RELIGIJA
Župnica Reformirane kršćanske kalvinske Crkve,
katolički sveštenik, imam, pravoslavni sveštenik i pripadnik Jehovinih svjedoka
– otkrili su zašto su život posvetili vjeri i služenju drugima
FOTO: (Cropix)
Župnica Reformirane kršćanske kalvinske Crkve,
katolički sveštenik, imam, pravoslavni sveštenik i pripadnik Jehovinih svjedoka
– otkrili su zašto su život posvetili vjeri i služenju drugima
Iz kršćanske sam porodice, odgajana u vjeri i,
otkad znam za sebe, idem nedjeljom u crkvu. Nikad nisam posumnjala u postojanje
Boga, možda najviše zbog toga što mi je godinama bio jedini prijatelj s kojim
sam uvijek mogla razgovarati i sve mu povjeriti. On mi je pomagao u mnogim
teškim razdobljima i zato sam na neki način uvijek bila svjesna njegova
prisustva. Ali nikada nisam ni pomislila da ću jednog dana biti župnica.
Iskreno, nikada se ne bih odlučila na taj način služiti Bogu da me on nije
pozvao za tu službu, započinje svoju priču 31-godišnja Andrea Langh, sveštenica
Reformirane kršćanske kalvinske Crkve u Hrvatskoj. Dok većina mladih ljudi njene
genaracije smisao života vidi u hedonizmu i materijalnim stvarima, ona služi
Bogu kao i njezini muški kolege, duhovnici drugih vjerskih zajednica u
Hrvatskoj s kojima smo razgovarali – katoličke, pravoslavne, islamske i Jehovinih
svjedoka. Što ih je potaklo da život posvete vjeri?
Od svoje dvadesete godine Andrea Langh služila
je u Vinkovcima kao pomoćna župnica, u 25. godini postaje sveštenica da bi u
27. godini postala župnica. Crkvena opština Vinkovci u kojoj služi ima oko 25
vjernika što, kaže ona, možda brojčano nije mnogo, ali se zato svi dobro
poznaju i osjećaju kao dio porodice. Diplomirala je na Visokom evanđeoskom
teološkom učilištu u Osijeku. Za vrijeme studiranja služila je kao pomoćna
župnica, a potom je otišla na godinu i pol u Englesku, u Cambridge, kako bi na
Westminster Collegeu završila magisterij iz pastoralne teologije.
“Bilo bi lakše objasniti da sam vidjela gorući
grm ili čula Božji glas, nešto konkretno, ali sam moj poziv je bio osjećaj –
trenutak kad mi je Bog na srce stavio upravo tu službu. Tada sam imala 16
godina. Kako mi je taj poziv promijenio život? Možda ponajviše tako što sam se
morala naviknuti da će me ljudi gledati drukčije, očekivati od mene više,
tražiti savjete i podršku, bez obzira na to što sam mlada”, govori župnica.
“Trudim se dati ljudima do znanja da sam tu za njih, da ih volim i ne osuđujem.
Nitko od nas nije savršen, svi imamo svoje mane i bilo bi licemjerno osuđivati
druge samo zato što je njihov grijeh drukčiji od moga. Svi se trudimo ići
pravim putem, ali isto tako moramo biti svjesni da ćemo svi kad-tad pasti. Tako
da, ko god padne, treba mu pružiti ruku i pomoći mu jer što god učinimo i onom
najmanjem među nama, Kristu smo učinili”, tvrdi mlada sveštenica. Otkriva kako
je specifičnost njenog poziva da nema radno vrijeme. Uvijek mora biti dostupna
župljanima. Dane većinom provodi u molitvi i čitanju, u pripremama za
bogoštovlje i u druženju s bližnjima. U slobodno vrijeme voli biti s
prijateljima ili šetati sa svojim psom. Ističe kako bi, da nije župnica,
najvjerovatnije studirala engleski i njemački jezik i predavala u školi. A
možda bi, dodaje, i postala veterinarka jer jako voli životinje. Privlačan joj
je i rad u jaslicama ili kao primalja u rodilištu jer ne postoji bolji osjećaj
od onoga kad se u naručju drži mala beba. Vlastitu djecu Andrea Langh još nema,
ali ima spreman odgovor na pitanje bi li se htjeli udati i zasnovati porodicu.
“Naravno da bih se voljela udati i zasnovati porodicu, ali nisam još naišla na
onog pravog. Ali vjerujem da će me Bog i time blagosloviti kad dođe pravo
vrijeme”, zaključuje.
“Sretan sam. Posvetio sam se služenju Bogu da
mogu vršiti njegovu, a ne svoju volju.
Čak i onda kad ni sam ne razumijem zašto je
nešto tako kako je, znam da je to Božja, a ne moja volja”, kaže Marko Torbar
(26) iz Krašića, sveštenik Zagrebačke nadbiskupije koji je u Župi svetog Nikole
Tavelića u Kustošiji u službi župnog vikara, odnosno kapelana. Ovaj
26-godišnjak jedan je od najmlađih zagrebačkih sveštenika, zaređen 20. juna ove
godine nakon što je završio Teološko-filozofski studij na Katoličkom
bogoslovnom fakultetu u Zagrebu.
Iako mu je poziv koji je osjetio da služi Bogu
i danas ostao veliki misterij, na njegovu je duhovnost zasigurno utjecalo
odrastanje u Dolini kardinala, u mjestu u kojem se rodio i uzničke dane
proživio uskoro sveti Alojzije Stepinac. Markov pradjed Šandor Torbar osobno je
poznavao kardinala Stepinca. Markova djeda Alfonsa je Stepinac vjenčao, a oca
Josipa blagoslovio dok je bio dijete. Markov stric Ivan je sveštenik, teta po
majci Nevenka Koščak je časna sestra franjevka. Od bake brat Đuro Vuradin je
fratar u Puli.
“Kad sam bio dječak, stariji su me znali
pitati hoću li biti sveštenik, ali nisam potvrdno odgovarao. Uvijek me
privlačio rad u prirodi, na zemlji i da nisam sveštenik vjerovatno bih se bavio
ekološkom poljoprivredom ili hortikulturom. Kad sam trebao upisati srednju
školu, jedne večeri sam odlučio da želim ići u sjemenište. Jednostavno sam
otišao. Dolaskom u sjemenište sam se prepustio i sve se počelo slagati. Tek
sada vidim ostvarenje tih riječi – ako te Bog na nešto pozvao, on će te i
voditi”, govori Torbar. Nakon mature razmišljao je da postane fotograf,
kamerman, režiser ili novinar. Ali opet se, tvrdi, prepustio Bogu i upisao
teologiju. “Pitao sam se kakav ću ja biti sveštenik jednoga dana i jesam li zaista
spreman odgovoriti na sve izazove tog poslanja. Sveštenstvo nije posao, nego
služenje Bogu koje traje 24 sata na dan. Na kraju petogodišnjeg studija uzeo
sam slobodnu godinu u kojoj sam opet jako preispitivao svoju odluku. Naravno da
sam razmišljao i o tome da ću se, ako život posvetim služenju Bogu, morati
odreći mogućnosti da zasnujem vlastitu porodicu. Shvatio sam da mogu više dati
kao sveštenik”, ističe Torbar.
Dan mu je pun obaveza. Posebno voli raditi s
mladima kojima najradije priča o izazovima. “Mnogo razgovaramo, ali se i
zajedno molimo i učestvujemo u raznim vjerničkim aktivnostima, djelujemo u
zajednici, recimo pomažemo u pučkim kuhinjama. Društvo je sve liberalnije,
informacije su sve dostupnije, ali to ne znači da mladi ne traže istinu, pravi
put, pravu ljubav… U traženju tih ideala crkva im može pomoći i zato dolaze”,
kaže mladi sveštenik. S mladima u župi voli zaigrati fudbal ili stolni tenis.
Redovito posjećuje svoje u Krašiću, nalazi se s prijateljima koje ne gleda po
tome idu li u crkvu i kakvi su vjernici, nego u njima želi vidjeti dobre ljude,
odnosno kaže da ih gleda Kristovim očima jer Isus je bez razlike pristupao
svima. “Sveštenik čovjeka prati od rođenja do smrti. Dogodi se da se u istom
danu radujem s mladencima koje sam vjenčao i tugujem s obitelji na sprovodu.
Raduje me kad ljudi nakon ispovijedi prodišu, ostave iza sebe terete koji neki
vuku godinama”, govori Torbar.
Jedan od mlađih imama u u Medžlisu Islamske
zajednice Zagreba Haris ef. Opardija ima 37 godina, a od svoje dvadeset i treće
bavi se dušobrižničkim poslom. Omiljen je među djecom i mladima kojima drži
vjeronauk u 9 osnovnih škola.
“Rad s djecom i mladima najviše me ispunjava
od svega što radim zato što na kraju svakog procesa volim vidjeti rezultat.
Sretan sam kad vidim svoje učenike koji su došli sramežljivi i uplakani, a
danas su formirane ličnosti, studenti na dobrim fakultetima, intelektualci,
radnici, pošteni ljudi…” govori Haris ef. Opardija. Mladi imam ima stan u
sklopu objekta zagrebačke džamije u kojem živi sa suprugom Elmom, profesoricom
engleskog jezika u Islamskoj gimnaziji “Dr. Ahmed Smajlović” u Zagrebu. Imaju
troje djece, djevojčicu Iman (10) i dječake Muhameda (4) i Bilala (11 mjeseci).
Opardija se rodio u Jajcu u Bosni i
Hercegovine, a do 1991. živio je u Donjem Vakufu. Kao izbjeglica dolazi u Split
gdje završava osnovnu školi nakon koje u Zagrebu pohađa medresu, srednju
teološku školu, i potom u Bihaću upisuje Islamski pedagoški fakultet. Još za vrijeme
studija počinje raditi u zagrebačkom Medžlisu. Subotom obavlja vjerske obrede –
molitve, a drugim danima drži vjeronauku. Petkom kao dušobrižnik posjećuje
kaznionicu u Lepoglavi. Autor je udžbenika iz islamske vjeronauke za prvi i
drugi razred osnovne škole.
“Duhovnost svakog pojedinca potječe iz porodice.
Moja majka Fata stalno je upozoravala da treba poštovati Boga i druge ljude. Iz
poštovanja prema njoj odlučio sam se i školovati u vjerskom duhu, a već u
medresi su na mene jako utjecali profesori koji nisu dijelili svjetovni od
duhovnog svijeta, nego su stalno govorili da je islam vjera uske povezanosti
jednog i drugog. Tako i danas živim svoj život. Slobodan sam. Uživam u svim
uobičajenim društvenim i životnim događajima – sportu, kulturi, druženju…
Idem i na skijanje i na ljetovanje. Imam mnogo prijatelja katolika i
pravoslavaca. Bogatstvo je kad se razmjenjuje bajramske i božićne čestitke. Ali
kada čovjek dođe u situaciju da vidi sveta mjesta, gdje je živio i radio prorok
Muhamed koji je uzor svakom muslimanu, jednostavno se mijenja taj pojam
duhovnosti”, govori Opardija.
“Kad život gradiš tako da ljudima pristupaš
prijateljski, uspjeh je veći u svemu, a čovjek je zadovoljniji. Ono što ja
živim, i kao čovjek i kao imam, to prenosim na svoje učenike. Božji poslanik
Muhamed a.s. bio je odabran od Boga kao njegov poslanik, ali se bavio i
trgovinom, bio je i državnik i porodični čovjek. I uza sve te komponente života
je ostao duhovni čovjek, što i meni kao imamu sugeriše da je takav put
najispravniji. Duhovnost je energija. Nekada mi bude neugodno kad mi ljudi s
kojima sam imao prilike razgovarati o nekim njihovim životnim teškim trenucima
nakon nekog vremena dođu i zahvaljuju da sam im pomogao. Smatram da sam činio
samo ono što bi trebao svaki dobar čovjek. I ja se znam ponekad naljutiti, biti
nervozan, imam i svoje uspone I padove, ali mi vjera daje mogućnost da lakše
podnesem sva stanja”, ističe Opardija.
“Ako se vratim u dječje snove, htio sam biti
vozač, frizer, doktor… Kada sam trebao izabrati, majka me usmjerila u
duhovnički posao i zbog toga sam joj neizmjerno zahvalan. Ona mi je obilježila
cijelo djetinjstvo i mladost jer sam imao 12 godina kad mi je umro otac. U
svakodnevnom životu, bez obzira što čovjek radi, vjera mu samo može biti od pomoći”,
govori Haris ef. Opardija koji svake sedmice rekreativno igra fudbal za
veterane nogometnog kluba Nur. Voli i zaigrati biljar, stolni tenis… A
posebno voli igru sa svojom djecom i drugom kojoj drži vjeronauk. “Ja sam
glavni klaun. Pjevamo, glumimo, idemo na izlete, puno se smijemo… I moja
supruga, baš kao i ja, živi svoj vjernički život. Tako odgajamo svoju djecu,
ukazujući na dobre i pozitivne strane vjere i probleme u društvenoj zajednici”,
zaključuje imam.
Prije nego što je u Beogradu upisao Teološki
fakultet, Bogoljub Ostojić, sveštenik u zagrebačkoj pravoslavnoj crkvi Svetog
Preobraženja Gospodnjeg na Cvjetnom trgu, godinu je dana radio u tvornici na
održavanju industrijske elektronike. To mu je bila i struka jer je završio
srednju elektrotehničku školu. “Moj otac Milorad također je bio sveštenik, ali
to nije bilo od presudne važnosti da se i ja odlučim za taj poziv. U to sam
vrijeme bio fasciniran računalima i upisao sam elektrotehničku školu. Ubrzo sam
shvatio da me to uopšte ne zanima, a danas sam skoro analfabet za kompjutere.
Žena mi je zabranila da sjedam za računalo jer se odmah nešto pokvari”, smije
se Bogoljub Ostojić, rođen prije 45 godina u Foči.
Veći dio svoje svešteničke službe proveo je u
Novom Sadu da bi se u julu ove godine doselio u Zagreb. Prije zaređenja se
oženio pa sa suprugom Anastasijom ima devetogodišnju kćer Anđeliju. “Kao i
svaki mladi čovjek prošao sam kroz razne faze odrastanja, od potpune negacije
svega religioznog do ličnog preobraćenja u 20. godini života. Prst božji te u
jednom trenutku dotakne i u sebi osjetiš poziv. Hoćeš li se odazvati, ovisi o
tebi. Opredijelio sam se da budem kršćanin. Prvo sam pošao u crkvu da postanem
aktivan član crkvene zajednice i uskoro upisao teološki fakultet”, prisjeća se.
“Mladi ljudi su danas, kao i uvijek, negdje u
dubini svoje duše bogotražitelji. Bježanje u razne sfere, poput recimo
narkomanije, također je jedna vrsta bogotražiteljstva, ali nakaradnog. Mladi
otvoreni prema svemu što nadahnjuje život i daje mu novi i drugačiji smisao.
Nisu zadovoljni onim što vide oko sebe, a to je osnovna pretpostavka za
religioznost čovjeka. A samo je pitanje gdje je pronaći. Ja sam je pronašao u
crkvi, u zajednici s Kristom koji mi je ispunio i neprekidno ispunjava sve
prazne duhovne prostore koje sam imao. Svojim načinom života, svjedočim vjeru
više nego pričom”, ističe Ostojić. U Novom Sadu je cijeli dan u svim
situacijama nosio svešteničku odoru.
U Zagrebu je običaj da sveštenici mantiju nose
samo u službenim prilikama dok inače nose civilnu odjeću. I otac Bogoljub je
prihvatio ta pravila pa prvi put nakon dosta vremena mora razmišljati što će
odjenuti kad ide u šetnju ili u kino s kćeri.
Iz svoga stana na Trsju svakog jutra odlazi na
Cvjetni trg gdje u 8.30 sati ima jutarnje bogosluženje nakon čega se redaju
razne druge obaveze. Većinu slobodnog vremena provodi s kćeri. Supruga mu je
diplomirana etnologinja koja se bavi pjevanjem tradicionalnih narodnih pjesama.
Članica je grupe Belo platno iz Beograda koja je u julu održala i koncert u
Zagrebu. Njemu je najdraža glazba jazz, a kao srednjoškolac je slušao Azru.
“Monasi su pravoslavni kršćani koji žive u
manastirima u celibatu. Paralelno s njima postoje oženjeni sveštenici, kojima i
ja pripadam, a koji svoju službu obavljaju većinom kao župnici. Nezamislivo je
da supruga pravoslavnog sveštenika nije vjernica i normalno je da je porodični
život natopljen kršćanskim duhom. Sveštenik sam i kod kuće u pidžami jednako
kao i u svešteničkoj odori. Ne pravim razliku između crkvene zajednice i svoje porodice.
Crkvena zajednica je moja šira porodica”, kaže sveštenik.
Petar Potočnjak život je posvetio Jehovinim
svjedocima, vjerskoj zajednici u kojoj, objašnjava, duhovnici nemaju posebne
titule, pa on sebe najčešće naziva volonterom ili članom reda posebnih punovremenih
slugu Jehovinih svjedoka.
Ovaj 27-godišnji Zagrepčanin dvije je godine
studirao engleski i češki na Filozofskom fakultetu, ali je 2009. prekinuo
studij jer je dobio poziv da radi u Glavnom uredu Jehovinih svjedoka. Posao s
osmosatnim radnim vremenom i specifičnim načinom života nije mogao uskladiti s
fakultetskim obavezama. Glavnina posla mu se svodi na prevođenje s engleskog na
hrvatski jezik, a već šest godina i živi u kući na zagrebačkom Jankomiru koju
članovi zajednice zovu betel, gdje je podružnica Jehovinih svjedoka i glavni
ured za Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu.
“Nekih stvari sam se odrekao da bih živio
ovdje. Mogu odavde otići kada hoću, ali sam se na ovakav život odlučio nakon
dosta razmišljanja. Odrekao sam se karijere i mogućnosti da zarađujem jer ovdje
nitko ne prima platu. Osigurani su nam smještaj, prehrana i zdravstvena skrb, a
dobivamo tek toliko novca da pokrijemo najosnovnije potrebe tako da većinu nas
finansijski pomažu naše porodice. Meni nešto novaca daju roditelji. I oni su
oboje Jehovini svjedoci”, objašnjava Petar koji se vjerskoj zajednici
priključio preko majke Eleonore, arhitektice koja ima svoj ured, a koja je u
Jehovinim svjedocima od njegove osme godine.
“Kao mali sam proučavao Bibliju, ali sam tek u
dobi od 20 godina odlučio postati Jehovin svjedok. Kroz sve te godine sam
upoznao Boga, sprijateljio se s njim, upoznao ga kao osobu, vidio da je on naš
nebeski otac kojem je stalo do nas, koji nam želi dobro i htio sam mu nekako
vratiti za sve ono što mi je pružio. S 20 godina sam se krstio. U ranoj
mladosti sam zanemarivao Boga. Jako sam volio glazbu i video igre. Međutim,
proučavanje Biblije čovjeku omogućava da sazna sve istine o Bogu. Nakon šest
godina života u betelu nisam ni u jednom trenutku požalio jer sam od Boga dobio
puno više blagoslova nego što sam se žrtvovao. Radim ono što volim, radim za
Boga koji mi je najvažniji u životu i okružen sam ljudima kojima je također
stalo da služe Bogu”, govori Petar koji sobu u kući dijeli sa cimerom. Svako
jutro u sedam se svi članovi betelske porodice okupe u blagovaonici i dan
započinju 15-minutnom raspravom o nekoj temi iz Biblije nakon čega doručkuju. U
8 sati započinje radni dan koji traje do 17 sati, s time da je između 12 i 13
pauza za ručak. Ni nakon 17 sati Petar ne odmara. Dvaput sedmično su, otkriva,
vjerski sastanci, susreti s vjernicima na kojima i on ponekad drži biblijska
predavanja. Vikendom Petar propovijeda, ide od kuće do kuće, zvoni ljudima na
vrata i govorio im o Bogu, ili stoji na ulici s časopisom Kula stražara i
prolaznicima nudi tu publikaciju svoje zajednice.
“Ima ljudi koji, kada im pokucam na vrata,
prilično grubo reagiraju i budu bezobrazni. To se ne događa često, a i trudim
ih se razumijeti. I mi nekada znamo doći u krivi trenutak. Ali više je onih
koji lijepo reagiraju. Volim taj propovjednički posao jer želim ljudima pomoći
da dođu u odnos s Bogom kakav ja imam i da budu sretni kao što sam ja sretan”,
kaže Petar. Iz njegovog iskustva mladi su ljudi otvoreniji za nove ideje i ne
bi rekao da nisu duhovni. Većina njih se traži i zato je s njima lako
razgovarati o Bogu, lakše nego sa starijim ljudima koji su se, smatra,
uljuljali u svoju kolotečinu. U slobodno vrijeme Petar Potočnjak voli voziti
bicikl, fotografisati, svirati bubnjeve, klavir i bas gitaru. “Odem u posjet
roditeljima, a nađem se i s prijateljima koji su uglavnom moji suvjernici.
Odemo u kino i u grad na piće… Normalno izlazimo i družimo se, ali ne
divljamo”, otkriva Petar i objašnjava kako Jehovini svjedoci mogu slobodno
stupiti u brak. Mogu se i razvesti ako za to postoji opravdani razlog, odnosno
biblijski temelj, recimo preljub. Vjera, kaže, dopušta sklapanje ljubavnih
veza, ali ne i zajednički život prije braka. Petar za sada o braku ne
razmišlja. Ali ako se ikada bude zaljubio i poželio oženiti, bilo bi mu važno
da je i njegova partnerica Jehovin svjedok. Kaže kako osim samaca i samica u
kući u Jankomiru živi i oko 25 bračnih parova.
(The Bosnia Times, Globus)