Piše: Yanis Varoufakis, thebosniatimes.ba
Ministri finansija eurozone okupljeni u Eurogrupi ne uspijevaju se dogovoriti o makroekonomski učinkovitom i koordinisanom fiskalnom odgovoru na snažan recesioni pritisak pandemije COVID-19. Bojim se da će jedini rezultat njihovih pregovora biti gromoglasna saopćenja i impresivne brojke kojima se skriva irelevantnost i nedovoljnost usaglašenih politika.
Prva indicija u tom smislu je nedavno saopćenje o paketu finansijske pomoći za privatni sektor koji je usvojila njemačka vlada. Svjetski mediji opisuju njemački paket kao finansijsku bombu tešku 550 milijardi eura, ali ako pažljivije ispitamo program, vidjet ćemo da je u pitanju nešto sličnije vodenom pištolju.
Sačinjen od mjera odlaganja poreskih obaveza i otvaranja kreditnih linija, njemački paket pokazuje da njegovi tvorci ne razumiju prirodu tekuće krize. U pitanju je ona ista vrsta nerazumijevanja koja je produbila krizu eura prije desetak godina. Sada, kao i onda, problem preduzeća i domaćinstava nije manjak likvidnosti, već kriza solventnosti. Da bi se dolazeća kriza zaustavila, vlade moraju „ići do kraja“ s nezabilježenim mjerama fiskalne ekspanzije. Njemački paket upravo to pokušava izbjeći.
Ministri finansija iz zemalja sa ekonomskim problemima ozbiljnijim od onih u Njemačkoj (na primjer, iz Italije i Grčke) sigurno će pokušati izdejstvovati potrebnu fiskalnu ekspanziju. Ali u tom pokušaju će se sudariti sa zidom odbijanja njemačkog ministra finansija i njegovih vjernih saboraca u Eurogrupi. „Južnjaci“ će popustiti, a njihovo odustajanje će zapečatiti još jedan fiskalno irelevantan paket mjera Eurogrupe koje će dolazeća recesija pregaziti kao parni valjak.
Kako mogu biti tako siguran? Mogu, jer sam bio tamo. Zastupao sam Grčku na sjednicama Eurogrupe 2015, kada su očajnički pokušaji naše vlade da izbjegne dodatne kredite i pad u još dublju recesiju doživjeli poraz. Metodičnost s kojom su na našim sastancima blokirani svi pokušaji racionalnog dijaloga o primjerenim fiskalnim politikama ključ je za razumijevanje zašto Eurogrupa ne može organizirati uspješnu fiskalnu odbranu za period postpandemijskog šoka.
Među svim uvidima do kojih sam došao na tim važnim sastancima prije pet godina, jedan se posebno ističe: u obračunu sa ministrom finansija iz ugrožene zemlje, koji se usuđuje da iskaže protivljenje stavovima Berlina ili predloži rješenje koje ide u prilog stanovnicima Evrope, a ne samo finansijskom sektoru, sve je dozvoljeno.
To sam osobno iskusio. Ako poslušate sate snimaka sa sastanaka Eurogrupe 2015, koji su sada svima dostupni, čut ćete predsjednika Eurogrupe kako prijeti obustavljanjem pregovora ako se usudim da izložim pisani prijedlog koji Njemačka nije željela vidjeti na dnevnom redu (da bi poslije toga obavijestili medije da sam na sastanak došao „praznih ruku“).
Onda me je šef Evropskog mehanizma za stabilnost – evropskog fonda za finansijsku pomoć – optužio da previše brinem o zaduženim domaćinstvima, a premalo o kapitalizaciji (već propalih) banaka. Ne zaboravimo da je njemački ministar finansija Wolfgang Schäuble tražio da se dobit Evropske centralne banke od trgovine grčkim obveznicama usmjeri u njemački budžet – „moj budžet“, govorio je. Evropska unija se složila da bi novac trebalo vratiti Grčkoj; ali na kraju ga je Schäuble ipak zadržao.
Ministri sa sjevera Evrope mahali su prijetnjom „grexita“ i planom B (alternativna valuta za Grčku) da bi me natjerali da pristanem na dalje zaduživanje. Umjesto realističnog rasterećenja i restrukturiranja dugova, dobili smo seriju ultimatuma „uzmi ili ostavi“, uz duge spiskove katastrofa koje će snaći naš narod ako ne pristanemo na nove kredite i ne prihvatimo dodatne mjere štednje koje su garantirale da Grčka nikada neće uspjeti otplatiti svoje dugove.
Audio snimci sa sastanaka Eurogrupe 2015. pružaju slušaocima priliku da otkriju kakvim krvavim sportovima se bave nosioci nekontrolirane moći. Sve je tu: historijske odluke koje ne bi podnijele test osnovnih naučnih znanja i proste matematike, prijetnje i zastrašivanje slabih, jedva prikrivena krađa, lažne vijesti kojima se napada svako ko se usudi pružiti otpor. Konačno, ali ne i najmanje važno, prezir prema transparentnosti, kontrolama i kočnicama koje su krucijalne za svaku demokratiju.
Nije neobično to što ove teme sada dobijaju na značaju svuda na zapadu. Sastanci Eurogrupe 2015. godine, usuđujem se tvrditi, bili su polje na kome je evropska demokratija doživjela poraz, što je odjeknulo ne samo u Evropi, već i širom svijeta. Nije prošla ni puna godina, a brexit i Trumpova pobjeda su postali stvarnost, a ne samo nezamisliva mogućnost. Sve prakse koje liberalni establišment danas oštro osuđuje primjenjivane su na sastancima Eurogrupe – one iste institucije koja sada treba da odluči kako će Evropa odgovoriti na recesiju poslije pandemije.
Evroskeptici, bilo van Evrope, kao Trump i Putin, ili unutar EU, kao Viktor Orbán u Mađarskoj, Matteo Salvini u Italiji, Marine Le Pen u Francuskoj, sigurno su se obradovali objavljivanju snimaka sa sastanaka Eurogrupe. Ali njihovo objavljivanje je prije svega u interesu evropejstva. Pokazati građanima kako izgleda proces donošenja odluka u EU, sa svim njegovim ružnim stranama, to je preduvjet za osnaživanje demokratskih snaga koje žele sačuvati Evropsku uniju tako što će povratiti kontrolu nad našim institucijama.
Evropljani nisu glupi. Čak i ako ne znaju šta se tačno događa iza zatvorenih vrata institucija koje donose odluke Evropske unije, oni jasno vide da se donijetim odlukama resursi ne koriste na način koji štiti interese Evropljana u većini država članica.
Dužnost nam je da pokažemo građanima da se čak i u našim liberalnim demokratijama odluke rutinski donose u njihovo ime, protiv njihovih interesa i bez njihovog znanja, voljom funkcionera koji preziru demokratiju i kada se pretvaraju da je štite.
Ako ne uspijemo, odluke koje će EU donijeti tokom ove pandemije – o fiskalnoj politici, zelenim investicijama, zdravstvu, obrazovanju, migracionoj politici – bit će kontraproduktivne, kao i odluke koje su produbile krizu eura prije deset godina. Od toga koristi mogu imati samo političari slični Trumpu i Putinu, ljudi poput Orbána, Salvinija i Le Pen u Evropi, svi oni koji žele da iznutra razore naše zajedničke institucije.
(TBT, Project Syndicate)