„Kada neko, kao Raif Dizdarević, živi 94 godine, onda mu nije lako da se baš uvijek uspješno javno prilagodi okolnostima koje su se tokom bezmalo čitavog stoljeća više puta mijenjale“, piše Nenad Kecmanović u svom osvrtu na intervju Raifa Dizdarevića kojeg je dao „Avazu“.
Ne može se reći da se drug Raif nije trudio i uveliko uspijevao -zahvaljujući kameleonskim sposobnostima koje je zadržao iz rane mladosti, te zahvaljući zaboravu „detalja“ iz vlastite biografije koji prirodno dolazi u poznim godinama.
Ni u jednoj službenoj biografiji ne piše šta je drug Raif od škole završio, jer izgleda nije stigao ni kompletan mejtef. U daljem školovanju omelo ga je uključivanje u NOB tek krajem 1943, ali nije jasno da li je čekao pad Italije, ili nije znao za Boška Buhu pa je mislio da mora da navrši punih osamnaest da bi ga primili u partizane.
Tako mu je jedino preostalo da bude „profesionalni revolucionar“ – zvanje koje je inače bilo rezervisano za predratne komuniste i ilegalce i prvoborce nosioce Partizanske spomenice.
„Impozantna“ biografija nije mu, međutim, smetala da postane vjerovatno najtrofejniji političar Druge Jugoslavije. Bio je predsjednik SFRJ i predsjednik SR BiH, predsjednik Savezne skupštine i Republičkog sindikata, ministar spoljnih poslova i ambasador i ko zna šta još.
Ne bi iznenadio da je, s obzirom na vitalnost i započeti mejtef, na nedavnim izborima u Islamskoj zajednici postao reisu-ul-ulema.
Posljednjih petnaestak godina drug Raif je pred bošnjačkom publikom prao svoju predratnu biografiju od nekoliko za muslimansko-bošnjačko nacionalno-vjersku javnost ekstremno kompromitantnih činjenica.
U vrijeme afere „Agrokomerc“ drug Raif je bio jedini od svih tada vodećih političara u BiH koga je volšebno mimoišla smjena, pa se osnovano sumnja da je bio jedan od režisera predstave.
Štaviše, karijerno je profitirao od političkog kraha „partijski prvooptuženog“ Hamdije Pozderca: zamijenio ga je u pola mandata na mjestu predsjednika države Jugoslavije.
Muslimani/Bošnjaci i danas listom vjeruju da je „Agrokomerc“ bio miniran daljinskim iz Beograda, a da je Hamdija, kao što su ranije i Mehmed Spaho i Džemal Bijedić, nastradao kao borac za afirmaciju muslimanske nacije i ravnopravnu BiH kontra velikosrpskom hegemonizmu.
Ispalo je da je drug Raif bio na strani egzekutora Bosne i njenog relativno većinskog naroda.
Što je još mnogo gore, drug Raif je odlično sarađivao sa za Bošnjake zloglasnim Slobodanom Miloševićem. Ovjekovječeno je tv kamerom kako drug Sloba u društvu druga Raifa pred Saveznom skupštinom najavljuje „biće i hapšenja“.
Azem Vlasi, inače bošnjački zet, zbog imuniteta saveznog funkcionera nije mogao ni biti uhapšen bez amina druga Raifa u svojstvu šefa SFRJ.
Koliko je drug Raif i nakon isteka mandata želio da ostane na najvišem položaju u državi, toliko je i Milošević bio rad da ga zadrži. „Musliman al’ prosrpski!“
Poslao je u Sarajevo generala Ljubičića da prenese poruku da, iako je po nacionalnom ključu bio red da BiH u Predsjedništvo SFRJ pošalje Srbina, Srbija nema ništa protiv da to opet bude Raif.
(TBT)
