Piše: Nejra Latić-Hulusić, thebosniatimes.ba
Priče o odbijanju testiranja po pozivu, sumnje u uspješnost samoizolacije, neprovjerene priče o ljekarima koji su odbili pružiti pomoć pacijentima, kruže po zemlji pune brže od virusa po cijeli dan.
A, onda, tačno u 20h, svaku noć se sa balkona prolama gromoglasni aplauz. Njima. Ljekarima, medicinskim sestrama, tehničarima, farmaceutima…
Ljekari- heroji ili zločinci?
Hajmo se odlučiti!
Da li plješćemo ljekarima svaku noć u osam sati sa balkona ili sumnjamo u njihove odluke?
Da li su medicinski radnici u zemlji heroji ili stvarno mislite da nijedan medicinski radnik iz ove države nema hrabrosti da vam saopšti istinu?
Zar mislite da se istina o spremnosti na borbu i broju zaraženih koronavirusom ovdje tako dobro krije od svih poštenih, dobrih i odgovornih? Zar je moguće sakriti nešto timu od deset medicinskih radnika i da je svih deset pokvareni kukolj? Mislite da cijela jedna hitna pomoć neće izaći na teren? Da nema jedne osobe unutra koja će izaći i kazati : “Ne u moje ime! Ne u ime onog Hipokrata u kojeg sam se zakleo! “
Na kraju krajeva, država smo sa 99% religioznih ljudi na popisu. Zar mislite da ne postoji u državi nijedan ljekar koji će kazati :
“Neću, tako mi Boga pred kojeg ću stati, ugroziti svojom šutnjom i odbijanjem liječenja jedan život! “
Ako tako ružno mislite, a i dalje plješćete, onda plješćete samo od straha i nade da će neki ljekar prepoznati baš vaš aplauz ako vam, ne daj Bože, zatreba.
Ja ne mislim tako ružno o ljudima koji svaki dan imaju hrabrosti uzeti okupati tuđe novorođenče koje je tek udahnulo. Kako ću misliti da je kukavica neko ko smije otvoriti nečiju lobanju i operisati mozak?
U ovom trenutku, moje povjerenje i nada leži u ljekarskoj struci i onim ljudima koji su preuzeli odgovornost da vode narod kroz krizu.
Ljekari i krizni štabovi sada su u najbukvalnijem smislu, sada ODGOVORNI za naše živote. Rigorozne mjere koje su uvedene za naše dobro su nas donekle riješile slobode, ali dobrom mjerom su nas riješile i odgovornosti prema društvu.
Rečeno nam je da sjedimo gdje jesmo, da se pridržavamo propisanih mjera izolacije i higijene. Ostankom u kući spašavamo svijet, a da sve druge probleme i odluke u zemlji sada na sebe preuzimaju oni.
Znate kakva je to odgovornost?
Medicinski timovi koji sada rade u trijažnim šatorima ispred naših siromašnih domova zdravlja na sebe su preuzeli odgovornost spriječavanja ulaska virusa među pacijente. Jedan zaraženi pacijent, neizolovan, prokrijumičaren ili neotkriven, u bolnici je tempirana bomba koja sa sobom vuče u izolaciju cijeli tim koji ga je liječio.
Osim trijaže, ovi timovi svako jutro preuzimaju odgovornost i za živote svojih porodica, jer između njih i virusa stoji samo tanka maska i rukavice kojih je sve manje. Za svoje živote, očito ne strahuju. Inače bi davno pootvarali sebi bolovanja do daljnjeg. Kao što mi, obični smrtnici, imamo običaj raditi kada nas posao pritisne. O ovom poslu kada je najteže, nema bolovanja, a svaki i najmanji propust ima strašnu cijenu – ljudski život.
Prevedeno – ako se kriza sa pandemijom koronavirusa pogorša oni će snositi i posljedice.
Neće posljedice za stopu smrtnosti na kraju snositi ni ministri, ni građani koji su su se okupljali na sijelima. Posljednji uzdasi onih koji ne dočekaju respiratore, kojih nema dovoljno ni Njemačka za ovu pandemiju, odjekivaće u ušima medicinara koji, prema strogim pravilima trijaže u ovakvim slučajevima gdje se gleda na godine i šanse za preživljavanje , “važnijeg” pacijenta uključe na disanje.
Znajući u kakvim uvjetima rade, znam da bismo davno bili pod ovom zemljom da su naši liječnici bagra. Ipak je moja intimna statistika da je samo jedan od hiljadu insana u ovoj branši – kukolj. Ostalo su ipak ljudi koji su posvetili svoj život tuđem zdravlju u zemlji gdje hirurg ima platu kao sekretarica u kabinetu Predsjedništva.
Otkud onda baš sada i baš njima da ukazujemo ovoliko nepovjerenja širenjem okolo ličnih mišljenja nadriljekara i neprovjerenih priča o epidemijama, virusima, trijažama, testovima, zaštitama, štelama…
Što sada preispitujemo odluke struke kada trebamo sjediti kao mutavi i slušati, a dvadeset godina koje smo trebali biti na ulici i preispitivati svaku odluku koju su političari donijeli o našim životima smo sjedili kao mutavi i šutili?
Otkud sada svako ima po jednog ljekara da mu saspe svoje mišljenje o testiranju i liječenju, a narod smo koji dvadeset godina pita direktore na poslu za koga ćemo glasatati na lokalnim izborima?
Ja ne bih smjela stati danas u trijažni šator pa evo ni pod prijetnjom smrću, a oni stoje i gledaju u tu prijetnju svaki dan.
Ja ne smijem držati novorođenčad u naručju.
Ja ne plješćem sa balkona, ne zato što mislim da je to nešto loše, nego zato što nisam žena od balkonskih gesti nikada ni bila.
Ja sjedim kući po uputama, perem ruke po uputama, podižem imunitet po uputama i molim se za svaku apotekarku i medicinsku sestru, svakog doktora i svakog domara u bolnici, odmah iza molitvi za svoju porodicu da nas sve skupa ovo zlo što manje pogodi.
(TBT, Lola Magazin)
