Dok se cijeli svijet pita koliko će pandemija korona virusa trajati i kakve će posljedice imati za ekonomiju, naše društvo i naš život, već sad se jasno vidi da je koronakriza radikalizirala političku situaciju u našem neposrednom susjedstvu. Ovih dana u dvije susjedne članice Evropske unije i jednoj kandidatkinji za punopravno članstvo svjedočimo dramatičnim političkim promjenama i najvećoj demokratskoj regresiji od pada Berlinskog zida.
DIKTATORSKI ZAKONI
U okolnostima aktualne krize došlo je do velikih političkih promjena u Mađarskoj, ali i u Sloveniji i Srbiji, i to u pravcu centralizacije vlasti i implementacije autoritarnih, a u mađarskom slučaju i diktatorskih metoda vladavine, koje su u potpunom nesuglasju s demokratskim načelima, poštovanjem pluralizma i vladavinom prava. Čelnici tih zemalja, Viktor Orban, Janez Janša i Aleksandar Vučić, svi članovi Evropske narodne stranke, iskoristili su krizu za nekontroliranu akumulaciju moći, i s pravom se možemo pitati hoće li se oni te moći htjeti dobrovoljno odreći kad jednom ova kriza prođe.
Orbanov je slučaj u tom pogledu paradigmatski. Mađarska je godinama prednjačila u kršenju europskih standarda, a sad je pod Orbanovim vodstvom postala prva članica Evropske unije koju više ni formalno ne možemo smatrati demokratskom zemljom. Riječ je o završnici desetogodišnjeg procesa demontaže mađarske demokracije, a kriza zbog korona virusa Orbanu je poslužila samo kao izgovor za odlučujući korak u uspostavi apsolutne vlasti.
Orban se u međuvremenu već obračunao s pravosuđem, središnjom bankom i kritičnim medijima, a sve društvene sfere u Mađarskoj podređene su političkoj vlasti i isključivo jednoj stranci, Orbanovu Fideszu. Najnovije promjene samo su zacementirale Orbanovu moć.
Zakon što ga je ovih dana izglasao mađarski parlament pretvorio je Orbana u prvog formalno demokratski izabranog lidera koji će moći vladati neograničenim, diktatorskim ovlastima. Svojedobna šala bivšeg predsjednika Jean-Claudea Junckera na Orbanov račun, kad ga je prilikom Orbanova dolaska na summit EU 2015. godine pozdravio kao “diktatora”, ovih je dana za EU postala gorka stvarnost.
Zahvaljujući “diktatorskom” zakonu, Orban je dobio mogućnost vladati bez parlamentarne kontrole, i to na neograničen rok. Drugim riječima, parlament je svu vlast predao u Orbanove ruke. O stvarnim Orbanovim namjerama svjedoči i to što je mađarska vlada odmah donijela niz “kriznih” mjera, među kojima je prijetnja petogodišnjom zatvorskom kaznom “širiteljima lažnih vijesti”, pri čemu uopće nije jasno određeno što se smatra lažnim vijestima, a tu je i odluka o smanjenju ovlasti lokalnih čelnika i gradonačelnika, što je simboličan pokušaj poništavanja rezultata posljednjih lokalnih izbora, na kojima je Orbanov Fidesz izgubio niz važnih gradova.
Odluke lokalnih čelnika ne bi mogle stupiti na snagu dok ih ne odobre posebni odbori za “obranu”, u kojima većinu imaju članovi Fidesza, no Orban je na kraju morao povući taj prijedlog nakon što su se protiv njega pobunili i Fideszovi lokalni čelnici.
Tu su i drugi “hitni” zakonski prijedlozi, među kojima i onaj o stavljanju pod kontrolu kazališta koja dobivaju potporu od države, kao i zakon kojim vlast građanima želi zabraniti promjenu spola i onemogućiti upisivanje te promjene u dokumentima, s obzirom na to da će u dokumente Mađari ubuduće morati upisivati “spol pri rođenju”, što je još jedan atak na sve zajednice koje odstupaju od tradicionalnih spolnih zajednica. Kakve veze ti “krizni” zakonski prijedlozi imaju s pandemijom korona virusa?
FOTO: Vučić (SRDJAN ILIC (PIXSELL)
Nikakve, naravno, no ovdje je ionako isključivo riječ o preuređenju društva i društvenih pravila prema Orbanovim željama. Iste tendencije vidimo i u slučaju Janeza Janše, velikog Orbanova političkog prijatelja i saveznika. Janša je nedavno javno potvrdio kako je na sjednici svoje vlade raspravljao o proglašenju izvanrednog stanja i prijenosu parlamentarnih ovlasti na svoju vladu, a nešto slično nedavno je predlagala i vlada Andreja Plenkovića.
OBRAČUN SA KRITIČKIM MEDIJIMA
No dok je Plenkovićeva vlada od te ideje brzo odustala, suočena s burnom reakcijom opozicije i javnosti, čini se da Janša i dalje pokušava koronakrizu iskoristiti kao izliku za učvršćivanje svoje vlasti. Za razliku od Plenkovića, koji ovu krizu u pravilu ne koristi za ideološke obračune, a borbu protiv korona virusa prepustio je stručnjacima i epidemiolozima, Janša je postupio suprotno.
Odmah nakon povratka na vlast izbacio je struku iz kriznog stožera za borbu protiv pandemije donoseći ključne odluke, poput odluke o raskuživanju zgrada i ograničavanju kretanja, bez konzultacija sa strukom. To je, naravno, naišlo na žestok otpor u javnosti i kritike struke, na što je Janša odgovorio smjenom ključnih ljudi u Nacionalnom institutu za javno zdravlje.
Janša je rat protiv korona virusa iskoristio i za intenziviranje ideološkog rata protiv ljevice, bivše vlade, kritičnih intelektualaca i novinara, migranata i Georgea Sorosa, po modelu svog autokratskog uzora Orbana. Moglo bi se reći kako Janša ni ovaj put nije mogao pobjeći od svoje osvetoljubive ćudi, premda je imao izvrsnu priliku.
Svoj treći premijerski mandat počeo je na vrhuncu krize zbog pandemije korona virusa, kad je trebao pokazati svoje opjevane liderske sposobnosti u izvanrednim okolnostima, no Janša se ni ovaj put nije uspio othrvati svojim prizemnim ideološkim motivima, o čemu ovih dana najbolje svjedoči njegov račun na Twitteru.
U jeku najveće krize od osamostaljenja zemlje novi premijer ima vremena i za obračune s kritičkim novinarima, osobito javnog televizijskog servisa i javne novinske agencije, ismijavanje Grete Thunberg i osuđivanje svih onih koji se usude kritizirati njegov i Orbanov politički model.
Janši u tome pomažu stranački mediji, a riječ je o nekoliko portala i jednoj televiziji, financiranoj iz Mađarske, što je jedinstven primjer u demokratskoj Evropi. Način na koji se Janša obračunava sa svojim kritičarima donekle podsjeća na Vučićev odnos prema kritičkim medijima, samo što je Vučić u tome još brutalniji, o čemu svjedoči nedavno uhićenje novosadske novinarke Ane Lalić Hegediš, koju je Vučićev režim strpao u zatvor samo zato što je napisala da liječnici u Novom Sadu nemaju dovoljno zaštitnih maski.
I Vučićev režim oslanja se na respektabilnu propagandnu mašineriju, koju čine provladini tabloidi i lažni računi na društvenim mrežama, koji veličaju Vučićeve odluke i sotoniziraju njegove kritičare i političke protivnike. I Vučić je iskoristio krizu za mali državni udar, proglasivši izvanredno stanje i uzurpirajući ovlasti Narodne skupštine.
Objavio je rat virusu, simbolično se vrativši u devedesete. Militarizirao je krizu izvodeći do zuba naoružanu vojsku na ulice srpskih gradova i uvodeći drastične mjere poput policijskog sata, namjerno šireći strah i paniku kod stanovništva i koristeći svako obraćanje javnosti za obračun s političkim protivnicima.
Hrvatska je, međutim, prešutjela sve što se ovih dana događa u Mađarskoj, Sloveniji i Srbiji. Nakon Orbanova protudemokratskog udara u Mađarskoj više od pola članica EU potpisalo je ne osobito uvjerljivu izjavu u kojoj se izražava zabrinutost da bi izvanredne mjere mogle ugroziti vladavinu prava i demokraciju u EU, bez konkretiziranja o čemu je riječ.
Izjavu su potpisale skoro sve “stare” članice EU, a pridružile su im se i baltičke članice, a na kraju se izjavi pridružila i Mađarska, koja je time vješto iskoristila činjenicu da se u neodređenoj i općenitoj izjavi Mađarska izrijekom uopće ne spominje.
Međutim, Hrvatska nije smogla snage pridružiti se ni takvoj izjavi, kao što se vladajući HDZ nije pridružio ni liderima 13 članica Europske pučke stranke (EPP) – među kojima nije bilo najvećih i najvažnijih članica EPP-a – koje su zbog degradacije vladavine prava u Mađarskoj pozvale na isključenje Orbanova Fidesza iz svojih redova.
Svoju pasivnost Hrvatska je pokušala opravdati činjenicom da trenutačno predsjeda Vijećem EU i da zato mora zadržati neutralnost, no Hrvatska je, kad se radilo o Orbanovu kršenju načela liberalne demokracije i europskih vrijednosti, šutjela i kad nije predsjedala Vijećem, a očito je da hrvatska šutnja u ovom slučaju ima drukčiju pozadinu.
Još više zabrinjava nevjerojatna pasivnost i taktiziranje Europske komisije, koja bi kao čuvarica europskih ugovora morala prva upozoravati na neprihvatljivost razgradnje temeljnih načela na kojima počiva Evropa, a ona se odlučila za uopćenu i neodređenu reakciju koja je rezultat čistog oportunizma i činjenice da većina povjerenika u Europskoj komisiji dolazi iz redova EPP-a, političke grupacije koja očito i dalje namjerava tolerirati diktatore u vlastitim redovima.
(TBT, Express.hr)
