove „vlastite interese“ i razumijevanje da će svaki prijedlog koji se kosi sa takvim interesima sjevernih država automatski dobiti veto.
(TBT, Project Syndicate)