Piše: Nedžad Latić, thebosniatimes.ba
Sama prozivka Raifa Dizdarevića od strane Nenada Kecmanovića zbog njegovog intervjua kojeg je dao “Avazu”, a u kojem je napao politiku Milorada Dodika uopće ne bi bila zanimljiva da se nakon toga nije uključila Vildana Selimbegović, urednica (post)komunističkog glasila „Oslobođenje“. To što je Kecmanović rekao o Dizdareviću, kao najtrofejnijem bosanskom političaru u vrijeme komunizma, vjerovatno je sve tačno. Pa čak je tačno i to da je kao prosrpski orijetiran bosanski političar kao takav imponirao Slobodanu Miloševiću, jer se sjećamo tih mitinga a i postoje video-snimci. Jeste Kecmanović omalovažavao Dizdarevića ciničnio ga prozivajući da je sa jedva završenim mektebom uspio ostvariti takvu karijeru, ali iza Kecmanovićevog cinizma se krije činjenica da je Dizdarević sin hodže, a takve bigorafske činjenice su komunistički funkcioneri „krili k'o zmija noge“.
BAŠ ONAKO SRPSKI
I to što Dizdarević danas napada Dodika može se smatrati svojevrsnim licemjerjem jer je, prema priznanju Srđana Dizdarevića, on osobno kumovao da dođe do bratimljenja Zlatka Lagumdžije i Mileta, kako su mu tada bratski tepali ljevičari u Sarajevu. Srđan Dizdarević je to priznanje izrigao iz sebe, haman na samrti, sa puno gorkog kajanja, i to baš u “Danima”, za koje je tada pisala Selimbegovićka. On je pokajnički olakšao dušu da je to činio pošto je prijateljevao sa Dodikom dok je ovaj bio reformista, kao i Kecmanović kod pokojnog Ante Markovića. Ako se Srđanovom priznanju doda činjenica da je Raif Dizdarević tada bio zajednički mentor Sulejmanu Tihiću i Zlatku Lagumdžiji, onda je jasno kako je Dodik uopće došao na vlast u RS. Kao tabloidsku pikanteriju možemo dodati saznanje da su Tihić i Lagumdžija svoje političke sjedeljke, uz rakiju i vino, obavljali u Pivnici, koja se nalazi u staroj zgradi „Sarajevske pivare“, čiji su vlasnici ujedno i vlasnici „Oslobođenja“. A kao ideološku poveznicu također možemo uzeti da je Hilmo Selimović, odnosno njegov sin Mujo, zahvaljujući konceptu privatizacije državnih preduzeća kojeg je osmislio baš Ante Marković, privatizirao jednu od njavećih bosansko-hercegovačkih kompanija, onda se tu krug i zatvara.
Takva nam je postratna bosansko-hercegovačka politička zbilja u kojoj dominira nekadašnji miljenik sarajevske ljevice Milorad Dodik.
A što se tiče samog Kecmanovića on se ponaša „baš onako srpski“ kad uzvraća Dizdareviću „milo za drago“. Javnosti nije poznato da je Kecmanović trebao biti uhapšen kao britanski špijun i da ga je spasio Dizdarević. Tako da danas ponašanje Dodika i Kecmanovića može poslužiti bosanskim političarima, posebno onim ljevičarima bošnjačkih korijena, da „spale iluzije“ kad su u pitanju srpski (bivši) ljevičari.
Kako je Dizdarević spasio Kecmanovića od zatvora tako se sumnja da je baš on kao najmoćniji čovjek Partije, ali još moćniji čovjek DB-a, stajao iza montiranog procesa grupi muslimanskih intelektualaca 1983. godine. Pošto nikad nije došlo do revizije tog montiranog procesa, niti do lustracije, jer Alija Izetbegović navodno nije želio revanšizam, žrtvama tog procesa ostaju samo špekulacije o tome ko je zaista stajao iza njihove golgote, a nikad neće doživjeti nikakvu pravnu zadovoljštinu.
I pored svega toga Selimbegovićka piše da Kecmanoviću „najviše smeta što Raif Dizdarević nije prokockao vlastiti ugled i nikada se nije odrekao svoje prošlosti“. Ona krije Dizdarevića iza ZAVNOBiH-a i partizanskih zasluga, pa čak i iza muslimana, koji smetaju Kecmanoviću. Ne želim se baviti Dizdarevićem, ali ako bih polemizirao sa Selimbegovićkom mogao bih joj cinično kontrirati sa protupitanjem; kakva je to politička biografija čovjeka u kojoj se zbog karijere morao odreći očevih vjerovanja?! Nažalost, to je bila masovna pojava da su hodžinski sinovi postajali najrigidniji komunisti i vrlo često progonitelji vjernika. Ne daj Bože nikome takve političke karijere, niti životne sudbine! Ali, sasvim je umjesno pitanje da li su komunisti prvi izdali antifašizam i ideale Narodno oslobodilačke borbe (NOB) proglasivši tu borbu komunističkom revolucijom nakon koje su preuzeli vlast u Jugoslaviji i zaveli diktaturu. To sigurno nije bio ideal, niti volja velike većine partizana i antifašista.
„CRVENI NINBERG“
Nisu samo jugoslovenski komunisti napravili takvu prevaru antifašista, to je bio politički trend, manje više, evropske ljevice i liberalizma. Mnogi intelektualci, poput Vlade Gotovca, smatrali su da su komunisti počinili velike zločine kad su zaposjeli vlast u zemljama tzv. socijalističkog lagera, te da bi i oni zbog toga morali odgovarati pred „Crevnim Ninbergom“, ali da su to izbjegli zbog snažnog utjecaja lijevih intelektualaca na vlade u zapadnim zemljama liberalne demokratije.
Možda kriza evropskog neoliberalizma i uspon desnih populista u Evropi mnoge ljevičare danas podsjeća na taj povjesni propust.
Pošto je Bosna i Hercegovina svirepo rastrgana od strane populista kakvi danas „zavijaju“ evropskim metropolama, ona, bar onaj njen preživjeli dio, zaziva vrijeme u kojem je bila mirna. Tako se poziva na simbole i mitove tog vakta i zemana. To je razumljivo jer poznajemo samo komunističku varijantu naše povijesti. Nema zbora, moramo njegovati prošlost koja zaslužuje naše divljenje, posebno NOB-u i heroje tog pokreta, kao što nema zbora da se isto tako moramo distancirati od svih totalitarnih političkih ideja i pokreta iz prošlosti. To moraju učiniti, prije svega, stranke ljevice da „spale iluzije“ i razbiju mitove koje im je stvorio komunistički agitprop. Ako to zaista žele iz stranaka ljevice mora progovoriti iskonska, životna i (su)životom nadahnuta Bosna, koja je kao takva bila i egzistirala i prije komunista. Ona se ne može iščitati u historijskim govorima političara, već u lektirama. O njoj je pjevao Gustav Krklec, pisao Petar Kočić, pripovijedao Ahmet Hromadžić, itd. Možda je jedan od najupečatljivijih simbola te Bosne Branko Ćopić, koji je briljantno opisao bosanske partizane, da bi sam izvršio samoubistvo razočaran u komunističku idelogiju i politiku.
Ako plediram da ljevica prestane biti ovisna o komunizmu kako bi pridobila glasače svih naroda, vjerujem da je takvoj ljevici zagarantiran politički uspjeh jer, očito je, opstanak Bosne ovisi o tom uspjehu!
(TBT)