POLEMIKA
U Zagrebu sam tražio od Republike
Hrvatske da podigne spomenik bošnjačkom vojniku Mevludinu Kuliću koga su
oficiri JNA strijeljali 1991. g. u Osijeku zato što nije htio pucati u hrvatski
narod, ispred Stare zagrebačke džamije, koju su titoisti porušili.
Piše
Džemaludin Latić, thebosniatimes.ba
Reagirati na
medijsku paljbu Oslobođenja, koje je, ima već trideset godina, postalo i ostalo
moj privatni neprijatelj, nejma nikakvog smisla jer neprijateljima, po prirodi
stvari, nije stalo do istine već do drugih stvari. No, tu su čitaoci – ma kako
sve malobrojniji bili-, a tu je i Povijest, ona koja se dogodila i ona koja se
događa, a uvijek ostaje nekako registrirana,Povijest pred kojom savjestan
čovjek ne može šutjeti. Oslobođenje je titoističko glasilo, nastalo u vrijeme
kada je titoizam zatirao sve nesrpske
narode na tlu nekadašnje Jugoslavije, i to glasilo, taj čuvar Titove krvave
baštine, traje i danas – da bi sakrilo svaki trag Titove i svoje krvave
prošlosti i terora.
Komentarišući
moje učešće na Hrvatskom nacionalnom etičkom sudištu, koje je prošle hefte
održano u poznatoj zagrebačkoj dvorhani Lisinski i na kome je, na temelju dosad
pronađenih činjenica i historijskom naučnom metodom, osuđen J.B. Tito, Boris
Dežulović, u začuđujuće korektnom tekstu, ipak, na samo jednome mjestu (baš
onako „latinski“!), kako bi me sarajevskoj javnosti po ko zna koji put
predstavio na poznati, dosadni način, onako kako to može naručiti samo
Oslobođenje, zlonamjerno, ciljano, svjesno, titoistički, podvaljuje najbitniju
informaciju, a ta je: da ratni zločinac Darko Kordić, haški osuđenik koji je
pobio moju mnogobrojnu muslimansku bošnjačku braću, sestre i djecu u srednjoj
Bosni tokom posljednje agresije na Bosnu i Hercegovinu, nije bio službeni učesnik konferencije; za njegov privatni dolazak
niko od nas, učesnika te konferencije i žrtava titoističkog režima, nije znao,
niti je mogao znati, niti mi do ovog časa znamo da li je to bio eventualni
propust organizatora ili nešto drugo. Uglavnom, Dežulović je postigao svoj
cilj: sada čitaoci njegovog omiljenoga glasila misle da je Dž. L., poznati
„islamski fundamentalist“, „bošnjački nacionalist“, „ sarajevski fašist“, išao
u Zagreb da se druži sa Darkom Kordićem i da sa njime „sudi našem drugu Titu,
najvećem sinu naših naroda i narodnosti“, posebno bošnjačkog naroda!
Spomenuti
ratni zločinac Darko Kordić ušao je u Lisinski pet-šest minuta prije početka
konferencije, i ja bih sigurno napustio taj skup da je on prišao bini i bilo
šta govorio. Istinski demokrati, antikomunisti i antifašisti u isto vrijeme,
dr. Marko Veselica, dr. Anto Kovačević, Joško Ćelan i drugi, posebno slovenski politikolozi
i istraživači, dijelili su moju nelagodu, no svi smo ostali na sudištu. Adem
Demači, albanski pisac koji je proveo oko 30 godina u zatvoru, gdje je uživao
blagodeti „najhumanijeg od svih društava“ – a da J. B. za sudbinu toga pisca,
naravno, nije znao! – poslao je telegram podrške ovoj konferenciji, pa je
komentator Oslobođenja mogao oplesti i po ovome „neprijatelju naroda i države“
bar zbog ovog telegrama.
Kao žrtva
najužasnijeg od svih režima koji su ikada postojali u Bosni i Hercegovini, u
Lisinskom sam proučio Fatihu za svoju braću i sestre koje je J. B. Tito poslao
u smrt, izišao za binu i rekao: “Dame i gospodo, želim da se ovdje zna, da je
među onih cca 200.000 Hrvata i oko 100.000 Slovenaca, koje su jedinice Titove
vojske pobile i pobacale u onih cca 150 grobnica na tlu današnje Hrvatske, i u
onih cca 100 grobnica na prostoru današnje Slovenije, i u masovnim grobnicama u
okolini Sarajeva, u Čavkarici, Nevesinju, po Brčkom, Tuzli, Doboju, u Bosanskom
Novom, u Bosanskoj Gradišci…, u cca stotinjak što većih, što manjih takvih
mjesta na prostoru moje domovine, u slovenskoj Hudoj Jami, na hrvatskom tzv.
Križnom putu, dakle, na prostoru između Foče i Borča, gdje su skupa
„dejstvovali“ Titovi i četnički odredi, do Bleiburga, prema procjenama
bošnjačkih historičara, prije svih Nihada Halilbegovića, pobijeno između 30 i
50 hiljada muslimana bošnjačke nacionalnosti, ni krivih ni dužnih, o kojima
skoro niko ne zna i koje niko nigdje ne spominje! Hvala vam što ste mi pružili
priliku da to prvi put učinim ovdje, u Zagrebu!“ (Aplauz.) „Ako Hrvatska i
Slovenija donesu zakon o lustraciji, morat će ga donijeti i moja država, Bosna
i Hercegovina – protiv današnjih titoista, a ne protiv bilo kojeg naroda, već
za dobro svih njih!“ (Aplauz.) „Pošto je moj bošnjački muslimanski narod bio
politički i vojni saveznik sa hrvatskim i slovenskim narodom tokom Prvog
svjetskog rata, tokom 22 godine Kraljevine Jugoslavije, tokom Drugog svjetskog
rata, tokom posljednjeg pohoda Titove JNA na naše tri zemlje, tražim od
Republike Hrvatske da, u znak toga savezništva, podigne spomenik bošnjačkom
vojniku Mevludinu Kuliću koga su oficiri JNA strijeljali 1991.g. u Osijeku zato
što nije htio pucati u hrvatski narod, tražim da taj spomenik bude postavljen
ne baš na Trgu bana Jelačića, nego negdje u njegovoj blizini, na primjer,
ispred Stare zagrebačke džamije, koju su titoisti porušili.“ (Nije bilo
aplauza.) Ako je Borisu Dežuloviću do istine, mogao je citirati i ove moje
rečenice! Zašto nije?
Kao što je
poznato ovom splitskom poletarcu, Oslobođenje je pisalo o svim, pa i o Titovim
zločinima – mada „Najveći Sin“ nije znao ni za zenički koncentracioni logor za
muslimane, katolike i Albance, ni za Goli otok, ni za Hudu Jamu, ni za
Bleiburg, ni za Vladu Gotovca, ni za Adema Demačija, ni za Marka Veselicu, ni
za Mustafu Busulaždića, ni za Kasima Dobraču… – pa neka spomenuti kolumnist,
inače novopečeni „dušobrižnik“ Bošnjaka, koji, je li, saosjeća sa bošnjačkom
nacionalnom tragedijom, nastavi tamo, na tome izvoru od povjerenja, čuvati
tekovine Titove revolucije, napajati se njegovim „bratstvom i jedinstvom“ – i
započinjati nove hajke na sve što u Bosni misli slobodoumno, izvan nadzora
titoističkih špijunki; karavana, svakako, prolazi.
(Reagiranje
na tekst Borisa Dežulovića „Ići mići Latići“ objavljen 05.11.2015. na portalu i
u printanom izdanju Oslobođenja. Sarajevo, 6. studenog/novembra 2015. Prof. dr. Džemaludin
Latić)
(The Bosnia Times)