ANALIZA
Turska je zemlja koja se nalazi u središtu
regije gdje su se vodili ratovi zbog vode i energije. Oko 70% svjetskih rezervi
prirodnog gasa nalaze se blizu ove zemlje; situacija je slična kada je riječ i
o gorivu. Ako uzmemo u obzir Istanbul i Dardanele, te blizinu Turske, Hormuškog
tjesnaca, Sueskog kanala i Mandeba, jasno vidimo važnu poziciju koju ova zemlja
ima.
Piše Harun Yahya, thebosniatimes.ba
Anadolija je oduvijek imala važnu stratešku
poziciju, od vremena Hitita i Aleksandra Velikog do Rima i Osmanskog Carstva.
Osim što ona ima geopolitičku lokaciju, Tursku, koja također pripada Anadoliji,
ona ima još jednu vrlo važnu poziciju koja ima veze sa raspodjelom energetskih
izvora.
Dva jako bitna faktora koja svaka
zemlja treba za razvoj su voda i energija. Ratovi, građanske borbe,
podijeljenost i sukobi u mnogim
područjima, najčešće se dešavaju zbog vode i energije.
Turska je zemlja koja se nalazi u središtu
regije gdje su se vodili ratovi zbog vode i energije. Oko 70% svjetskih rezervi
prirodnog gasa nalaze se blizu ove zemlje; situacija je slična kada je riječ i
o gorivu. Ako uzmemo u obzir Istanbul i Dardanele, te blizinu Turske, Hormuškog
tjesnaca, Sueskog kanala i Mandeba, jasno vidimo važnu poziciju koju ova zemlja
ima.
Budući da se ratovi zbog energije vode
svuda okolo Turske, još jedan novi igrač je upravo stupio na scenu; to je Iran
koji je velikim dijelom bio isključen iz svjetskog energetskog sektora. Sada
kada je Iran igrač zahvaljujući sporazumu koji je nedavno potpisan između
Teherana i P5+1 (pet stalnih članica UN-ovog Vijeća Sigurnosti, Sjedinjene
Američke Države, Rusija, Kina, Francuska, Ujedinjeno Kraljevstvo i Njemačka),
nema sumnje da će doći do promjena.
Poput Turske, Iran također zauzima vrlo
posebnu geografsku poziciju. Ova zemlja se nalazi usred energetskih polja
Kaspijskog i Perzijskog zaljeva, te je ona bitna stanica u prenosu ovih resursa
do Kine. Osim toga, s obzirom da graniči sa Turskom, također ima pristup
evropskom i svjetskom energetskom tržištu
tako što se koristi turskim cjevovodima.
Iran je prije svega poznat po svojim
rezervama nafte. Tokom tri decenije embarga, Iran je bio glavni dobavljač nafte
za Kinu. Međutim, danas je pažnja cijelog svijeta usmjerena na njega upravo
zbog rezervi prirodnog gasa.
Iran posjeduje rezerve prirodnog gasa od
oko 34 trilijuna m3, što predstavlja oko 18.2 posto ukupnih svjetskih rezervi,
zbog čega je ovo jedna od najvažnijih zemalja svijeta. U isto vrijeme, Iran je
četvrti proizvođač prirodnog gasa u svijetu.
Iran je trenutno u stanju da proizvede 5%
svjetskog prirodnog gasa. To nije mmogo kada se poredi s potencijalom koji ova
zemlja ima. Kada naftno polje South Pars bude u potpunosti aktivno, kako je
planirano za 2020. godinu, Iran će postati vodeći dobavljač prirodnog gasa.
Postoje različiti razlozi zašto Iran
trenutno nije vodeći dobavljač prirodnog gasa, uprkos činjenici da posjeduje
tako bogate rezerve istog. Glavni razlog su sankcije: naime, od 1979. godine,
sankcije su sprječavale izvoz prirodnog gasa iz Irana. Zbog ovih sankcija, Iran
nije mogao koristiti tehnološke mogućnosti u prijenosu iz energetskih polja, te
se morao koristiti nešto skromnijom tehnologijom i sredstvima kako bi pristupio
energetskim rezervama. Ove sankcije su isto tako spriječile Iran da prodaje
prirodni gas.
Sadašnji zakoni u Iranu su također
spriječili efikasniju upotrebu energetskih izvora u ovoj zemlji. Iranski
parlament planira da donese amandmane na postojeće zakone koji će biti validni
od kraja 2015. godine.
Među zemljama kojima Iran planira prodati
prirodni gas čim prestanu sankcije, nalaze se Indija, Afganistan, Kina,
Ujedinjeni Arapski Emirati, Kuvajt, Irak i Sirija. Također namjerava stupiti u
vezu sa Japanom i Južnom Korejom zahvaljujući gasovodima koje namjerava
izgraditi; ovi gasovodi će imati kapacitet od oko 70 miliona tona.
Zemlje Evropske Unije koje trenutno veći
dio prirodnog gasa nabavljaju u Rusiji, traže nove dobavljače. U tom smislu,
iranski prirodni gas je vrlo bitan za Evropsku Uniju. Činjenica da on može doći
do Evrope korištenjem gasovoda preko Turske, znači da je ovo povoljna prilika,
ne samo zbog troškova investicije, nego i zbog manjka utrošenog vremena.
Najbrži i najekonomičniji put kojim bi
iranski prirodni gas stigao u Evropu je preko već postojećih puteva iz Turske.
Ono što se treba uraditi jeste povećati kapacitet gasovoda na relaciji
Tabriz-Ankara. Na taj način bi se omogućilo prirodnom gasu iz Irana da
stigne u Evropu preko TANAP-a i TAP-a u Turskoj.
Iako, kada je riječ o energiji, Turska
ovisi o vanjskim izvorima, njena blizina energetskim izvorima, njena uloga u
dobavljanju istih, znači da ona ima stratešku poziciju u svijetu energije. Sa
već poznatim rafinerijama kao što su Ceyhan, gasovod iz sjevernog Iraka,
Baku-Ceyhan gasovod, južni Kavkaz, Tabriz-Ankara, TANAP, TAP, Plava struja,
Južna struja i mnogim drugim, Turska je raskrsnica za sve proizvođače i kupce
energije. Ako Turska i Iran budu uspješno sarađivali, Turska može imati ulogu
dobavljača nafte iz Irana i prirodnog gasa za cijeli svijet. Nema sumnje u to
da bi takva saradnja bila uspješna i da bi ona donijela napredak narodu Irana
koji već decenijama ispašta zbog sankcija koje su im nametnute.
(The Bosnia Times)
