ANALIZA
U povodu 120. godišnjice objavljivanja
prvog prijevoda Kur'ana na južnoslavenske jezike – Koran, preveo Mićo
Ljubibratić (Hercegovac), Biograd, 1895.
Piše Almir Fatić, thebosniatimes.ba
Godine 1895. pojavio se prvi prijevod
Kur'ana na južnoslavenske jezike, tačnije: na srpskome jeziku. Ispravnije je
reći da se pojavio, zapravo, prijevod prijevoda Kur'ana jer, kako je već
do sada više puta ponovljeno i potvrđeno, prvi prevodilac nije izravno prevodio
Izvornik (jednostavno zato što nije poznavao jezik-izvora: arapski), već je
preveo njemu dostupni prijevod na francuskome jeziku, dakle, sa jezika kojeg je
poznavao.
Budući da se ove, 2015. godine navršava 120
godina od njegovog objavljivanja, u ovom ogledu detaljnije podsjećamo na ovaj
prvi prijevod prijevoda Kur'ana na južnoslavenske jezike ponavljajući i
donoseći, uz biografske podatke o njegovom autoru, osnovne informacije i značajke
o njemu, kritičke sudove i ocjene (uključujući i vlastite) te druge vidove
njegove recepcije.
Jedna okončana rasprava
Ovaj ogled započinjemo napomenom o jednoj, prema našem
mišljenju, okončanoj raspravi. Naime, nekada žustre polemike i debate, u islamskom
svijetu i djelimično kod nas, o dozvoljenosti prevođenja Kur'ana na druge
jezike danas su historijski okončane. Sâmo vrijeme i praksa, a na temelju
čvrste teorijske i argumentacijske podloge, presudili su u korist potrebnog i
nužnog prevođenja Kur'ana na druge jezike. Došlo se do zlatnog pravila: Kur'an
se ne može prevesti, ali se mora prevoditi. Navedene polemike i debate
odmijenila je jedna druga polemika i debata: o načinu prevođenja Kur'ana
na druge jezike ili kako prevesti neprevodivi Kur'an – i ona
ostaje trajno aktualna.Ovo posljednje potvrđuje i historija prevođenja Kur'ana
na bosanski jezik. Svaki dosadašnji prijevod Kur'ana na bosanski jezik izazvao
je, manje-više, žustre polemike i debate, a koje se nastavljaju sve do danas (v.,
npr.: Ebu Ahmed, Laž na vjeru Er-Rahmana u Korkutovom prijevodu Kur'ana,
Kelimetu l-Hakk, 2010.).
Te
polemike i debate bile su na različitim nivoima naučne vjerodostojnosti i
argumentativnosti. One su uključivale i same prevodioce od kojih se neki,
zaista, ”pokazuju kao ljudi toliko zavidni da izgleda posve neobjašnjivo kako
mogu prevoditi tekst kur'anske Objave” (Sinan Gudžević, ”Koja riječ o dvojici
prevodilaca”. Godišnjak BZK ”Preporod”, XII, 2012, 201). A narasle su
do te mjere da se ”skoro može govoriti o književnoj vrsti” (Gudžević) ili
mogu poslužiti ”kao vrijedna polazna osnova za uspostavljanje svojevrsne
poetike prevođenja Kur'ana” (Mehmed Kico, Ogledi o poetici prevođenja.
Sarajevo: El-Kalem & Fakultet islamskih nauka u Sarajevu, 2009, 234).
Naravno, poglavlje o kritičkom, teološkom i književnom, čitanju prijevoda
Kur'ana na bosanskome jeziku još nije završeno.
Ovim nipošto ne želimo kazati da su nekadašnje velike i
učene rasprave i debate u islamskim centrima na istoku pro et contra prevođenju Kur'ana bile beznačajne i besmislene. Ne, upravo suprotno, one su
bile opravdane, potrebne, plodonosne i iznjedrile su važne spoznaje i načela
kao što su: prijevod Kur'ana nije isto što i Kur'an original; prijevod Kur'ana
ne može se koristiti (učiti) u namazu; prijevod Kur'ana nema dimenziju i'džāza (nenadmašivosti i neoponašivosti Božije kur'anske riječi).
Ove spoznaje su važne i zato što, između
ostalog, mogu otupiti polemičke oštrice o prijevodima Kur'ana
uopće, pa i na bosanskome jeziku, te relativizirati stvari u pozitivnom
smislu te riječi.
O autoru prvog prijevoda
Biografski podaci o prvom prevodiocu Kur'ana na
južnoslavenske jezike su, začuđujuće, veoma oskudni. Zapravo, njegova
biografija do danas nije cjelovito ni iscrpno sastavljena. Navode se tek osnovni
podaci, dati u natuknicama, kao npr. na internetskoj Vikipediji, pa
otuda i određene rezerve i sumnje spram nekih podataka.
Muhamed Hadžijahić u svojoj bibliografskoj
bilješci o prijevodima Kur'ana kod nas (Bibliotekarstvo, XIII,
3,1967, 43) ističe da je autor prvog prijevoda kod nas ”hercegovački ustanički
vođa Mićo Ljubibratić (umro 1889.), koji se posebno isticao kao zagovornik
bratske saradnje Srba i Bosanskih muslimana”. Hadžijahić prenosi od Skerlića
da je u listu Srbija 1868. god. pisalo ”da jedan učen i čestit srpski
sveštenik prevodi Koran na srpski”. Hadžijahić ovu informaciju upotpunjava
time da ”je upravo to vrijeme Ljubibratić u Beogradu živo radio na ustanku u
Bosni, računajući i na pridobijanje bosanskih muslimana. 11. maja 1867.
Ljubibratić je predao ministru Garašaninu i svoj plan o dizanju ustanka”.
Hadžijahić (44), nadalje, donosi važnu informaciju
citirajući sâmog Ljubibratića iz jednog njegovog pisma: ”Izmirenje s
muhamedancima srpske narodnosti moja je misao na kojoj radim još od 1861.
godine. Od mog dolaska u Beograd 1876., tu sam misao preporučivao svim srpskim
vladama do 1874.”
Izet Terzić (El-‘Inājetu bi l-Qur'āni l-kerīmi fī
l-Busna munzu fethihā ile l-ān /Pažnja prema Kur'anu u Bosni od dolaska islama
do danas. Mostar: Islamski centar, 2003, 316) navodi već poznate podatke o
Ljubibratiću, da je ”sveštenik i vođa srpskog ustanka u Herecegovini”, zatim
da njegove aktivnosti uključuju
ohrabrivanje Srba i muslimana
Bosne i Herecegovine u uspostavljanju međusobnog saveza protiv Austro-Ugarske
vladavine, a zato što je bio pravoslavni sveštenik, pokušao je Srbima
približiti muslimane kroz prijevod Kur'ana na njihovom jeziku nadajući se da će
oni [Srbi] shvatiti izvor muslimanskog vjerovanja u cilju produbljivanja
njihovog međusobnog dijaloga. I uradio je svoj prijevod Kur'ana, s tim da je
umro prije nego je on štampan 1313./1895.
Jusuf Ramić (Naši prijevodi Kur'ana i
stil kur'anskog izraza. Sarajevo: Connectum, 2010, 103) donosi još podatak
da je Ljubibratić ”premlaćen od strane knjaza Nikole koji je želio da dio
Istočne Hercegovine pripoji Crnoj Gori. Nakon toga, Mićo Ljubibratić se, prema
M. Bojiću, povukao u Dubrovnik, a kasnije u Beograd”.
Na Vikipediji su pohranjeni, pak, slijedeći
biografski podaci: Mihajlo – Mićo Ljubibratić (Ljubovo, Trebinje, 1839. – Beograd, 26. februar 1889.) je
bio srpski vojvoda u Hercegovini. U hercegovačkim ustancima (1857.-1862.) ističe
se hrabrošću, sarađuje sa vojvodom Lukom Vukalovićem, i
sarađuje sa oslobodilačkim pokretom Garibaldija u Italiji. Poslije sloma
ustanka (1862.)
prelazi u Srbiju gdje radi na organizovanju ustanka balkanskih naroda protiv Turaka,
nastojeći da uključi i muslimane u poduhvat.
U Bosanskohercegovačkom ustanku (1875.) jedan je od vođa
ustanka u Hercegovini i eksponent srpske vlade. Radi na organizaciji ustanika,
disciplini, planiranju, preorijentisanju ustanika na gerilske akcije i
formiranju Zemaljske uprave s nazivom Privremena uprava hercegovačka.
Krajem marta 1876.
prebacuje se u Bosnu,
ali biva zarobljen od Austrijanaca i interniran.
U martu 1877. vraća se u Srbiju i pred Hercegovačko-bokeljski
ustanak (1882.)
zalaže se za stvaranje ustaničke vlade i saradnju Srba i muslimana
protiv Austro-Ugarske (http://sr.wikipedia.org/sr-el/Мићо_Љубибратић,)
Najiscrpniju biografsku bilješku o Ljubibratiću do danas
ponudio je, nedavno, književnik Sinan Gudžević s posebnim naglaskom na njegovim
ustaničkim aktivnostima u Hercegovini. Na osnovu referentnih i vjerodostojnih
dokumenata i izvora Gudžević je došao da važnih podataka i zaključaka za
ispravnije razumijevanje i poimanje Ljubibratićevih svojevremenih političkih i
ustaničkih aktivnosti.
Ovdje potcrtavamo činjenicu da Ljubibratić ”nije bio
eksponent ni srbijanske ni crnogorske vlade, već da je samostalno došao u
Hercegovinu u njenom oslobađanju”. Ovo, sasvim izvjesno, objašnjava
Ljubibratićevu sudbinu da je on u ”svojim načelima borbe za oslobađanje
Hercegovine od osmanske vlasti posve usamljen, žrtva političkih spletkarenja,
izopćen od vlasti u Crnoj Gori, a prepušten ratnoj sreći od onih u Beogradu”.
Dakle, Ljubibratićev, nazovimo ga tako, prohercegovački politički stav imao je
za posljedicu njegovo ponižavanje od vlasti iz Crne Gore i Beograda te
Austro-Ugarsku internaciju. A možda je i opskurnost njegove biografije
jedna od takvih posljedica?!
Također, Ljubibratićev pomirljivi stav prema muslimanima
Bošnjacima, odn., kako ih on naziva, ”muhamedancima” ili ”Srbima muslimanske
vjere”, dodatno je potvrđen proglasom ustaničkih vođa i njegovim
vlastitim pismom upućenim knjazu Nikoli Petroviću (šire v.: Gudžević, 223-230).
Iz navedenih biografskih podataka nadaju se činjenice koje
govore da je Ljubibratić bio: a) pravoslavni sveštenik; b) ustanički vođa ili
vojvoda u hercegovačkim ustancima; c) da u Hercegovinu, koju je smatrao svojom
domovinom i želio osloboditi od osmanlijske vlasti, nije došao kao agent ili
eksponent srbijanske ili crnogorske vlade; e) da je bio zagovornik saradnje
Srba i Bošnjaka koje on tada naziva ”muhamedancima”, ”muhamedancima srpske
narodnosti”, ”Srbima muslimanske vjere”.
Prevodilački poticaj(i)
Budući da prevodilac Ljubibratić, koliko je do sada
poznato, nije ostavio bilješku o svom prijevodu Kur'ana i radu na
njegovom prevođenju, u kojoj bi vjerovatno nešto rekao i o svojim motivima i
poticajima na prevođenje ”muslimanske Svete Knjige”, otvorene su mogućnosti
njihovih različitih interpretacija.
Što se tiče
početka rada na prevođenja Kur'ana u Srbiji kao i poticaja na takav čin,
karkteristične indicije o tome, odn. o Ljubibratićevim počecima na radu
prijevodu Kur'ana daje list Vila iz 1868. god. (br. 17, 408), koji
donosi slijedeću bilješku:
U ”Srbiji”
pokreće jedan dopisnik pitanje, da bi trebalo radi isturčene braće naše u Bosni
prevesti na srpski koran, da i oni vide šta je svetinja njihova. Uredništvo ”Srbije” na to javlja da jedan
učen i čestiti srpski sveštenik već prevodi koran na srpski južnim govorom.
Koliko se radujemo tome poslu, toliko odobravamo mišljenje dopisnika da bi
trebalo da taj prevod izda na svet srpska ujedinjena omladina. Ona bi tim putem
najudesnije pokazala da misli i o svojoj isturčenoj braći. Koran imaju preveden
sve znatnije evropske književnosti, i kad ga one imaju čisto nauke radi, što ga
ne bismo imali i mi kojima i inače treba koji imamo i rođene braće u toj veri.
I po tome se može videti koliko vredi ta misao književna.
Hadžijahić (44) zaključuje da je Ljubibratićev
prevodilački podvig bio motiviran ”prije svega političkim razlozima s
tendencijom da se izdanjem prevoda Kur'ana postignu kod Bosanskih muslimana
određeni nacionalno-politički efekti…” Ova ocjena zvuči logično ali, čini
se, ne i potpuno uvjerljivo. Jer, kakvi bi se to mogli postići pozitivni
”nacionalno-politički efekti” kod tadašnjih Bosanskih muslimana ako se
”ogriješiš” o zabranu prevođenja njihove Svete Knjige, a (š)to je bio
prevalirajući stav među bošnjačkim narodom, odn. njihovom ulemom tog vremena –
a i kasnije – dodajući tome i činjenicu da se taj prijevod pojavi na ćiriličnom
pismu, pismu koje je bliže srpskom narodu, te koje u sebi impregnira
pravoslavnu terminologiju?! Štaviše,
Ljubibratićev prijevod ”dočekan je od uleme kao antiislamski potez par
exellence” (Enes Karić, Prilozi za povijest islamskog mišljenja u BiH
XX stoljeća. Sarajevo: El-Kalem, 2004, 478).
Zato smatramo da
Terzić, kako smo već vidjeli, uvjerljivije govori o obrnutoj tendenciji, tj. da
su Ljubibratićevi prevodilački motivi išli u pravcu približavanja Srbima
”izvora muslimanskog vjerovanja”, tj. Kur'ana, na njihovome jeziku kako bi
se, na toj osnovi, prodobio njihov međusobni dijalog. Ramić (15) dijeli
Terzićevu ocjenu; on eksplicitno veli da
je ”Ljubibratićev svoj prijevod približavao pravoslavnim Srbima, a ne
‘muhamedancima srpske narodnosti’, kako to neki misle”.
Bojazan od ‘slôva nevjernika’
Bilo
kako bilo, ostaje historijska i kulturna činjenica da je Srbin pravoslavne
vjere, Mićo Ljubibratić, prvi preveo Kur'an na južnoslavenske jezike. Njegovo
pojavljivanje 1895. zacijelo je navelo na razmišljanje bošnjačku ulemu i
inteligenciju tog vremena o pitanju prevođenja Kur'ana na njihovom maternjem
jeziku. Reakcije koje se uslijedile na Ljubibratićev prijevod to pokazuju i
dokazuju. Zašto, pak, prije Ljubibratića nije urađen prijevod Kur'ana na
bosanskom od strane muslimanskog prevodioca, pa ni poslije njegovog prijevoda
čak više od četiri desetljeća, pitanje je koje se nameće samo po sebi.
U najkraćem, razloge tome valja tražiti u
specifičnom i kompleksnom historijskom, civilizacijskom, kulturološkom i
vjerskom stanju, kontekstu i položaju Bošnjaka tog vremena, tj. s kraja XIX.
st. Pitanje bosanskog prijevoda Kur'ana jednostvano se nije postavljalo, niti
je bilo na dnevnom redu. Druga, mnogo važnija pitanja zaokupila su bošnjačke
mislioce i intelektualce tog perioda među kojima je najvažnije bilo ”kako
preživjeti kao muslimanska zajednica izvan islamskog državnog uređenja”
(Karčić), a što je za sobom povlačilo niz konkretnih problema, dilema i pitanja
poput: ostati ili emigrirati iz Bosne, služba u nemuslimanskoj vojsci,
konfesionalna organizacija, status vakufa i tsl. (Šire v.: Fikret Karčić, Bošnjaci
i izazovi modernosti: kasni osmanlijski i habsburški period, El-Kalem,
Sarajevo, 2014., posebno poglavlje ”Izazovi i bošnjački intelektualni
odgovori”, 107-159)
To kompleksno stanje, nesumnjivo, utjecalo
je na dominantnu ulemansku i, općenito, vjerničku svijest i njihovu bojazan da
bi: a) bosanski prijevod Kur'ana mogao potisnuti njegov original u vjerskim
obredima i b) da bi moglo doći do ”udaljavanja muslimana od arapskih slova u
korist latiničnih ili ćiriličnih slova, a to su – prema preovlađujećem
mišljenju u to vrijeme – slova nevjernika (hurūfu l-kuffār) kojima se
nije dozvoljeno služiti u prijevodu Kur'ana” (Terzić, 317).
Tek se sa
Mehmed-begom Kapetanovićem Ljubušakom (1839.-1902.) pojavljuju latinicom
štampani tekstovi o sakralnoj tematici s područja islama. Bosanski jezik
također se izbjegavao od uleme prigodom obligatnih vjerskih obrednih besjeda,
pa je reisu l-ulema Džemaludin Čaušević imao dosta poteškoća uvodeći obavezu da
se te besjede drže na maternjem, tj. bosanskom jeziku (Karić, 2004:476).
Međutim, prema izvještajima listova ”Srbija” i ”Vila”, primjećuje se
da Ljubibratić već 60-tih godina XIX. stoljeća – kada je još Osmanska država na
našim prostorima – radi na svome prijevodu Kur'ana. Ali, s druge strane, ne
znamo ni o kakvoj inicijativi među bošnjačkom ulemom tog vremena o prijevodu
Kur'ana na bosanski jezik. Razlog zašto tada, ali i prije tog vremena, ne
susrećemo ideju o prijevodu Kur'ana na bosanskom vjerovatno leži u činjenici
postojanja, prepisivanja i čitanja prijevoda Kur'ana na turskome jeziku, jeziku
koga je bošnjačka elita dobro poznavala.
Naime, prvi
štampani prijevod Kur'ana na turskome jeziku pojavio se 1842. u Kairu (Tefsīru
t-Tibyān). No, prije toga, u periodu između XII. i XVI., stoljeća urađeno
je više turskih prijevoda; najstariji rukopis je onaj iz 1333. god. (v.:
Ekmeleddin Ihsanoğlu, ”Uvod u povijest prevođenja značenja Kur'ana”, u: Enes
Karić, pr., Semantika Kur'ana, Bemust, Sarajevo, 1998, 551-590). A da su
turski prijevodi Kur'ana stigli i u Bosnu te bili prepisivani i čitani,
najbolje svjedočanstvo pruža nekolicina njihovih rukopisnih primjeraka u Gazi
Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu; najstariji potiče iz 1574. god.; v. I.,
XI., XV. i XII. svezak Kataloga
arapskih, turski, perzijskih i bosanskih rukopisa u izdanju Gazi
Husrev-begove biblioteke u Sarajevu.
I to je, dakle, između ostalog, utjecalo na
znatno odgađanje prijevoda Kur'ana na bosanskome jeziku, a sa dolaskom
Austro-Ugarske, kako smo već naznačili, iskrsla su mnogo važnija pitanja, ona
egzistencijalne naravi.
Prijevod prijevoda
Ovakvo oslovljavanje Ljubibratićevog
prijevoda ne podrazumijeva nikakvo umanjivanje njegovog nesumnjivog
historijskog, kulturološkog i religijskog značaja kao prvog cjelovito
objavljenog prijevoda prijevoda Kur'ana na balkanskim prostorima.
Naprotiv, riječ je, s jedne strane, o imenovanju stvari na pravi način, a, s
druge strane, o tome da ta činjenica ima znatne, odn. presudne implikacije na
tekst prijevoda. Nema sumnje, u takvom prevodilačkom postupku gubici su,
u odnosu na Izvornik, neminovni(ji).
O tome da je Ljubibratić preveo Kur'an s
francuskog jezika prvi je ukazao Dragutin J. Ilić (u. 1926.) u knjizi Posljednji
prorok (str. 91) koja je objavljena 1896. god. (Beograd: Izdanje knjižare
Mite Strajića), a onda su to ponovili Handžić (”Prijevod Kur'ana od Hadži Ali
Riza Karabega”. El-Hidaje, II, 9, 1938, 137), Busuladžić (”Prvi
prevodi Kur-ana u svietu i kod nas”. Narodna uzdanica. Kalendar za
godinu 1945., XIII, 83), Hadžijahić, Karić te, konačno, Terzić i Ramić
potvrdili i dokazali. Istina, postoji i mišljenje da je Ljubibratić navodno
prevodio ”sa ruskog, a na ruski s francuskog jezika”. Ovo mišljenje iznosi I.
Hakki 1931. god. u tuzlanskom časopisu Hikjmet (br. 23. i 24., 323), ali
ne nudeći konkretnije dokaze tome u prilog. Isto mišljenje dijeli i Derviš A.
Korkut (”Elkur'anul-hakimu”. Novi Behar, VII, br. 1-2, 1933-34, 28)
konstatirajući da se Lj. prijevod pojavio ”posredstvom niza prevoda: s
originala na francuski, s francuskog na ruski, a Ljubibratić ga je preveo s
ruskoga…”
Terzić (317-318) je prvi iznio nekolicinu
konkretnih dokaza da je Ljubibratić prevodio prijevod Kazimirskog.
Terzić ne donosi biografske podatke o Kazimirskom izuzev što spominje da je
”porijeklom Poljak” (huwe būlūniyy el-asl). A riječ je, zapravo, o
francuskom orijentalisti i lingvisti Albertu Kazimirskom de Bibersteinu (u.
1887.), čiji je prijevod Kur'ana objavljen 1840. god. u Parisu pod naslovom Le Koran, traduction nouvelle
faite sur le texte arabe / par M. Kasimirski, interprète de la
légation française en Perse. Kasnije je doživio više izdanja, posljednje
1997. Za potrebe ovog rada ostvarili smo uvid u: Le Koran, traduction nouvelle
faite sur le texte arabe (1869). Par M. Kasimirski, Interprète
de la Légation Française en Perse. Nouvelle édition entièrement revue et
corrigée; augmentée de notes, commentaires et d'un index. Paris: Charpentier,
Libraire-Édituer.
Prva indikacija koju Terzić navodi jeste da
je numeriranje broja ajeta (terqīmu l-āyāt) kod Kazimirskog i
Ljubibratića identično. Na primjer, 136. ajet sure El-Bekare, prema standradnoj
numerizaciji, kod K. i Lj. je 130., i tako redom. Također, identično im je i
tretiranje sigli ili kratica, tzv. ”isprekidanih harfova”, odn. slova koja se
cjelovito izgovaraju (ar. el-hurūfu l-muqatta'āt), na počecima pojedinih
kur'anskih sura (ELIF LĀM MĪM; JĀ SĪN; TA SĪN MĪM itd.). Naime, obojica
prevodilaca ne smatraju ih zasebnim ajetima, već ih uključuju u sadržaj
slijedećeg ajeta, a što je za posljedicu imalo odstupanje od standardne
numerizacije.
Druga indikacija je pogreška u prijevodu
27. ajeta sure Fātir (Stvoritelj) kod K., a u tome ga slijedi Lj., kod kojih je
to 25. ajet.
Kao dodatnu potvrdu tome da je Lj. prevodio
prijevod K. navest ćemo još nekoliko tekstualnih prijevodnih identičnosti
dvojice prevodilaca.
Na primjer, K. poslije broja svake
”glave”, tj. sure, navodi da je ona objavljena ili u Mekki ili u Medini, i to
na francuskom izražava riječima Donné à la Mecque&Donné à Médine;
kod Lj. je: Dato u Meki&Dato u Medini.
Također, nazive sura LJ. preuzima/prevodi od
K. Evo nekoliko karakterističnih primjera: naziv 32. sure (ar. Es-Sedžde) K.
prevodi kao L'adoration (335). a LJ. kao Obožavanje (299); naziv
35. sure (ar. Fātir) K. prevodi riječima Les anges ou le créatuer (351),
a LJ.: Anđeli ili Tvorac (369); naziv 107. sure (ar. El-Mā'ūn) K. na
francuskom prevodi riječju L'aumône (520), a Lj. na srpski riječju Milostinja (528); naslov 96. sure (ar. El-‘Aleq) Lj. prevodi sintagmom Usirena krv (522), a K. Le sang coagulé (513).
Zatim, Lj. arhaizam i srbizam đenija (ar. džinn, npr. u posljednjoj kur'anskoj suri En-Nās i drugdje) kod K.
je génies (523); riječ muhkemāt u 7. ajetu sure Ali Imrān (prema
K. i Lj. to je 5. ajet) K. prevodi kao versets immuables, a Lj. neizmjenjivi
stihovi, a riječ mutešabihāt, u istom ajetu, kod K. je métaphoriques (43), a kod Lj. prijenosne slike (81); na početku 131. ajeta sure
El-Bekare i K. i Lj. unose u zagradu isti značenjski sadržaj – es juifs et
les chrétiens (K., 21), Čivuti i Hrišćani (Lj., 62).
Ovakvih primjera mogli bismo navesti veoma
mnogo, ali i ovaj njihov broj je dostatan da se uoči ”organska povezanost”
dva prijevoda, odn. da se još jedanput dokaže da je Ljubibratićev prijevod,
zbilja, prijevod Kazimirskog.
Reakcije
Reakcije koje su uslijedile ubrzo i znatno
kasnije nakon Ljubibratićevog prijevoda mogu se podijeliti na pozitivne i
negativne. Već smo spomenuli da Dragutin Ilić 1896. god. ustvrđuje da je
Ljubibratić preveo Kur'an s francuskog jezika. Ilić čak pronalazi pogreške u
njemu (o čemu ćemu govoriti u nastavku).
Carigradski glasnik, također 1896. (II, 184), registrira prijevod u vijesti pod
naslovom ”Prevod Al-Kur'ana na srpski:
Čupičeva zadužbina
u Beogradu izdala je na svet Ljubibratićev prevod Al-Kur'ana na srpskom jeziku.
Zvanični list skadarskog vilajeta, javljajući o tome, kritikuje to izdanje, jer,
veli, da prevod Al-Kur'ana ne može drugčiji biti nego pogrešan, pošto se zna da
čitave glave, kao i stihovi u njima imaju mnogobrojna značenja.
List Bošnjak, iste godine, dne
10. XII. (br. 50, 8), donosi vijest i svoje mišljenje o Lj. prijevodu:
Prijevod Kurana.
”Carigradski Glasnik” u zadnjem broju, donosi vijest, da je Čupićeva zaklada
u Biogradu, dala iznesti na javnost prijevod Kurana te da se na to zvanični
list skadarskog vilajeta ljuti, govoreći, da prijevod neće biti prav, jer da
nije svači poso Kuran prevesti i njegove temeljite navode ustanoviti. Mi na to
velimo, da bi dobro bilo, da bi Kuran u pravom prijevodu i slavenskom jeziku
preveden bijo, jer bi onda sigurno svi učeni ljudi o Kuranu i Islamu drukčije
sudili, jer bi uvidjeli, da je Islam na tvrdijem temeljima osnovan.
Druge
rekacije na Lj. prijevod, pozitivne i negativne, javljaju se znatno kasnije. I.
Hakki u tuzlanskom listu Hikjmet – čije je uredništvo posebno pratilo
problematiku prevođenja Kur'ana i iznosilo svoje čvrste stavove o tom pitanju
te zagovaralo nemogućnost i pogrešnost doslovnog prevođenja kur'anskoga Teksta
– za Lj. prijevod veli da je ”kakono naš narod rekne: ‘čorbine čorbe čorba’,
jer je preveden sa ruskog, a na ruski s francuskog” (”Iman”. Hikjmet,
II, 1931, 323). Četiri godine kasnije, isti list objavit će tekst ”O prevodu
Kur-ani azš.” indijskog učenjaka Muhammeda Tekijuddina el-Hilalija, u
prijevodu Ahmeda Lutfi-ef. Čokića, u kojem se više upozorava na različite vrste
opasnosti prevođenja nego što odobrava prevođenje Kur'ana na druge jezika. (Šire
v.: Hikjmet, VII, br. 2, 1935., 41-44. – Također, v. još: Chameran, ”Ko
potiče pitanje prevoda Kur-ana azš.?, Hikjmet, VII, br. 9, 1936.,
267-271; Chameran, ”O Kur'anu azš.”, Hikjmet, VII, br. 11,1936.,
321-326. Chameran je pseudonim Ibrahima Hakki-ef. Čokića). – Tih godina
vodila se čuvena polemika Čokić (Ahmed Lutfi) – Alagić (Šukrija) u vezi sa
prevođenjem i tumačenjem Kur'ana; v.: Ferid Dautović, Šukrija Alagić – život
i djelo, El-Kalem, Sarajevo, 2008., poglavlje ”Polemika Čokić-Alagić”,
191-224).
Mehmed-ef. Handžić (137) svoje mišljenje o
Lj. prijevodu iskazao je slijedećim riječima:
Ljubibratićev
prijevod štampan je prije četredeset godina i pored lijepog našeg jezika kojim
je taj prijevod pisan u njemu ima dosta pogrješaka i krivo prevedenih ajeta.
Osim toga taj prijevod nije sa originala, nego je prijevod prijevoda… I s te
strane je prijevod mnogo izgubio od svoje vrijednosti.
Darko Tanasković (”Kur'an”. Mogućnosti,
XXVI., br. 8-9, 1979, 882) za Lj. prijevod veli da ”nije sa arapskog, ali je
jezički i stilski najbolji, a značenjski zadovoljavajući”.
Priređivač reprint izdanja Lj. prijevoda,
objavljenog 1990. (Koran – reprint (1990). Preveo Mićo Ljubibratić.
Sarajevo: Svjetlost) – Enes Karić – u svojoj napomeni naznačava da je ”Mićo
Ljubibratić prevodio Kur'an u jezik koji je pod vidnim uticajem našeg
pravoslavlja”. Prema mišljenju priređivača, prijevod Kur'ana
Miće Ljubibratića je svjedočanstvo, ponajprije književno i religijsko, koje
pokazuje da kur'anski diskurs znakovito bljesne i u onom prijevodu koji koristi
biblijski pojmovni i terminološki instrumentarij. Našem kršćanskom (a posebno hrišćanskom)
čitaocu ovaj prijevod će dobro doći da upozna temeljni izvor islama u stilu
koji je blizak njegovom duhovnom univerzumu.
Priređivač prijevod Miće Ljubibratića, kako
sâm veli, ”cijeni kao prvorazredni ‘ekumenski događaj’ na našim prostorima na
prijelazu XIX. u XX. vijek”.
Jezičko-stilske odlike
Primjetno je, iz navedenih reakcija, da se
najviše pohvala izreklo na račun Lj. jezika prijevoda. Hadžijahić (53) ističe:
Ljubibratićev
prevod Kur'ana stakao je ugled i po tome što je istican kao uzoran jezični
spomenik. Ljubibratićev jezik, zastupljen u njegovom prijevodu Kur'ana, postao
je značajan za naše filologe i lingviste po čistoći jezika i svojoj
frazeologiji.
Ljubibratićev ”srbski jezik je čist i
jedar”, veli Busuladžić (1945:83). Prema Handžiću, kako smo vidjeli, prijevod
je ”pisan lijepim našim jezikom”; za Tanaskovića Lj. prijevod je ”jezički i
stilski najbolji”. Tekst prijevoda i danas djeluje ”stilski jako lijepo”,
ocjenjuje Gudžević.
Stilskim odlikama Ljubibratićevog prijevoda
najviše se bavio Džemaludin Latić (Jezik Kur'ana. Sarajevo: Biljeg
d.o.o., 2012). Donijet ćemo nekoliko zapažanja ovog autora:
Lj. se koristio
pučko-štokavskim govorom, što je prva stilska dominanta njegovog prijevoda
(161-162);
– najfrekventniji i stilski
najizražanijiji segment Lj. arhaike su dulji oblici pridjeva i zamjenica te
niječnog oblika glagola biti (162);
– Lj. se najčešće odlučuje da mu
svršetak ajeta bude i rečenični svršetak; parataksa je stilska dominanta
njegova prijevoda. Ona prijevodu priskrbljuje smireniji ton (142);
– Lj. prijevod približava nam
Kur'an kao sveto, obredno i drevno štivo… Dojam svetosti i drevnosti naročito
priskrbljuje bogata arhaična leksika… Ono što je tada bila norma u jeziku,
danas je najčešće arhaizam i stilem (161).
Pogreške
Kako smo već istakli, D. Ilić (91) prvi
pronalazi i pogrešeke u Lj. prijevodu Kur'ana. Evo u čemu Ilić vidi pogrešku:
U gl. 2 t. 209 i
gl. 35 st. 9. Ljubibratić prevodi: Bog upućuje koga hoće a ostavlja u
zabludi koga hoće, dok znalci arapskog jezika tvrde, da tamo ne stoji koga nego ko. U prvome slučaju odrečna bi bila apsolutno Slobodna
Volja, a u drugome bi bila apsolutno priznata. – Da je francuski a po
njemu i srpski prevod pogrešan vidimo to i iz glave 73 st. 19. koji stoji u
protivnosti sa onim stihovima: ”Evo opomene: neka se onaj koji hoće
uputi ka Gospodu.” Da je ono rđavo prevedeno opaža se i iz celog smisla
Koranova, kome je svrha, da ljude opominje, poziva da se poklone a preti onima, koji ne htednu, večnom kaznom. Kda bi Bog rukovodio onoga koga hoće, onda našto upustva i našto Koran.
Međutim, ispravan je Ljubibratićev
prijevod: Bog upućuje koga hoće a ostavlja u zabludi koga hoće u 2:209 i
35:9, ali i onaj u 73:9. Njega potvrđuju drugi kur'anski ajeti, pravila
arapskoga jezika, brojni komentari Kur'ana kao i djela akaidske naravi u kojima
se detaljnije raspravlja o uputi i njezinim vrstama, Božijoj i ljudskoj
volji i sl.
Handžić je ustvrdio da u Lj. prijevodu
”ima dosta pogrješaka i krivo prevedenih ajeta”. Nažalost, Handžić ne navodi
primjere za ove svoje konstatacije.
Terzić (319-320) navodi pogreške u
prevođenju: 1. i 2. ajeta sure El-Qijāme (Lā uqsimu bi jewmi
l-qiyāmeh…), 1. ajeta sure El-Beled (Lā uqsimu bi hāze l-beled)
i 75. ajeta sure El-Wāqi'a (Felā uqsimu bi mewāqi n-nudžūm).
Poenta je u tome što većina komentatora Kur'ana i jezikoslovaca kažu da
negativna zakletva Lā uqsimuu navedenim ajetima ima, zapravo,
pozitivno značenje (v. više: Ramić, 87-91), dok je K. (Je ne jurerai point
par le jour de la RÉSURRECTION, 488), a sami time i Lj., prevode u
negativnom značenju (Ja se neću zaklinjati danom vaskrsa, 498).
Terzić uočava i pogrešno Lj. prevođenje, u
nekim ajetima, sintagme Resulullāh (Allahov Poslanik, tj. Muhammed, a.s.) kao apostol i prorok (v. 321-322), kao i, prema njegovome mišljenju, pogrešno
prevedene ajete iz ajeta sure El-Hadždž (42), sure El-Bekare (189, 215 i dr.) i
sure El-Ahqāf (35). Naime, on smatra pogrešnim što je Lj. u prijevodu umjesto
zamjenice ke (te, tebe), koja postoji u Izvorniku, naveo
imenicu Muhammed, na koga se ta zamjenica i odnosi, odn. da se ta imenica može
navesti u komentaru ali ne i u prijevodu. Ali, ako imamo na umu et-terdžemetu
t-tefsīrijje (interpretativno prevođenje), koje se preporučuje u slučaju
Kur'ana, gdje, također, ”nije moguć lingvistički vjeran
prijevod, već je moguća samo interpretacija” (Levi Jirži, Umjetnost
prevođenja. Prijevod: Bogdan L. Dabić, Sarajevo: Svjetlost.
1982, 42), onda ovo i nije pogreška.
Ono što je propustio učiniti Handžić u vezi
sa Lj. prijevodom u naše vrijeme to je učinio Jusuf Ramić u svojoj knjizi Naši
prijevodi Kur'ana…, u kojoj je analizirao sve naše cjelovite prijevoda
Kur'ana, prevođene izravno i neizravno sa arapskoga jezika. U Lj. prijevodu ali
i svim drugim prijevoda Ramić pronalazi pogreške, dodavanja, oduzimanja itd.
Latić u svom stilskom ispitivanju Lj.
prijevoda, pored ukazivanja na njegove kršćanske ”realije” i ”teološku
terminologiju” (109), smatra da Lj. ”s isključivo filološkim i
književnoumjetničkim pretenzijama, neoprezno, u nijansama povrjeđuje
doktrinu”, a to je prisutno, smatra Latić, ”i kod Korkuta, kao i kod svakog
prevodioca!” (118) A ”zato što nije prevodio s originala i nije bio upućen u
tefsir, komentarisanje Kur'ana, Lj. je na brojnim mjestima reducirao značenja
Kur'ana” (135), tvrdi Latić.
Reduciranje značenja Kur'ana jednostavno je
imanentno svakom prijevodu Kur'ana, i zato je uz prijevod, prema našem
mišljenju, potrebno donijeti i, kako bi naša stara ulema govorila, tumač, odn.
komentar (tefsir). Od budućih prijevoda Kur'ana na bosanskome jeziku
upravo to očekujemo!
Kao primjer povrede muslimanske doktrine,
možemo navesti Lj. prijevod 4. ajeta sure Tā Hā, kojeg on prevodi riječima: Od
Milosrdnoga koji sjedi na prijestolu (271). Ovdje se ne radi ni o kakvom Božijem
sjedenju na Aršu (Prijestolju), već o prikazivanju Božije moći i vlasti
kojoj je sve potčinjeno pa i Njegov golemi Arš.
Epilog
Ljubibratićev prijevod prijevoda nije
nastao s namjerom iskrivljavanja i izvrtanja izvornog kur'anskog Teksta,
njegovih značenja i smislova. Ljubibratić, smatramo, nije slučajno izabrao
prijevod Kazimirskog, jer ovaj orijentalist nije prihvatio tezu, popularnu među
orijentalističkim krugovima srednjovjekovne, ali i novovjekovne Evrope, da
Kur'an ima svoje judeo-kršćansko porijeklo (v. Hasan Kaleši, ”Kur'an – remek
delo arapske književnosti”, Izraz, XI, br. 2, 186). Svakako, to se
reflektiralo i u njegovom, odn. Ljubibratićevom prijevodu. Zboga toga i
”nijansirane” doktrinarne pogreške u njegovom (ili: u njihovim) prijevodu
nisu tendenciozno osmišljene i projicirane; one su rezultat razumljivog
neznanja teoloških učenja islama. Stoga, Ljubibratić je načinio prvi hvale
vrijedan književni spomenik jeziku Kur'ana u/na jednom južnoslavenskom jeziku i
realizirao ”ekumenski čin” koji, nažalost, zadugo nije realiziran ili
repriziran na balkanskim prostorima. Naravno, svaki prijevod Kur'ana ograničen
je kulturom, jezikom, vremenom i prostorom sâmog prevodioca. Vječni Kur'an
ostaje vječni Kur'an, a svi njegovi prijevodi proglašavaju svoju vlastitu vremenitost i nedostatnost!
(The Bosnia Times)