Piše: Yuval Noah Harari, thebosniatimes.ba
Moderni svijet je oblikovan uvjerenjem da ljudi mogu da nadmudre i poraze smrt. Bio je to revolucionarno nov stav. U većem dijelu historije ljudi su krotko prihvatali smrt. Sve do poznog modernog doba većina religija i ideologija vidjela je smrt ne samo kao neizbježan usud već i kao glavni izvor smisla u životu. Najvažniji događaji u ljudskoj egzistenciji nastupali su nakon što čovjek ispusti posljednji dah. Tek tada je mogao da sazna prave životne tajne. Tek tada je mogao dobiti vječno spasenje ili da trpi beskrajno prokletstvo. U svijetu bez smrti – dakle i bez raja, pakla ili reinkarnacije – religije poput kršćanstva, islama i hinduizma ne bi imale smisla. U većem dijelu historije najbolji ljudski umovi nastojali su dati smisao smrti, a ne da je poraze.
Ep o Gilgamešu, mit o Orfeju i Euridici, Biblija, Kur'an, Vede i bezbroj drugih svetih knjiga i priča strpljivo su objašnjavali uznemirenim ljudima da umiremo zato što su tako htjeli Bog, ili Kosmos, ili Majka Priroda, pa nam je bolje da tu sudbinu prihvatimo smjerno i s dostojanstvom. Jednog dana će Bog možda ukinuti smrt nekim velikim metafizičkim gestom kao što je Kristov drugi dolazak. Ali orkestriranje takvih kataklizmi bilo je očigledno izvan moći smrtnika od krvi i mesa.
Onda je došla naučna revolucija. Za naučnike smrt nije božji dekret, već tehnički problem. Ljudi umiru ne zato što je Bog tako rekao, već zbog nekog tehničkog kvara. Srce prestaje pumpati krv. Rak je uništio jetru. Virusi se množe u plućima. Šta je uzrok svih tih problema? Drugi tehnički problemi. Srce prestaje pumpati krv zato što u njegov mišić ne stiže dovoljno kiseonika. Kancerozne ćelije se množe u jetri zbog neke slučajne genetske mutacije. Virusi su se nastanili u mojim plućima zato što je neko kihnuo u autobusu. U tome nema ničeg metafizičkog.
Nauka vjeruje da za svaki tehnički problem postoji tehničko rješenje. Nije potrebno čekati drugi Kristov dolazak da bismo prevazišli smrt. To može učiniti par naučnika u laboratoriji. Dok je nekad tradicionalna smrt bila specijalnost sveštenika i teologa u crnim mantijama, sada je ona specijalnost ljudi u bijelim laboratorijskim mantilima. Ako srce posustaje, možemo ga stimulirati pejsmejkerom ili ga čak zamijeniti. Ako rak krene da se širi, možemo ga ubiti zračenjem. Ako se virusi namnože u plućima, možemo ih eliminirati nekim novim lijekom.
Istina je da u ovom trenutku nismo u stanju riješiti sve tehničke probleme. Ali radimo na tome. Najbolji ljudski umovi više ne provode vrijeme pokušavajući da daju smisao smrti. Umjesto toga, oni rade na produžavanju života. Istražuju mikrobiološke, fiziološke i genetičke sisteme i razvijaju nove lijekove i revolucionarne tretmane.
***
Ljudi su bili vrlo uspješni u borbi da produže život. Tokom posljednja dva stoljeća očekivano trajanje života skočilo je sa 40 na 72 godine u cijelom svijetu, a u nekim razvijenim zemljama na više od 80 godina. Posebno su djeca istrgnuta iz kandži smrti. Pre 20. stoljeća najmanje svako treće dijete nije imalo priliku odrastati. Djeca su podlegala dječjim bolestima kao što su dizenterija, rubeola i male boginje. U 17. stoljeću u Engleskoj oko 150 od 1.000 novorođenčadi umiralo je tokom prve godine života, a samo oko 700 je stizalo do petnaeste. Danas samo pet od 1.000 novorođenih umre u prvoj godini, a 993 proslave 15. rođendan. U cijelom svijetu, stopa smrtnosti djece pala je ispod pet odsto.
Bili smo tako uspješni u pokušaju da sačuvamo i produžimo život da se naš pogled na svijet duboko promijenio. Dok su tradicionalne religije smatrale da je posmrtni život glavni izvor smisla, od 18. stoljeća ideologije poput liberalizma, socijalizma i feminizma gube svako interesovanje za posmrtni život. Šta se događa komunisti ili komunistkinji poslije smrti? Šta se događa kapitalisti? Šta se događa feministkinji? Besmisleno je tražiti odgovor na to pitanje u djelima Karla Marxa, Adama Smitha ili Simone de Beauvoir.
Nacionalizam je jedina moderna ideologija koja još daje smrti centralnu ulogu. U svojim poetičnijim i očajnijim trenucima, nacionalizam obećava da će oni koji umru za naciju vječno živjeti u kolektivnom sjećanju. To obećanje je, međutim, tako mutno da ni sami nacionalisti zapravo ne znaju kako da ga shvate. Kako se „živi“ u sjećanju? Ako si mrtav, kako znaš da li te se ljudi sjećaju ili ne? Woodyja Allena su jednom pitali nada li se da će zauvijek živjeti u sjećanju filmskih gledalaca. Allen je odgovorio: „Radije bih živio u svom stanu“. Čak i mnoge tradicionalne religije su pomjerile fokus. Umjesto da obećavaju raj poslije smrti, počele su naglašavati ono što mogu učiniti za nas u ovom životu.
Da li će ova pandemija promijeniti ljudske stavove prema smrti? Vjerovatno neće. Prije će se dogoditi suprotno. Covid-19 će nas vjerovatno navesti da udvostručimo nastojanja da zaštitimo ljudski život. Naime, preovlađujuća kulturna reakcija na Covid-19 nije rezignacija, već mješavina gnjeva i nade.
Kad bi epidemija izbila u nekom premodernom društvu, npr. u srednjovjekovnoj Evropi, ljudi su, naravno, strahovali za život i očajavali zbog smrti voljenih, ali glavna kulturna reakcija bila je rezignacija. Psiholozi bi to možda nazvali „naučena bespomoćnost“. Ljudi su sebi govorili da je to Božja volja – ili možda Božja kazna za grijehe čovječanstva: „Bog najbolje zna. Mi rđavi ljudi to smo zaslužili. Vidjet ćete, na kraju će se pokazati da je tako bilo najbolje. Ne brinite, dobri ljudi bit će nagrađeni na onom svijetu. Ne gubite vrijeme tragajući za lijekovima. Bolest je poslao Bog da nas kazni. Oni koji smatraju da ljudi svojom domišljatošću mogu pobijediti epidemiju samo drugim grijesima dodaju i grijeh taštine. Ko smo mi da se miješamo u božje planove?“
Danas su stavovi dijametralno suprotni. Kad god neka katastrofa – željeznička nesreća, veliki požar, uragan – ubije mnogo ljudi, skloni smo da to vidimo kao ljudski propust, a ne kao Božju kaznu ili neizbježnu prirodnu pojavu. Da željeznička kompanija nije škrtarila na sigurnosti, da je općina usvojila bolje protivpožarne mjere, da je vlada brže poslala pomoć, ti ljudi su mogli biti spašeni. U 21. stoljeću masovna smrt postala je automatski razlog za tužbe i istrage.
Takav je naš stav i prema smrtonosnim bolestima. Dok su neki sveštenici požurili da opišu sidu kao Božju kaznu za homoseksualce, moderno društvo milosrdno šalje takva gledišta na svoje umobolne margine i danas širenje side, Ebole i drugih skorašnjih epidemija uglavnom vidimo kao organizacione propuste. Pretpostavljamo da čovječanstvo raspolaže znanjem i alatima za suzbijanje takvih bolesti, a ako se infektivna bolest ipak otme kontroli, razlog je ljudska nesposobnost, a ne Božji gnjev. Covid-19 nije izuzetak od tog pravila. Kriza je daleko od završetka, a već je počelo traženje krivaca. Razne zemlje optužuju jedna drugu. Politički rivali jedni drugima prebacuju odgovornost kao ručnu granatu iz koje je izvađena igla.
Pored gnjeva, tu je i ogromna nada. Naši heroji nisu sveštenici koji pokopavaju mrtve i opravdavaju pošast, već medicinari koji spasavaju živote. A naši superheroji su naučnici u laboratorijama. Kao što filmski gledaoci znaju da će Spiderman i Čudesna žena na kraju poraziti loše momke i spasiti svijet, tako smo i mi sigurni da će za nekoliko mjeseci, možda za godinu dana, ljudi u laboratorijama naći efikasno sredstvo za liječenje Covida-19 ili vakcinu protiv njega. Onda ćemo pokazati poganom korona virusu ko je na vrhu lanca ishrane na ovoj planeti! Pitanje koje je svima na usnama, od Bijele kuće do Wal streeta i italijanskih balkona, glasi: „Kada će vakcina biti spremna?“ Kada. Ne da li.
***
Kada zaista dobijemo vakcinu i epidemija se okonča, šta će biti glavna pouka za čovječanstvo? Po svemu sudeći, to da se mora više investirati u zaštitu ljudskih života. Potrebno nam je više bolnica, više ljekara, više medicinskih sestara. Potrebne su nam veće rezerve respiratora, više zaštitne opreme i testova. Potrebno je da investiramo novac u istraživanje nepoznatih patogena i razvijanje novih načina liječenja. Ne smijemo opet dozvoliti da budemo zatečeni.
Neki bi mogli reći da je to pogrešna pouka i da ova kriza treba da nas nauči skromnosti. Ne treba da budemo tako sigurni u svoju sposobnost da pokorimo sile prirode. Mnogi od takvih su srednjovjekovni ostaci koji propovijedaju skromnost i 100 odsto su sigurni da znaju sve prave odgovore. Neki zadrti vjernici se ne mogu da uzdržati – sveštenik koji vodi nedjeljni čas Biblije za kabinet Donalda Trumpa rekao je da je i ova epidemija kazna za homoseksualnost. Ali čak i najveće pristalice tradicije danas polažu više nade u nauku nego u Sveto pismo.
Katolička crkva poručuje vjernicima da se drže dalje od crkava. Izrael je zatvorio svoje sinagoge. Islamska Republika Iran upozorava ljude na opasnost od odlaska u džamiju. Hramovi i sve vrste sekti obustavili su javne obrede. A sve zbog toga što su naučnici iznijeli svoje zaključke i preporučili zatvaranje svetih mjesta.
Naravno, ne spada svako ko opominje na ljudsku oholost u srednji vijek. Čak i naučnici se slažu da naša očekivanja moraju biti realističnija i da ne smijemo slijepo vjerovati u moć ljekara da nas zaštite od životnih nedaća. Dok čovječanstvo kao cjelina postaje još moćnije, pojedinci se još moraju suočavati sa svojom prolaznošću. Možda će za stoljeće ili dva nauka uspjeti da beskonačno produži ljudski život, ali to zasad ne može učiniti. S mogućim izuzetkom nekolicine današnjih milijarderskih beba, svi ćemo jednog dana umrijeti i svi ćemo izgubiti svoje voljene. Moramo prihvatiti svoju prolaznost.
Sadašnja kriza zaista bi mogla mnoge pojedince učiniti svjesnijim prolazne prirode ljudskog života i ljudskih postignuća. Ali naša moderna civilizacija u cjelini vjerovatno će krenuti suprotnim putem. Opomenuta na svoju prolaznost reagirat će građenjem snažnije odbrane. Kad se ova kriza završi, ne očekujem da će odjeljenja za filozofiju dobiti primjetno veći budžet. Ali kladim se da će se budžeti medicinskih škola i zdravstvenih sistema znatno povećati.
Možda je to najbolje što ljudi mogu očekivati. Vlasti se ni inače ne ističu naročito u bavljenju filozofijom. Nije to njihov domen. One treba da se fokusiraju na izgradnju boljih zdravstvenih sistema. Na pojedincima je da grade bolju filozofiju. Ljekari ne mogu riješiti zagonetku našeg postojanja. Ali mogu da nam osigurati malo više vremena da se njome sami bavimo. Šta ćemo s tim vremenom uraditi, zavisi od nas.
(TBT, The Guardian)